Izgleda da se ovih dana svi pitaju što je to, točno – feminizam. Blogeri raspravljaju znači li feminizam da žene sada “mogu imati sve”. Borci za prava muškaraca (MRA) žele znati zašto pokret za jednakost spolova sam sebe naziva “FEMinizmom”. Starije feministkinje žele znati je li to još uvijek “Treći val” ili smo pokrenuli novi val, sve zajedno. Ono što zanima pokrete za rasnu jednakost je hoće li feminizam ikada pobjeći svom kompleksu bijele žene spasiteljice. Korisnici interneta raspravljaju mogu li radikalne feministkinje prezentirati feminizam u cjelini. Osobno, smatram da smo svi pomalo izgubljeni i zbunjeni.
Kako bi se raščistila cijela stvar, napisano je mnogo knjiga o modernom feminizmu, među kojima je i “A little F’ed Up: Why Feminism Is Not A Dirty Word”, za sada zadnji pokušaj pokušaj odgovora na pitanje “Što je to točno feminizam?”. A Little F’ed Up veoma je kratak uvod u feminizam za one koji se opiru prigrliti svoj feministički identitet. Iako je knjiga kvalitetan uvod u feminizam, imam problema sa nekoliko tvrdnji Julie Zeilinger o tome što moderni feminizam predstavlja.
Zeilinger je okarakterizirala moderni feminizam (čitaj: feminizam zapada) kao borbu protiv “diskretnijih” formi seksizma, i zahvaljuje problemima kao što su ubojstvo iz časti i ubojstva ženske novorođenčadi za svoje feminističko buđenje. Ako vaše shvaćanje feminizma dolazi iz A Little F’ed Up, onda biste mogli pomisliti da je okosnica modernog feminizma borba protiv seksualnog zlostavljanja, pogrdnih naziva i zlonamjernih djevojaka. U razvijenim zemljama, većina našeg “pravog posla” je gotova. Zakoni su promijenjeni, postoje jednake mogućnosti i Hillary Clinton je razbila stakleni strop; sve što sada trebamo je brinuti se o svim tim jadnim ženama koje nisu bile blagoslovljene rođenjem u “razvijenoj” zemlji. Znate, te žene se udaju s osam godina, na njihova se lica baca kiselina kada pogledaju u muškarca i njihova ženska novorođenčad nestaju zahvaljujući spolno uvjetovanom selektivnom abortusu.
{slika}
Zeilinger vjeruje da mladi ljudi nisu podešeni feminizmu jer naša generacija “misli da ima dosta dobre živote i… nemaju tu perspektivu, da shvate što se događa u svijetu”. Iznosi ideju da dok se mi i dalje borimo protiv seksističkih “vrati se u kuhinju” šala i besramne eksploatacije ženskog tijela u marketingu, većina našeg posla na zapadu je gotova. Feminizam je potrebniji u ostatku svijeta, u zajednicama u Aziji, Africi, Južnoj Americi, gdje se žene još uvijek smatraju građanima drugog reda. Kako je feminizam zapada postigao sve, osim iskorijenio “diskretnije” forme seksizma, trebamo se okrenuti “stvarnoj” poziciji žena u globalnoj zajednici.
Nažalost, vjerujem da ovaj trend borbe protiv seksizma na globalnoj razini dijeli feministički pokret i sprečava događanje stvarnih promjena. Račvanje interesa koje stvaramo govoreći o “suptilnim” feminističkim pitanjima zapada i nakaradnoj mizoginiji zajednica koje kategoriziramo kao “one druge” osnažuje stereotipe koji su usko povezani sa rasom, etničkom pripadnošću i vjerom. Ovi stereotipi postaju blokade koje onemogućavaju feministkinje/feministe širom svijeta da jedni druge shvate kompleksno i potpuno. Ako svaku ženu iz Afrike automatski zamišljamo kao HIV-pozitivnu maloljetnu mladenku bez obrazovanja, gubimo mogućnost da uopće čujemo njezinu priču. Ne dobijemo priliku čuti kako ona djeluje u svojoj zajednici, ili kako ona smatra da su određene tradicije koje mi smatramo “nazadnim” za nju osnažujuća iskustva. Ako pretpostavimo da sve zapadnjačke žene i feministkinje “imaju dosta dobre živote”, ne možemo probati shvatiti kako federalne zabrane vezane uz planiranje obitelji mogu utjecati na život mlade bijele tinejdžerice koja živi ispod granice siromaštva u SAD-u. Cijelo vrijeme, isti mehanizmi tlačenja utječu na živote žena u New Yorku i u Teheranu – taj teror ne izgleda isto na svim mjestima, ali se pokreće iz istog korijena. Taj korijen je patrijarhat. Taj korijen je mizoginija.
