Upitamo li prosječnog stanovnika/cu (Zapadnog) Balkana da li kaskamo za Zapadnim zemljama, nedvojbeno ćemo dobiti potvrdan odgovor. Iako mnogi problemi koji se nama čine kao karakteristično i ekskluzivno “balkanski”, treba napomenuti da su korupcija, nepotizam i ostali fenomeni bez kojih ne možemo zamisliti domaću političku i društvenu scenu itekako prisutni i van granica ove naše bajne geografske iliti zemljopisne odrednice.
Istini za volju, Zapad ne bi bio Zapad da ga ne krase oni aspekti društvenog uređenja koji se nama čine skoro pa nedostižnim. Dokaz ovoj vrsti percepcije pozitivnih vrijednosti su činjenični podaci o odlasku mladih ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije u posljednjih nekoliko godina. Taj fenomen “odliva mozgova”, kako ga volimo nazvati, je pokazatelj da mi nemamo vjeru u to da se te iste vrijednosti koje krase Zapad i za kojima težimo mogu ostvariti i na Balkanu. Kao da smo odustali od pokušaja importiranja pozitivnih iskustava, jedini način da u njima uživamo vidimo u odlasku na geografske dužine i širine gdje one već cvjetaju.
Međutim, kada je riječ o negativnim trendovima i vrijednostima, mi na Balkanu uopće ne kaskamo ni za kim. Štaviše, prvaci smo u usvajanju retorike svjetskih pobornika uskraćivanja ljudskih prava ženama, LGBTQ osobama, nacionalnim manjinama (da ne nabrajam dalje). Naprosto me iznenađuje u kojoj mjeri je recimo jedna Željka Markić, aktivistica protiv gej brakova i prava na abortus, spremna pratiti svjetske trendove kada je riječ o uskraćivanju prava svima koji ne dijele njenu tačku gledišta. Tako, slušajući nju, zapravo ne osjetim bitnu razliku nego kada slušam Donalda Trumpa ili Teda Cruza (obojica republikanski kandidati za izbor američkog predsjednika) kako na predizbornim govorima udovoljavaju svojom retorikom vjerskim fanaticima i konzervativcima u SAD-u.
Ko god je u posljednjih godinu dana pratio javnu debatu o Planned Parenthoodu u Americi, zna tačno do kakvih katastrofalnih posljedica takva retorika mržnje može dovesti. Planned Parenthood je neprofitna organizacija koja u SAD-u ženama pruža usluge za reproduktivno zdravlje, u koje, između ostalog, spadaju i abortusi. Ovo je izuzetno važna organizacija za one žene koje sebi jednostavno ne mogu priuštiti zahvate ove vrste.
To konzervativci u Americi naravno ne mogu dopustiti, pa je stvoren narativ koji osuđuje sve one koji su za pružanje prava ženama u tom pogledu. Ranije spomenuti Donald Trump i Ted Cruz su naravno zagovarali pravo države da se miješa u tijela žena. A zašto i ne bi, mogli bismo cinično konstatovati, njima ni iz džepa ni u džep. Njima se niko ne miješa u način na koji oni ophode svojim tijelima, naravno da će podržati onaj narativ koji će im kod konzervativnih narodnih masa ubrati više poena na predstojećim izborima.
S druge strane, imamo Carly Fiorinu, koja je u jednom trenutku bila također u utrci za republikanskog kandidata/nju za predsjednika/cu SAD-a. S obzirom da je bila jedina žena u utrci kod republikanaca, bilo je izuzetno važno i njeno mišljenje o pitanju prava na abortus i organizacije Planned Parenthood. A mišljenje joj je itekako odjeknulo Amerikom. U duhu prave konzervativke, bila je naravno opredjeljenja da država ima apsolutno pravo da donosi odluku o tome šta ko smije činiti sa svojim tijelom (tj. dokle god je taj “neko” ženskog roda). Išla je čak korak dalje i optužila Planned Parenthood za prodaju “dijelova abortiranih beba”. Navela je čak i video snimke na kojima je zabilježen jedan od niza takvih slučajeva. Taj video, međutim, nije mogla da pronađe kako bi potkrijepila te svoje tvrdnje.
To, doduše, nije bilo ni potrebno. Njene riječi su na plamen konzervativne mržnje prema Planned Parenthoodu dolile ulje, pa je sve buknulo nekoliko sedmica poslije kako je i bilo za očekivati. Robert Lewis Dear (57) je, izrevoltiran onim što je čuo o toj organizaciji, uletio naoružan u jedno od njihovih klinika u Coloradu i ubio troje, a ranio devetoro osoba. Kada ga je policija uhapsila, ponavljao je riječi “nema više dijelova beba”, aludirajući na ono što je čuo u medijima o prirodi te organizacije i abortusa kao “čina ubijanja djece”.
Naravno, Fiorina i ostala republikanska garnitura se ogradila od bilo kakve povezanosti motiva tog “vuka samotnjaka” koji je napao kliniku i usmrtio troje ljudi i narativa koji (i dalje) promoviraju u svojim predizbornim kampanjama. Ta njihova ograđivanja su u najmanju ruku krajnji domet američkog PR-a, te predstavljaju prestižne floskule za opravdavanje uskraćivanja prava ženama na abortus.
Retorika ugnjetavanja tuđih ljudskih prava koja je u Americi dosegla jednu skoro pa karikaturalnu dimenziju može se opisati riječima “pravo na uskraćivanje nečijih prava”. S druge strane, ova vrsta autoviktimizacije nije inovativna ideja. Vjerski fanatici i drugi konzervativci sebe uvijek vide u ulozi žrtve kojoj je, tobože, uskraćeno pravo da nekome nešto zabranjuju i naređuju. Shodno tome, nedavni “Hod za život”, protest protiv prava na abortus koji je održan u Zagrebu, je zamišljen kao “hrabri” poduhvat napaćenih ugnjetavača da ukažu na to kako bi im moglo biti uskraćeno pravo da nekome uskraćuju pravo.
Kao što vidimo, ovdje se radi o čistoj prepisci konzervativnog narativa sa Zapada; narativa koji je već uzeo svoje prve žrtve. Nažalost, to nije spriječilo domaće aktiviste/inje kao što su Željka Markić i ostali koji stoje iza “Hoda za život” da isti taj narativ preuzmu i nadgrade ovdašnjim, autohtonim, već postojećim raskolima ideologija. Za nadati je se da taj hibrid mržnje ne dovede do sličnih tragedija kao onoj u Coloradu. Međutim, prema svemu sudeći, ukoliko tim “hrabrim muškarcima” u toj svojevrsnoj paradi ponosa dvije antiprosvjednice zadaju toliki strah da moraju fizički da ih odstrane, ne želim da zamislim na šta bi bili spremni da im se neko s pozicije moći suprotstavi.
Ernad Osmić je pisac i prevoditelj iz Brčkog, BiH. Tekst je objavljen u izvornom obliku.
