Nikada nisam otišla na terapiju nakon što sam proživjela partnersko nasilje, zato što potajno nisam vjerovala da sam bila zlostavljana. Godinama kasnije, nakon što sam napisala nekoliko članaka i pjesama o tome i dok sam učila o nevidljivim mehanizmima zlostavljanja i traume kao studentkinja terapije, osoba koja me zlostavljala bila je zakopana negdje u mojoj podsvijesti (još uvijek ne mogu izgovoriti “moj zlostavljač”). Iz tog skrivenog mjesta u meni, glas mi je stalno šaptao da sam lažljivica, da samo želim pažnju (kao da je želja za pažnjom nešto sramotno), da ljudi poput mene ne mogu biti zlostavljani jer mi zaslužujemo nasilje. Osjećala sam se kao slomljena osoba koja trune iznutra i koja ne zaslužuje odnos pun ljubavi koji ne uključuje nasilje.
Shvatila sam da nisam iznimka od pravila tek kada sam počela provoditi terapije i raditi s drugim žrtvama. Bilo tko može biti žrtva nasilja. Proživljeno nasilje može biti nevidljivo čak i onoj/onome kojem se dogodilo. Čak i kad one/i koji su proživjele/i nasilje progovore o tome mogu se osjećati kao da to čine na krivi način. Prebacuju same/i sebi da su trebale/i biti hrabrije/i, više opraštati i više voljeti dok su se pokušavale/i zaštititi.
Kada sam se počela baviti tim internaliziranim i razornim idejama sa svojim klijentima/icama morala sam se pozabaviti i s vlastitim idejama. Dok smo radile/i skupa na terapiji, moje/i klijenti/ce i ja, otkrivali/e smo snažne i iscjeljujuće istine.
Navesti ću ih ovdje za sve vas koji ste preživjele/i nasilje. Nadam se da će vam značiti onoliko mnogo koliko su značile i meni.
1. Nisi ti kriv/a
Ovo se govori mnogima koje/i su proživjele/i nasilje ali rijetke/i zaista povjeruju u to. Ako je to tvoj slučaj, probaj s ovim: ponavljaj to sebi, svaki dan. Pogledaj se u ogledalo, ravno u oči. Reci: “Nisi kriv/a za nasilje koje ti je učinio netko drugi. To nije bila tvoja krivnja tada, to nije tvoja krivnja ni sada.
Nisi. Ti. Kriv/a.
2. Ne možeš “zaslužiti” zlostavljanje
Jedna od najpodmuklijih posljedica nasilja je ideja da smo učinili/e nešto što je prouzrokovalo nasilje ali i da smo to učinili/e zato što smo duboko u sebi loše/i. Psiholozi to nazivaju “kognitivnom disonancom.” Jednostavnim riječima, lakše je vjerovati da zaslužujemo nasilje nego da netko koga volimo je nasilan/a prema nema bez ikakvog razloga.
Budući da zlostavljanje najčešće ne prestaje ako promijenimo naše ponašanje, počinjemo vjerovati da tome ne pridonose više naša djela nego naša osobnost i naše misli.
Doktorica i istraživačica traume Judith Herman piše kako nije dovoljno da većina zlostavljača zastrašuje i dominira svojom žrtvom već moramo početi razmišljati kao što zlostavljači razmišljaju i priznati da je zlostavljanje opravdano.
Ali nemoguće je zaslužiti zlostavljanje zato što ne postoji opravdanje za nasilje. Niti ja niti vi ne zaslužujemo ono što nam se dogodilo.
3. Nisi nepopravljivo slomljen/a
Koliko puta sam čula od žrtvi kako se osjećaju da su “slomljeni” ljudi? Koliko puta sam to rekla za sebe?
Zbog posljedica traume zlostavljanja možemo se osjećati kao da je nešto temeljno bilo iščupano iz nas, nešto što nikada nećemo moći vratiti. Stereotipi o žrtvama i medijsko portretiranje onih koje/i su proživjele/i nasilje kao histeričnih, slabih i psihološki oštećenih doprinosi tom osjećaju.
