MARIJA SABOLIĆ
HRVATICAMA DOŠLA POSLOVNA PONUDA IZ NJEMAČKE!
Takav je podnaslov trebao stajati u članku Jutarnjeg lista, objavljenog u ponedjeljak, 02. siječnja (http://www.jutarnji.hr/prostitutka–nakon-odmora-dobrovoljno-se-vracam-u-dierdorf–tamo-je-hrana-vrhunska-i-zaradujem-pet-tisuca-eura-mjesecno-/996775/), uz “boldani” naslov: Nakon odmora dobrovoljno se vraćam u Dierdorf: tamo je hrana vrhunska i zarađujem pet tisuća eura mjesečno. Naime, u nespretnom pokušaju da ispriča svoju životnu priču, nakon prijave i uhićenja dvojice svodnika, “Laura” na dvije stranice reklamira posao prostitutke u Njemačkoj. Mislim, tko ne bi htio svaki dan jesti vrhunska jela i imati plaću od pet tisuća eura mjesečno!
Međutim, ovaj je članak trebao govoriti o mračnoj strani ljudske prirode i problemima trgovine ljudima, a posebice mladih djevojaka i djevojčica. Povod nastajanju članka je prijava dviju djevojaka iz Hrvatske protiv dvojice svodnika koji su ih držali u ropstvu i natjerali ih da pružaju seksualne usluge nepoznatim muškarcima. Umjesto analize problema s kojima se suočavaju vlade zemalja u cijelom svijetu i brojne udruge za ljudska prava kada je riječ o trgovini ljudima, autor članka kreće u potpuno drugom smjeru. Nudi nam se priča hrvatske prostitutke kojoj je “zabavno” živjeti takvim životom jer prodajom seksualnih usluga može kupiti sve najmodernije “stvarčice” današnjice, od čuda tehnologije do modnih krpica. Dvije djevojke s početka priče su zaboravljene u potpunosti, kao i činjenica da treba pohvaliti njihovu hrabrost što su prijavile slučaj policiji.
No, analiza stanja na margini društva i njihovih problema nije bila namjera autora. Promotrimo ovaj članak u društvenom kontekstu. Hrvatska se danas suočava s teškim problemima, velikim brojem nezaposlenih (pogotovo žena), brojnim otkazima radnicama, preopterećenjem sustava socijalne skrbi, velikim brojem umirovljenika, visokim cijenama proizvoda… U tom kontekstu priča o bijelom roblju zvuči kao europska ponuda paketa “pomoći” Hrvatskoj da se izvuče iz ekonomske krize.
Naime, Njemačka je još 2002. godine ozakonila prostituciju kao legalan način stvaranja prihoda. Stupanjem istočne Europe pod okrilje Europske unije, otvorene su granice svim djevojkama koje u matičnoj zemlji nisu mogle naći posao. Prema statističkim podacima njemačkog dnevnika Die Welt iz 2010.g., 63% njemačkih prostitutki dolazi iz istočne i središnje Europe.
“Laurina” priča, pak, puno je više od toga. Ona razlog svom “poslovnom entuzijazmu” pronalazi u prirodi siromaštva i čežnji za materijalnim kojim će “izliječiti” vlastite strahove i nesigurnosti.
No, ovakvim i sličnim člancima ženama se oduzima pravo na egzistenciju čija se vrijednost ne bi mjerila količinom “lijepih krpica i ludih provoda”. Autor samo što svim mladim Hrvaticama ne stavlja u ruke putovnicu i viče da spremaju kovčege za Njemačku.
