U kulturi koja redovito briše i zanemaruje starije žene, što bismo trebali misliti o feminističkom pokretu koji prezire vlastite ženske pretke?
Mnogo je stereotipa o feministkinjama drugog vala: one su loše odjevene žene koje se ne znaju zabavljati, opsjednute su spaljivanjem grudnjaka, “zapele u prošlosti” i nabrušene “protiv seksa”. Kad mlade feministkinje kažu: “To je totalno u stilu drugog vala!”, ne misle to kao kompliment. Problem s ovim i sličnim primjedbama na račun prošlosti nije samo u tome što su netočne, već i u tome što su seksističke.
Melissa Benn, autorica knjige What Should We Tell Our Daughters: The Pleasures and Pressures of Growing Up Female tvrdi da se u okrilju feminizma krije – ageizam. “Društvo općenito zazire od starijih žena. Bojim se da feminizam u tome nije izuzetak”, smatra Benn.
Da bi bila primijećena, žena u zapadnjačkoj kulturi mora biti “jebozovna”: mladolika, konvencionalno privlačna i seksualizirana. Ako je vjerovati mainstream medijima, starije žene ne može se objektificirati i one stoga ostaju nevidljive. Mediji i popularna kultura oduvijek su glorificirali mladost, naročito u slučaju žena. Starije muškarce i dalje se percipira kao naočite, muževne i moćne pa im se, primjerice, nude glumačke uloge, dok žene nakon srednje dobi postupno zamjenjuju mlađe glumice. “Teško je ne primijetiti da mediji obožavaju mlade žene”, kaže Benn. “Bacimo li pogled u povijest feminizma, počevši od drugog vala, vidimo da mediji uvijek preferiraju mlade i atraktivne žene: Gloriu Steinem, Germaine Greer, Naomi Wolf…” To ne znači da žene koje su u središtu medijske pozornosti ne rade važnu stvar, napominje Benn – problem je u tome što privlači medijsku pažnju, a što prolazi nezamijećeno.
Kako danas izgleda popularni feminizam? Čini se da je pretjerano fokusiran na objektificirano žensko tijelo, i to ne nužno na kritički način. Inzistiranje na tome da žene nisu seksualni objekti povezuje se sa staromodnim i uštogljenim feministkinjama drugog vala. U današnje vrijeme, feminizam stoji razgolićen na pozornici. Nema sumnje da je ljubav medija prema seksualiziranom mladom ženskom tijelu odigrala veliku ulogu u popularizaciji ‘feminističke pornografije’, burleske, pin-up djevojaka i slike osnažene ‘sretne kurve’ koja je postala simbolom moderne feministice.
“65-ogodišnjakinja koja želi razgovarati o svojoj bijednoj penziji ili činjenici da godišnje zarađuje manje od 10 000 funti mora se boriti da dobije jednaku pozornost kao mlada žena koja govori o pornografiji”, kaže Benn. Činjenica da mediji ignoriraju starije žene ne iznenađuje, no porazno je kad shvatimo da slični stavovi postoje i unutar feminističkog pokreta.
Astrid Henry, autorica knjige Not My Mother’s Sister: Generational Conflict and Third-Wave Feminism, tvrdi da su međugeneracijske tenzije oduvijek bile dio feminističkog pokreta, štoviše, “treći val nastao je ili namjernim pogrešnim tumačenjem i pojednostavljivanjem drugog vala, ili jednostavno kao posljedica manjka znanja o širokom spektru drugog vala te posljedičnim pogrešnim tvrdnjama”. A čini se da se taj trend nastavlja i danas. Manjak znanja o povijesti feminizma u kombinaciji sa željom da se stvori platforma ili izgradi vlastiti ugled može rezultirati destruktivnim oblikom ‘stvaranja pokreta’. “Lakše se nametnuti na političkoj pozornici ili kao autor/ica kad možete reći: ‘Ovo što vam govorim posve je novo – nitko prije mene nije govorio tako nešto'”, smatra Henry. “Kritiziranje prošlosti sredstvo je samo-nametanja”.
Ovisno o zajednici s kojom ste povezani/e, međugeneracijski sukobi mogu biti više ili manje vidljivi. Tako ćete na Twitteru pronaći uglavnom mlade feministkinje koje se tek upoznavaju s pokretom i žarko žele privući sljedbenike/ce. Većina korisnika/ca Twittera ima između 18 i 29 godina, pa su negativni komentari na račun drugog vala ovdje mnogo učestaliji i prihvaćeniji. Već sam pisala o tome da ‘Twitter feminizam‘ nije reprezentativan, uglavnom zato što većina starijih žena koje poznajem kao i većina žena koje su bile dio drugog vala nisu na Twitteru ili ga ne koriste redovito. To se bez sumnje odražava na feministički diskurs, naročito ako imamo na umu činjenicu da društveni mediji postaju prostor za diskusiju o stanju feminizma i promociju ideja i načina djelovanja.