Žrtve su često definirane zlostavljanjem koje su proživjele umjesto kao stvarni, dinamični ljudi. Govorila sam svojim klijentima/icama da smatram kako te zlostavljanje može povrijediti ali te ne može slomiti. To su me naučili da govorim. A onda sam shvatila kako je to pogrešno zvučalo u odnosu na moje unutarnje shvaćanje zlostavljanja. Istina je da nam nasilje može oduzeti određene dijelove na određeno vrijeme: naš kapacitet da se osjećamo romantično i/ili seksualno, naše shvaćanje nas samih kao dobrih i sretnih ljudi, našu sposobnost da vjerujemo drugima, itd.
Ono u što stvarno vjerujem je: ako se osjećate da vas je nasilje slomilo, onda možda zaista jeste slomljeni. I ja sam bila slomljena dugo vremena. Ali nemoguće je nepopravljivo slomiti ljudski duh.
Ti i ja? Mi smo preživjele/i. Uz dovoljno vremena, možemo se oporaviti od bilo čega
4. Imaš se pravo osjećati kako se osjećaš
Zlostavljanje je ogromno, sveprožimajuće životno iskustvo koje oboji tvoju percepciju sebe, svijeta i sve u njemu. Imaš pravo osjećati što god da osjećaš: ljutnju, tugu, očaj, želju za osvetom, nadu ili ništa. Tvoji osjećaji pripadaju tebi i ti biraš kako ćeš ih izraziti. I ne, ne “cendraš” previše. I ne moraš se prestati “samosažalijevati.” I ne moraš “preboljeti” ništa brže nego što želiš. Ako želiš pažnju, zaslužuješ pažnju. Prihvaćanje osjećaja je početak oslobađanja.
5. Samo ti odlučuješ hoćeš li i kada ćeš oprostiti svom zlostavljaču
Kada ljudi pričaju o zlostavljačima obično odlaze u dvije krajnosti. U jednoj, pronalaze izlike za njih; u drugoj opisuju kao ih kao đavolje izrode. Ljudi nam uvijek govori da moramo oprostiti brže ili mrziti jače nego što smo spremni. Žele da izbacimo te ljude iz naših života, pozovemo policiju i zahtijevamo “pravdu.” Ili žele da okrenemo drugi obraz, budemo bolja osoba, “otvorimo svoja srca.” Imam bolju ideju: ti odlučuješ o tome hoćeš li i kada ćeš oprostiti. Ako želiš oprostiti danas a zahtijevati pravdu sutra ili obrnuto, ili ni jedno, to ovisi o tebi.
6. U redu je voljeti svog zlostavljača
Evo jedne tajne: uvijek ću najviše voljeti osobu koja me najviše povrijedila. I nikad ga neću prestati voljeti i prestala sam se truditi. Ljubav i zlostavljanje dijele kompliciran i užasan presjek. Mogu reći samo da ljubav nikada ne može opravdati zlostavljanje i da zlostavljanje ne poništava mogućnost ljubavi. Ako ti je još uvijek stalo do osobe koja te zlostavljala, to te ne čini slab/om niti čini zlostavljanje manje stvarnim.
7. Možeš vjerovati vlastitim osjećajima (čak i ako ti se sjećanja mijenjaju)
Moguće je da se tvoja sjećanja na zlostavljanje mijenjaju ili blijede kad se ne može uvijek točno sjetiti što ti je zlostavljač učinio. Priča se može mijenjati dok ju pričaš bez obzira na tvoj trud da se držiš nečeg čvrstog u pričanju. To se događa meni i kad se dogodi počinjem se mrziti. Kažem si da sam luda lažljivica. Ali “zamagljivanje” i trauma funkcioniraju tako da mijenjaju našu percepciju stvarnosti. Zapravo je vrlo uobičajeno da ljudi koji su proživjeli bilo kakvu traumu ne mogu sjetiti točno što se desilo svaki put na isti način. Za razliku od linearnog pamćenja, emotivno pamćenje se razbistri s vremenom. To znači da se možda nećeš moći sjećati točno svakog detalja zlostavljanja ali sjećat ćeš se osjećaja. Sjećat ćeš se užasa, osjećaj beznađa i potisnutog bijesa. