Američki psiholozi još su prije pedesetak godina ustanovili su da učenje pojedinca ne proizlazi isključivo iz njegovih nesvjesnih unutrašnjih nagona, već da je rezultat njegova promatranja i oponašanja okoline te potpore koju pojedinac dobiva za naučeno. Oni su zapravo spoznali da učimo putem modela koji su nam na raspolaganju. Osim toga su zaključili da promatranje agresivnih modela ima dvostruke posljedice: najprije ima modelirajući učinak, a potom i inhibitorni (ili suprotni okidački) učinak. Ipak, neka su i ranija i kasnija istraživanja izloženosti djece agresivnim i neagresivnim crtićima, kao i potpuna odsutnost prikazivanja crtića na primjeru drugašića pokazala kako nema značajnih odstupanja u međusobnim iskazima agresije.
Ono što me pak nagnalo da se prihvatim ove teme je činjenica da unatoč popularizaciji psihologije, medijski široko zastupljenoj feminističkoj misli, i u 21. stoljeću prevladaju čvrsti rodni stereotipi u dječjim programima. Pretragom googla, evo što dobivam za pojam “igre za devojčice“: igre kuhanja, oblačenje, moda, šminkanje, Jagodica Bobica, Barbika, Winx. “Igre za dječake” izbacuju pak ovo: igrice vožnje za dječake, igre pucanja, ulična pucačina, rokaj s pištoljem, kamion na ledu, motocross odmetnik. Radi se o ranom cementiranju rodnih stereotipa, djevojčice trebaju biti dotjerane, zgodne, zainteresirane za modu, kuhanje, kuću, odgajanje bebica, a dječaci trebaju biti smjeli ratnici, koji su skloni brzoj i opasnoj vožnji jer to hrani njihov muški adrenalin. Takav model potiču i crtani filmovi.
Onima koji ovih dana nisu roditelji predškolske ili rano-osnovnoškolske djece, imenice poput gormita, bakugana, megatrona, transformera, nindža kornjača, winxice, Jagodice Bobice, Fifi, Dore, Spužve Boba, minis konjića, zuzu miševa i šta-ja-znam-čega-sve-još-ne ništa ne znače. Ništa ne propuštate, ne brinite, ali ako ste kojim slučajem u prokreativnoj dobi, prije ili kasnije slijedi vam sučeljavanje s istima. Ili njihovim naprednijim (čitaj: strašnijima, stereotipnijima, nerealističnijim) klonovima koji tek trebaju zavladati crtićkom scenom bliske nam budućnosti.
Da sam u protekle dvije godine naučila onoliko riječi nekog stranog jezika koliko imena likova iz crtića znam, pa neskromno mislim da bi mogla pisati u životopisu da poznajem osnove toga jezika. Naime znam za Munjevitog Jurića, Šlepa, Šerifa, Satnika, Sanju, Helenu Hotroštift, Doca Hudsona, Francesca Belosa, Bumbu, prasicu Peppu, vlakića Tomicu i njegove prijatelje od kojih se neki zovu Jurica, Hrvoje, Gordan i Ema, Vilija, Bornu i Koko koji stanuju na kolodvoru Chinton, traktora Toma, Matta, Fi, i ostatak društva s proljetne farme, Boba graditelja, bagera, kopavka, mješalicu, valjka, dugog, Vendi i ostalo društvo iz Doline suncokreta, vatrogasca Vijeku i njegovu ekipu, poštara Peta i stanovnike Zelengaja, Roryja, Mašu, majstora Niku, gazdu Karburatija, Pluera, Maxa, Mini i Facu (priznajem, za ove posljednje morah zamoliti svoga četverogodišnjaka za pomoć u prisjećanju plejade likova). E baš sve sam ih susrela na tv ekranu i pače produživala njihovo postojanje u pričama pred spavanje u kojima su oni bili akteri sa svrhom uspavljivanja. Iako sam se trudila ne činiti ih bitnim dijelom Marcova djetinjstva, oni vrište odasvud: s polica trgovina, sa žvakaća i čokoladica, iskaču iz slikovnica, s kapa i majica, s besplatnog DVD-a kojeg dobivam u supermarketu, u svim su rođendanskim dekoracijama, na tortama, vrećicama. Oni zapravo pomažu odgajati malodobnog potrošača.
Uspjela sam doduše odgajati svoga sina prve dvije godine i četiri mjeseca bez televizora i DVD-a. Za drugi rođendan bio je dobio prvi DVD s traktorom Tomom, koji sam mu nekoliko puta pustila na laptopu, ali kako je laptop bio traktoraste vrste, to mi je bio prevelik tramak da se prepustim lakoći roditeljskog postojanja koje tv-dadilja priušćuje. A onda sam u jednom trenutku popustila, otišla u trgovinu, kupila DVD, smjestila ga dovoljno visoko da ga ne pokvari kako je već uspio srediti jednu liniju i pustila traktora Toma na njemu. U mom iscrpljenom roditeljskom životu zavladao je polusatni zen. Povratak u dosljednost odgoja bez crtića bio je nemoguć, i meni i njemu.
