Ja sam Marko. Imam plave oči i svijetlo smeđu kosu. Studiram ekonomiju, volim muziku, volim knjige, volim izlaske. Dečko sam kao i svaki drugi. Ja sam vaš susjed, ja sam vaš prijatelj, ja sam vaš sin i unuk kojeg volite. Uz sve to sam i gej, samo što to skrivam od vas jer vas se bojim!
Ovo je moja priča koju pišem jer u sebi više ne mogu držati osjećaje koji su se nakupili posljednjih dana.
Šećući se gradom ili gledajući kroz prozore tramvaja dok se vozim prema fakultetu svaki puta me nešto stegne oko srca kada ugledam kućice u kojima građanska inicijativa “U ime obitelji” skuplja svoje diskriminatorne potpise.
Kukavica sam. Priznajem to. Bojim se nasmiješenih, u šareno obučenih ljudi. Bojim se vjernika. Bojim se osoba koje prilaze štandu i prepisuju broj svoje osobne iskaznice na bijeli papir i uz to stavljaju svoj potpis. Bojim se jer ovo skupljanje potpisa shvaćam vrlo osobno. Za mene pitanje o kojem odlučuju ne glasi “Jeste li za da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? već “Mrzite li Marka?” A očito me mnogi mrze. Svoj potpis na listu, uz tisuće drugih neznanih mi ljudi, stavila je i moja baka, mama, najdraža susjeda te mnogi kolege s fakulteta.
Baka je prva potpisala. Prošle nedjelje poslije mise, ispred crkve gdje je građanska inicijativa skupljala potpise. Ispričala mi je to kada sam je kasnije toga dana posjetio u domu, stavivši mi veliku knedlu u grlo. Od četvero njene unučadi jedino ju ja posjećujem svakoga tjedna. Ostali su previše zaokupljeni svojim životom da bi je se sjetili. Neki je nisu nazvali ni za Božić. Stavila je svoj potpis na listu… Stavila je potpis protiv unuka za kojeg uvijek ističe kako joj je najbolji i najdraži. Što bi napravila kada bi saznala za moju tajnu? Da li bi joj i dalje bio najdraži? Kada sam se kasnije toga dana vratio kući iz posjete legao sam u krevet i neutješno plakao sve dok nisam zaspao.
Mama je potpisala jučer. Stavila je potpis na listu protiv svog sina koji je jedini od njeno četvero djece upisao fakultet, razveselivši je time do neba. Stavila je potpis protiv sina koji je svako jutro obraduje sms-om da je voli. Javila mi je da je stavila svoj potpis kao odgovor na taj jutarnji sms te usput dala savjet da i ja učinim isto. Na kraju je napisala da i ona voli mene. Nakon njene dojave nisam plakao. Moja tuga je bila preteška za suze.
Mnogi moji kolege lajkali su stranicu “U ime obitelji” i potpisali listu. Mnogima od njih sam pomogao s učenjem budući da sam jedan od najboljih studenata. Mnogima sam posudio svoje bilješke s predavanja, s mnogima sam izlazio van, smijao se… Što bi oni napravili kada bi saznali da su potpisali listu protiv mene?
Moja starija susjeda, koja živi sama i kojoj uvijek pomognem nositi vrećice iz trgovine je isto potpisala. Želi sačuvati hrvatsku obitelj, kaže. Obitelj koju ona sama nema jer ju je muž ostavio prije mnogo godina, a djecu nikada nije imala.
Ja znam da nitko od njih ne zna za moju seksualnu orijentaciju. U tome se opet ogleda moj kukavičluk. Strah me kazati im tko sam zapravo. No nisam previše strog prema sebi zbog svoje šutnje. Uz kršćanski nastrojene roditelje i rodbinu od malena sam odgajan da “Bog ne voli pedere” i da se “to” ne smije biti. I dok su Bog i cijela moja obitelj mrzili pedere ja sam mrzio samog sebe… Htio sam biti kao i ostali, htio sam biti “normalan”. Htio sam da Bog i mene zavoli.