Čitajući ovakva “svjedočanstva”, naime, mogli bismo pomisliti da su žene izložene seksualnom nasilju, poput dvije djevojke s početka priče, do neke mjere to same i zaslužile. Takav je podnaslov trebao stajati u članku Jutarnjeg lista, objavljenog u ponedjeljak, 02. siječnja (http://www.jutarnji.hr/prostitutka–nakon-odmora-dobrovoljno-se-vracam-u-dierdorf–tamo-je-hrana-vrhunska-i-zaradujem-pet-tisuca-eura-mjesecno-/996775/), uz “boldani” naslov: Nakon odmora dobrovoljno se vraćam u Dierdorf: tamo je hrana vrhunska i zarađujem pet tisuća eura mjesečno. Naime, u nespretnom pokušaju da ispriča svoju životnu priču, nakon prijave i uhićenja dvojice svodnika, “Laura” na dvije stranice reklamira posao prostitutke u Njemačkoj. Mislim, tko ne bi htio svaki dan jesti vrhunska jela i imati plaću od pet tisuća eura mjesečno!
Takav je podnaslov trebao stajati u članku Jutarnjeg lista, objavljenog u ponedjeljak, 02. siječnja, uz “boldani” naslov: Nakon odmora dobrovoljno se vraćam u Dierdorf: tamo je hrana vrhunska i zarađujem pet tisuća eura mjesečno. Naime, u nespretnom pokušaju da ispriča svoju životnu priču, nakon prijave i uhićenja dvojice svodnika, “Laura” na dvije stranice reklamira posao prostitutke u Njemačkoj. Mislim, tko ne bi htio svaki dan jesti vrhunska jela i imati plaću od pet tisuća eura mjesečno!
Međutim, ovaj je članak trebao govoriti o mračnoj strani ljudske prirode i problemima trgovine ljudima, a posebice mladih djevojaka i djevojčica. Povod nastajanju članka je prijava dviju djevojaka iz Hrvatske protiv dvojice svodnika koji su ih držali u ropstvu i natjerali ih da pružaju seksualne usluge nepoznatim muškarcima. Umjesto analize problema s kojima se suočavaju vlade zemalja u cijelom svijetu i brojne udruge za ljudska prava kada je riječ o trgovini ljudima, autor članka kreće u potpuno drugom smjeru. Nudi nam se priča hrvatske prostitutke kojoj je “zabavno” živjeti takvim životom jer prodajom seksualnih usluga može kupiti sve najmodernije “stvarčice” današnjice, od čuda tehnologije do modnih krpica. Dvije djevojke s početka priče su zaboravljene u potpunosti, kao i činjenica da treba pohvaliti njihovu hrabrost što su prijavile slučaj policiji.
No, analiza stanja na margini društva i njihovih problema nije bila namjera autora. Promotrimo ovaj članak u društvenom kontekstu. Hrvatska se danas suočava s teškim problemima, velikim brojem nezaposlenih (pogotovo žena), brojnim otkazima radnicama, preopterećenjem sustava socijalne skrbi, velikim brojem umirovljenika, visokim cijenama proizvoda… U tom kontekstu priča o bijelom roblju zvuči kao europska ponuda paketa “pomoći” Hrvatskoj da se izvuče iz ekonomske krize.
Naime, Njemačka je još 2002. godine ozakonila prostituciju kao legalan način stvaranja prihoda. Stupanjem istočne Europe pod okrilje Europske unije, otvorene su granice svim djevojkama koje u matičnoj zemlji nisu mogle naći posao. Prema statističkim podacima njemačkog dnevnika Die Welt iz 2010.g., 63% njemačkih prostitutki dolazi iz istočne i središnje Europe.
“Laurina” priča, pak, puno je više od toga. Ona razlog svom “poslovnom entuzijazmu” pronalazi u prirodi siromaštva i čežnji za materijalnim kojim će “izliječiti” vlastite strahove i nesigurnosti. No, ovakvim i sličnim člancima ženama se oduzima pravo na egzistenciju čija se vrijednost ne bi mjerila količinom “lijepih krpica i ludih provoda”. Autor samo što svim mladim Hrvaticama ne stavlja u ruke putovnicu i viče da spremaju kovčege za Njemačku.
Čitajući ovakva “svjedočanstva”, naime, mogli bismo pomisliti da su žene izložene seksualnom nasilju, poput dvije djevojke s početka priče, do neke mjere to same i zaslužile.