Obrezivanje žena, ubojstva ženske novorođenčadi i ubojstva iz časti neka su od najčešće citiranih problema “onih drugih” ubačenih u feministički diskurs. Osvrnimo se na jedan od tih problema. Ubojstvo iz časti je ubojstvo koje počini jedan ili više članova obitelji prema osobi koja je određenim činom unijela obeščašćenje u njegovu ili njezinu obitelj ili društvo. Ovakva je praksa često usko povezana uz Islam ili kulture Bliskog Istoka. Uzmimo, kao primjer, ova dva paragrafa. Jedan je iz Qur’ana i drugi je iz Biblije.
“Muškarci su zaštitnici i održavatelji žena, jer Allah je jednome dao više (snage) nego drugome, i oni ih štite od njihovih namjera. Radi toga su ispravne žene pobožno poslušne, i čuvaju (tijekom suprugove odsutnosti) ono što bi im Allah dao da čuvaju. One žene koje iskazuju neposlušnost i čine krivo, upozorite ih (prvo), (zatim), odbijte dijeliti postelju s njima, (i naposljetku) istucite ih (lagano); no ako se vrate poslušnosti, ne činite protiv njih Načine (muke): Jer Allah je Najveći, veliki (iznad vas svih).” (An-Nisa 34).
“Ako se kći svećenikova oskvrne nečistoćom, oskvrnula je time oca svojega; ona se ima spaliti.” (Levicitus 21:9)
Mizoginija i nasilje spram žena prisutni su i u islamu, kršćanstvu i judaizmu. U SAD-u samo jednoj od ovih religija pripisujemo mizoginiju – slavimo nasljeđe druge dvije. Ubojstva iz časti nisu uvjetovana religijom ili kulturom – oni su okvir u koji stavljamo kontekst nasilja nad ženama.
Reći da se zapadnjački feminizam suočava samo sa “suptilnim” problemima seksizma i da “stvarne probleme” koji muče žene na globalnoj razini trebaju riješiti zapadnjačke feministkinje pokroviteljski je i kolonijalistički. Takva praksa udaljava zapadni feminizam od njegovog globalnog djelovanja. Ona osnažuje pregrade koje ometaju komunikaciju i organizaciju. I ne samo to, ona dijeli žene po religiji, kulturi i tradiciji, više no što ih ujedinjava u borbu protiv ugnjetavanja u više formi.
{slika}
Ne zagovaram kulturološki relativizam, “živi i pusti druge da žive” mentalitet u odnosu prema praksama kao što je FGC (female genital cutting – žensko obrezivanje) ili abortusi uvjetovani rodnom selekcijom – takav odnos bi bio omalovažavajući prema ženama na koje ove prakse utječu. Kulturološki kontekst je važan kako bismo razumjeli cijeli koncept patrijarhata, ali kulturološki kontekst nije sve. Ako želimo stvarno odmaknuti feminizam od kompleksa bijele žene spasiteljice, moramo razumjeti da je patrijarhat – ne kultura, ne religija – korijen koji potiče seksizam i nasilje spram žena svugdje.
Mislim da je došlo vrijeme da se prestanemo pretvarati kako je jedini preostali cilj feminizma ukloniti “suptilno”. Slika o tijelu, seksizam u oglašavanju i seksualno napastovanje samo je dio onoga protiv čega se moderni feminizam bori. Ne znam za vas, ali razlika u plaći, činjenica da su žene izuzetno potlačene u izdavaštvu i politici, ubojstva transseksualnih osoba, činjenica da razlika u plaći neproporcionalno utječe na žene koje nisu bjelkinje, i agresivni napadi na moja reproduktivna prava ne čine mi se nimalo suptilnim.
Što mislite o modernom, globalnom i zapadnom feminizmu? Podijelite svoju perspektivu s nama, pokrenite raspravu i iskažite mišljenje u komentarima.
Prevela i prilagodila Marinella Matejčić
