Nemoguće je ne primijetiti da posljednjih godina SDP ima neki problem sa ženama. Iako u svom programu stalno naglašavaju posvećenost rodnoj ravnopravnosti i borbi za ženska prava, a i jedna su od rijetkih, a zasigurno jedina velika parlamentarna stranka koja svojim statutom propisuje kvotu od najmanje 40 posto žena na svim pozicijama unutar stranke kao i na izbornim listama, sve češće su žene te koje bivaju ušutkane, izbačene ili se samo-izbace poslije pritisaka.
Prva koja je primirena bila je Željka Antunović. Nekoć jedno od najpoznatijih socijaldemokratskih lica, prva žena ministrica obrane, žena koja je nakon Račanove smrti osigurala mirne, transparentne i demokratske stranačke izbore bila je persona non grata cijeli prvi Milanovićev mandat. Priče kažu da je Milanović dao sve od sebe kako Željka ne bi postala predsjednicom zagrebačkog SDP-a i kako je trudeći se eliminirati Željku, zapravo neposredno pomogao Davoru Bernardiću da pobijedi (a znamo kako je to završilo).
Mirela Holy morala je otići zbog jednog e-maila u kojem je pokušala intervenirati za suprugu stranačkog kolege. Tada je Milanović govorio da postoje jednostavno viši standardi za ovu Vladu i javnost je to pozdravila. Naravno, ubrzo je postalo jasno da visoki standardi uglavnom vrijede samo za nepodobne. Mirela Holy ubrzo je i otišla iz SDP-a, nakon što je, prema njenim riječima, u potpunosti pogažen Plan 21 vezan uz okoliš.
Nedugo nakon toga eskalirao je sukob na jednom od zatvorenih stranačkih sastanaka, na kojemu je bivši predsjednik zadarske županijske organizacije SDP-a, Svetko Šarić, aktualnu predsjednicu Renatu Sabljar-Dračevac nazvao ‘lažljivom kučkom’. Napad, koji bi vodeći se visokim standardima trebao biti sankcioniran, ostao je samo mini skandalom u jednoj lokalnoj organizaciji. Uostalom, tu luđakinju ionako treba riješti, kako je to privatno primjetio jedan stranački dužnosnik.
Potpredsjednica stranke i Vlade te ministrica socijalne politike, Milanka Opačić, je, prema navodima medija, u burnoj raspravi optužila stranačkog kolegu suprotne struje da se okružio ‘čistačicama’ ,aludirajući pri tome na dugogodišnju članicu SDP-a Ljubicu Hrgović i njeno zanimanje čistačice.
Olga Muratti, dugogodišnja istaknuta osoba dubrovačkog SDP-a, sama je otišla iz stranke nakon što je raspuštena organizacija čija je u tom trenutku bila predsjednica, rekavši da se “ne može složiti s lakoćom donošenja neutemeljenih odluka i lošim odnosima prema ljudima”.
Posljednji i možda najrazvikaniji slučaj je onaj Aleksandre Kolarić koja je brzopoteznom odlukom Predsjedništva izbačena iz stranke, a tu je odluku sasvim očekivano potvrdio i Glavni odbor prošli vikend. Slučaj Aleksandre Kolarić doslovno je uveo verbalni delikt unutar stranke i potvrdio ono što se priča po kuloarima, a to je da kad staneš na žulj nekome iz rukovodstva i ako je to još pritom sam Zoran Milanović, dolaziš na crnu listu. Crna lista te može odvesti do izlaska iz stranke ili te pozicija na njoj prijeći da odeš na bilo koju drugu listu.
Ovdje pobrojani primjeri nisu jedini, bilo je sjajnih žena koje su preskočene kada je na njih došao red za sjedanje u saborske klupe, bilo je slučajeva gdje su neke zamjenice ministara morale natrag u saborske klupe iako je bilo barem nekoliko muškaraca koji su se jednako tako u njih mogli vratiti i bilo je žena koje su pobjegle glavom bez obzira kada su vidjele na što sve to nalikuje. Istovremeno se ne možemo sjetiti tolikog broja muškaraca koji su na bilo koji način ušutkavani, primirivani ili izbacivani. Jedini koji je otrpio Milanovićev bijes bio je Davor Bernardić, a mnogi su za puno gore stvari od one koje je napravila Mirela Holy prošli bez posljedica (nabrojimo samo neke: Jakovina, Sabo, Vuković).
Nije da je u Račanovo vrijeme bilo nešto puno bolje, i tada je bilo nekoliko žena koje su uspijevale plivati u svemu tome, ali nikada se nije činilo da SDP čini mali klonirani muški klub. Ako bolje pogledate ekipu s kojom je okružen Zoran Milanović, vidjet ćete da se radi o istom tipu muškaraca mlađe generacije koji uživaju u finoj klopi i dobrim vinima, posjeduju visoko obrazovanje, ali ne i neke ozbiljnije znanstvene reference, taman da mogu filozofirati o smislu života uz čašu dobrog vina. Istovremeno uglavnom ne posjeduju ikakvo ili barem adekvatno radno iskustvo i osim prijateljstvom i/ili odanosti Milanoviću, nije jasno čime su zaslužili svoju poziciju.
Za to vrijeme, žene stoje negdje sa strane, dio njih pokušava učiniti nešto kroz Forum žena ili lokalne organizacije, ali većinu vremena bespomoćno gledaju kako stranka gazi ono što im je obećala – kako daje suluda tumačenja Zakona o ravnopravnosti spolova, ne daje referendumsko pitanje na Ustavni sud, protivi se kvotama za poduzeća, dvije godine ne osniva fond za ekonomsko i socijalno osnaživanje žena i mnoge druge stvari. I one imaju jedan izbor – ustati i doći na crnu listu, ili i dalje pokušavati kroz navlačenje za rukav pojedinih ministara nešto učiniti. Ono čega bi trebale biti svjesne jest da, kada se crta podvuće, iz blata će se izvući samo one koje su pravovremeno ustale protiv ovakve politike. Nitko neće primjetiti razliku između onih koji su se ostali valjati u blatu do kraja.