Iako su međugeneracijski sukobi unutar feminizma postojali davno prije Interneta, priroda feminističkog diskursa nesumnjivo se mijenja pod utjecajem novih medija. “Kad je riječ o političkom djelovanju, nije isto okupljate li se u nečijem domu, marširate, ili pak djelujete preko društvenih mreža gdje, u određenoj mjeri, ne snosite posljedice za vaše postupke”, kaže Benn. “Ljudi koji se gledaju u oči bolje se razumiju. Lako je kritizirati druge i svoditi ih na karikature ako ih ne doživljavate kao cjelovita ljudska bića”, dodaje. Drugim riječima, avatar je lako dehumanizirati.
Performativna priroda Twittera, koji iziskuje što veći broj sljedbenika/ca i retvitova da bi se vaš glas čuo, ne podržava duboku povijesnu analizu. Ako želite reći nešto novo i privući pažnju, najlakše je raskrstiti s prošlošću, pogaziti je, a potom se popeti na ruševine i objaviti: “Dolje sa starim! Živjela feministička pornografija!”
U djelu Sisterhood is Forever, Robin Morgan obraća se mladim feministkinjama, ističući da bi prije nego feministkinje drugog vala otpišu kao ‘protivnice seksa’, najprije trebale pročitati njihova djela (a ne samo čitati što je napisano o njima). A čitanje o povijesti feminističkog pokreta i proučavanje rad vlastitih prethodnica iziskuje mnogo vremena. “Da sam blogerica, a ne profesorica kojoj je posao učiti druge o povijesti i komplicirati pojednostavljeno poimanje stvari, jasno mi je da bi mi bilo jednostavnije napisati nešto bez da prethodno pročitam gomilu knjiga o toj temi”, kaže Henry. No ignoriranje rada onih koji/e su prije nas govorili/e o određenoj temi može dovesti do simplificiranja, pa i iskrivljavanja povijesti. “Nikada nije postojao jedan, ‘pravi’ feminizam; mnoge teme o kojima raspravljamo danas, na ‘repertoaru’ su već desetljećima”, kaže Henry. Brzanjem sa zaključcima i iznošenjem generalizacija o drugom valu brišemo stvarnost, različitost i rad žena koje su bile njegov dio, kao i golem, dugotrajan utjecaj koji su imale na društvo. “Time ignoriramo golem spektar feminizma i feminizama”, smatra Henry. “Shvaćam da je ovakvo simplificiranje povijesti efektno, ali mislimo da bismo morali/e biti više kritični”.
Pogrešno predstavljanje ili zanemarivanje starijih feministkinja ne samo da rezultira distribuiranjem netočnih ‘činjenica’ i generalizacija, već može biti i bolno. “Poznajem mnogo feministkinja drugog vala koje se zaista trude, a entuzijazam kojim pozdravljaju djelovanje mladih feministkinja zbilja je dirljiv”, kaže Benn. “I to je pomalo tužno: imamo sve te žene u 50-im, 60-im i 70-im godinama koje podržavaju mlade žene i nastoje povećati njihovu vidljivosti. Ako im ne uzvratimo istom mjerom, samo odražavamo način na koji društvo općenito funkcionira”.
Benn se nada da će mlade žene javno progovoriti i reći: “Mislimo da trebamo poslušati što starije feministkinje imaju za reći. Pokažimo intelektualnu, političku i ljudsku znatiželju za naše pretke – što možemo naučiti od njih?”
“Politička velikodušnost vrlo je važna”, kaže Benn. “Društvo u cjelini rado bi da se feministkinje počnu okretati jedne protiv drugih”. I Benn i Henry napominju da poznaju brojne mlade žene koje su zainteresirane za starije žene i rade bok uz bok s njima, no istovremeno u brojnim prostorima i dalje prevladava omalovažavajući stav prema drugom valu. Morgan nagađa da se problem krije u “modelu majka-kći” koji proizlazi iz “patrijarhalne, na hijerarhiji utemeljenoj obitelji”. “Ako moramo”, piše Morgan, “mijenjati model obitelji, učinimo to kao sestre”.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