Sve ovo nagnalo me na to da razmislim čime sam zaslužio “Mrzite-li-Marka?” skupljanje potpisa. Čime su gej osobe zaslužile ovakvu mržnju? Nisam odabrao biti homoseksualcem… Jednostavno sam se rodio takav… Ostale gej osobe koje poznam kažu mi isto. To nije nešto što se odabere. Tko bi normalan u ovakvom društvu opće odabrao biti homoseksualcem? U društvu u kojem na tebe bacaju kamenje, pljuju, psuju i vrijeđaju te.
Kao mlađi često sam sažalijevao samog sebe pitajući se zašto ja, zašto baš ja? No onda jednog dana shvatiš da već jesi normalan i da si ovdje s razlogom. Da te Bog ne mrzi, da ne možeš protiv onoga što jesi.
Ja sam svoju životnu svrhu pronašao. Ovdje sam kako bih vas naučio toleranciji. Ovdje sam kako bi vas posjetio u domu kad ste stari i nemoćni, kako bi vas razveselio dobrim ocjenama, kako bi vam pomogao nositi teške vrećice kada idete iz trgovine. Ovdje sam da vas volim i da vi volite mene.
Što poručiti ljudima uključenima u inicijativu “U ime obitelji”. Samo to da ne znaju što čine. Znam kako oni vjeruju da rade ono što je najbolje za državu, za zajednicu, za ljude. Isto kao što su bili uvjereni i oni koji su se (ne tako davno) borili protiv miješanih brakova između crnaca i bijelaca… No tu smo da učimo jedni od drugih. Jednoga dana će i oni shvatiti koliko su pogriješili. Dragi moji “U-ime-obitelji” sugrađani i sugrađanke, zapitajte se koliki od vas imaju sinove, kćeri, susjede i prijatelje homoseksualne orijentacije koje je strah reći vam tko su zapravo kako ne bi doživjeli osudu i mržnju od strane onih koji bi trebali biti ovdje kada je najteže?
Danas sam se dopisivao sa svojom najboljom prijateljicom koja zna za moju tajnu. Žalio sam joj se kako me svaki puta zaboli trbuh kad god prođem pokraj štanda na kojem skupljaju potpise. Žalio sam joj se kako me svaki put zazebe srce kada vidim koliko ljudi stavlja svoj potpis na referendum protiv mene. Ali Marko (napisala mi je ona) pusti ih. I sam znaš da bi te svi obožavali kada bi te upoznali! I odjednom se sjetiš svoje bake i mame, sjetiš se svoje susjede i kolega s fakulteta s kojima i dobar i shvatiš da je u pravu.
Dok ovo pišem, svakom novom riječju, svakim novim retkom iz mene istječe otrov koji se danima nakupljao, a želudac više nije onako stegnut. Ja sam svaka ona osoba koja se svojoj obitelji i svojim poznanicima boji priznati tko je i što je. Ja sam svaki onaj sin koji se skriva od svog oca i svoje majke, svaki unuk koji se skriva od religiozne bake, svaki prijatelj koji se skriva od netolerantnih kolega.
Znam da ovaj tekst neće promijeniti situaciju u kojoj se nalazim(o). Zbog ovog teksta sutra neće biti zaustavljeno skupljanje potpisa niti će se ljudi iz inicijative naučiti toleranciji. Moje rečenice neće ih nagnati da razmisle i dođu do zaključka kako Bog voli sve ljude… No ovaj će tekst dati potvrdu onima koji razmišljaju isto kao ja, a ono što je još važnije, ovaj tekst će možda utješiti sve one koji se svako jutro bude s grčem u želucu, možda će utješiti one koji su ovih dana tužni. Želim da im ovaj tekst pokaže da nisu sami.
I zato: Just put your paws up,
‘Cause you were born this way, baby.