Do nedavno se nisam osjećala prestrašeno krivom jer koristim usluge tv-dadilje, ali nakon što u posljednjih nekoliko tjedana svjedočim psihičkoj transformaciji svog djeteta, pitam se koliki udio u tome imaju transformeri i gormiti, a koliki linija manjeg otpora s moje strane. Sigurna sam čak i da moje dopuštanje gledanja nasilnih crtića nije isključivo doprinijelo činjenici da se on baš u ovom trenutku baca po trosjedu pri tome ispuštajući neartikulirane zvukove, i govori: Mi smo transformeri, moramo se transformirati. Gormite i transformere vole i dječaci iz njegova vrtića, i zapravo je od njih i čuo za njih. Ranije kad bi vidio bakuganski crtić nije bio zainteresiran gledati ga jer se scene izmjenjuju iznimno brzo, kontinuirano se pojavljuju munje i glasni zvukovi, likovi se bore i tuku. Prihvaćanje gormitske paradigme očito je dio uklapanja u vršnjačku okolinu te dobi.
Winxice su pak totalno druga priča, barem iz onih nekoliko minuta što sam ih (do sada) jednom prilikom imala doživjeti. One su extra-feminizirane djevojčice-djevojke, duge njegovane kose, tankih strukova, golih trbuha, pripijene odjeće i bore se protiv nekoga. Čini mi se da se ne druže s dječacima-muškarcima, ali se svejedno imaju potrebu šminkati, biti zgodne i zavodljive. Možda furaju filozofiju girlpowera, ali premalo sam se posvetila istraživanju da bi to mogla potvrditi.
I zavodljive winxice i mužjačko-gojeći bakugani i gormiti prikazuju se na programima naših nacionalnih televizija. Tako dostupni dječacima i djevojčicama postaju odgojni modeli. Danas je malo djece koja uspijevaju ne biti izložena takvim stereotipizirajućim i agresivnonametajućim ranim ponašanjima. Marksistička kritika suvremenog potrošačkog društva će naravno (ispravno) zaključiti da se i tv-programi namijenjeni djeci proizvode kako bi ih odgajali kao potrošače mnogobrojnih lutkica koje im se serviraju u dućanima, kioscima, pa čak i poštanskim uredima (da, danas sam prve Marcove gormite kupila baš u pošti).
Što li donosi odrasla dob djeci odgojenoj na modelu da žene trebaju biti utegnute i seksi? Taj im se obrazac usađuje kroz sve tv sadržaje, ne samo crtiće. Stereotipizirajući uzor žene ljepotice, koja je jedino poželjna u medijima, ima implikacije čak i na žensku zastupljenost u politici čak i onih zemalja s iznimno dugom demokratskom predstavničkom tradicijom (što je nedavno izvrsno obradio dokumentarac Missrepresentation). Agresivnost je model koji se nameće i u crtićima za djevojčice kao i za dječake. Konačno, izmjena scena u crtićima (i filmovima, na kraju krajeva) je toliko silovita i brza da vjerojatno ni ne dopušta ispravno procesuiranje informacija koje djeca primaju crtićima. Kakve to posljedice stvara na njihovu psihu mogu reći tek znanstvenici. Pada mi na pamet jedan odličan animirani govor o tome kako pod utjecajem razvoja tehnologije i izloženosti igricama, filmovima i crtićima djeca generacijama gube mogućnost koncentracije u školskom sustavu koji je još uvijek zaostao na obrascu kreiranom u industrijskom društvu te da je stoga potrebno mijenjati obrazovnu paradigmu sadašnjosti). Ipak, meni je nemoguće ne zamijetit kao roditeljici kako mi se dijete u samo nekoliko tjedana počelo agresivnije ponašati jer odnedavno gleda agresivne crtane filmove. Naravno, reći će neki da nisu crtići isključivi modeli i obrasci ponašanja i vrijednosti kojima bi djeca trebala i jesu izložena. Nisu, dosta, no pitam se kako će kroz koje desetljeće rezonirati velika Winxica i veliki Gormit? Ne samo kao posljedica gledanja crtića koji im se serviraju, nego i kao posljedica adoracijskog odgoja u kojem većina današnje djece (u)živi(a)? Hoće li biti altruistični? Hoće li biti voljni na žrtvu roditeljstva koja isključivo nastavlja vrstu?
