Jednom davno u Lijepoj našoj su živjeli ljudi koji su imali 25 godina, završeni fakultet, posao, pa čak i svoju obitelj. Tim ljudima većinom je sve išlo ‘po redu’ kako i treba po nekim nepisanim pravilima tadašnjeg društva. Fakultet se shvaćao kao luksuz, a ako si imala diplomu, vjerojatno si imala i siguran posao nakon nje. Ti ljudi odgojili su svoju djecu, koja danas imaju 25 godina. Također imaju završeni fakultet ili su pri kraju školovanja, ali tu sve staje. Skoro pa se jedva bore sami sa sobom, a kamo li još s društvom i životom koji ih čeka.
Ljudi od 25 godina danas uglavnom rade i imaju diplomu. Stalan posao im se čini kao bajka o kojoj su nam pričali djedovi i bake, kao mit, a vlastita obitelj je nešto što se dogodi rijetkima, i to ako se ‘zalomi slučajno’. Tako barem funkcioniraju ‘moji ljudi’ od 25 godina, uključujući i mene. Sve mi iza sebe imamo pokoju propalu vezu, zbog koje bi najradije napisale knjigu. Sve radimo već par godina i uglavnom smo počele raditi još tijekom fakulteta. Isti smo završile jer nam se više nije dalo imati tri života odjednom, proslavile smo diplomu i sutra dan smo se vratile na posao. I nakon tri mjeseca od dotične diplome shvatile smo da više ne studiramo i da više nemamo ispriku da nešto moramo ili ne moramo. Sada moramo ‘samo’ raditi, a sve ostalo kako dođe.
Ipak, u ovih par godina koliko živimo u hrvatskoj metropoli smo naučile same prati veš, ponešto i skuhati, plaćati račune svojim novcem, a znamo se i dobro zabaviti, ma da situacija nije uvijek sjajna. Jednom mjesečno sjednemo u stanu kojeg unajmljujemo, zbrajamo račune, znojimo se nad digitronom i razmišljamo što bi se moglo odgoditi za sljedeći mjesec. Ipak, sada same radimo. Naučile smo da nam ni mama ni tata nisu krivi ili pak odgovorni za naše postupke i da same snosimo posljedice za sve što napravimo, pa kakve god one bile. Nerviraju nas dečki, nerviraju nas cure, jer smo mislile da bi do 25. već trebale imati stabilnu vezu koja će i potrajati duže od godine dana. Barem su nam tako u djetinjstvu pripovijedali.
A jesu li ti moji ljudi sretni? Jesu, ali ne potpuno. Frustrira ih to što imaju ‘već’ 25 godina i imaju ‘samo’ završeni fakultet. O vezama bi i dalje pisali knjige, a neke je čak i strah ulaziti u nova poznanstva, jer su se opekli puno puta prije. Rekli bi nam naši stariji i iskusniji da se sve to treba proći jer da je takav život. Ipak, s tim se nikada nećemo pomiriti. Ne mora baš sve u životu bit ‘eto tako, jer mora’ i uvijek ćemo se znati iskoprcati iz svojih problema. Barem smo to do sada tako radili. Izaći ćemo vani usred tjedna i dobro se zabaviti, provjeriti sve što smo propustili u Zagrebu te ćemo na pola dana barem zaboraviti sve “stvarne” probleme za koje smo prije pet godina mislili da ćemo ih imati za deset. A što se nepisanih pravila od prije 25 godina tiče, možda se sve pomaklo naprijed za pet godina. Možda ćemo za pet godina imati te ozbiljne veze, ozbiljan posao i započeti svoju obitelj. Jesu li se ta vremena zaista samo promijenila, ili su se sasvim izbrisala pa sami stvaramo svoja pravila? Vidjet ćemo vjerojatno za pet godina.
