“Nikada nisam bio u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu”, rekao je ministar kulture Zlatko Hasanbegović, i ostao živ. Nekoliko dana kasnije, Hrvoje Šimičević, suradnik portala Novosti, u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pronašao je arhivirane brojeve časopisa Nezavisna Država Hrvatska kojeg je izdavao HOP, a u kojemu je Zlatko Hasanbegović naveden u Impressumu kao suradnik. Na toj poziciji Hasanbegović je u časopisu napisao nekoliko tekstova, a u jednom od njih piše o zlorabljenju “časnih simbola i imena ustaških heroja, čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida što im nanesoše pedeset godina kasnije, njihovi tobožnji sljedbenici” te sanja o “istinski slobodnoj i ujedinjenoj Domovini od Mure, Drave i Drine, pa do Jadranskog mora”. U tom istom časopisu moguće je pronaći i fotografiju ministra Hasanbegovića ispod koje je on naveden imenom i prezimenom kao član HOP-a, kao i fotografiju za koju se sumnja da na njoj Hasanbegović nosi kapu s ustaškim znamenjem, iako je možda riječ o znamenju HOS-a, hrvatske vojne jedinice koja koristi ustaški poziv “Za Dom Spremni” kao svoj moto i čija je jedinica nazvana po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu.
Zlatko Hasanbegović je iz nekog razloga lagao o svojem članstvu u HOP-u, kojeg je potvrdila i web stranica stranke HČSP-a na kojoj je pisalo da je Hasanbegović iz HOP-a prešao 1996. godine. HČSP je taj podatak kasnije izbrisao, no bez problema ga se može pronaći na web stranicama koje se bave arhiviranjem internetskog sadržaja.
Nije teško zamisliti zašto je Hasanbegović lagao o tome. Riječ je o otvoreno proustaškoj stranci koju je osnovala ustaška vrhuška u egzilu na čelu s Antom Pavelićem, nakon što su pobjegli poslije poraza u Drugom svjetskom ratu. Njihove aspiracije adekvatno su kondenzirane u nazivu časopisa “Nezavisna Država Hrvatska” koji se pak bavio historijskim revizionizmom i apologetikom zločinačkog ustaškog režima. Stvari teško da mogu biti jasnije, a i pogubnije za karijeru jednog ministra u Vladi države članice EU.
Hasanbegović je tim novim saznanjima odlučio kontrirati izjavom da je na fotografiji “i laiku vidljiva intervencija”. No, fotografija je se pojavljuje u časopisu NDH u obliku u kakvom je bila prenesena u medijima i dostupna je na uvid svakome tko se želi uputiti do tamo, što su i napravili u redakciji N1 i uvjerili se u njenu autentičnost.
Na upit novinara je li on pisao tekst u kojem slavi Ustaše, Hasanbegović je odgovorio da to “nije autorski tekst”, što je opet neistina budući da dotični tekst ima imenovanog autora, a taj autor je upravo Hasanbegović. Nadalje je naglasio da “nikada nije bio apologet ustaškog režima”, što je opet, s obzirom na potpisani tekst u kojem slavi “ustaške šehide i heroje”, netočno. Tomislav Karamarko se oglasio i izjavio da je afera s Hasanbegovićem, kao i ona s Crnojom “iscenirana” što je također netočno. Afera s Mijom Crnojom u kojoj je dotični svoje prebivalište prijavio u drvenoj baraki usred polja nije bila “iscenirana” nego otkrivena.
Cijela ova priča stoga liči na tragikomičnu situaciju u kojoj roditelji dijete optuže da je pojelo sve krafne, a dijete, ustiju umazanih šećerom u prahu i čokoladom, uporno tvrdi da ne samo da nije pojelo krafne, nego da nema ni pojma da su ih imali u kući. Nažalost, reperkusije ekstremno desničarske Vlade koja uporno brani ministra opterećenog kontroverzama i vezama s proustaškim strankama i publikacijama, a koji to negira kontra svih dokaza, znatno su problematičnije od nestanka nekoliko krafni. Problemi nastaju i na relaciji Most – Hasanbegović, s obzirom da je potpredsjednik Sabora Robert Podolnjak, član MOSTa odbio izjaviti hoće li MOST zahtjevati ostavku Hasanbegovića ukoliko se njegovi tekstovi i fotografije pokažu autentičnima pojasnivši da oni naprosto traže da se Hasanbegović ogradi od totalitarizma, tako dajući prednost jednoj banalnoj izjavi ispred dugogodišnje Hasanbegovićeve povijesti doprinosa kontroverznim organizacijama i časopisima te ignorirajući njegovu izjavu da je antifašizam “floskula”.
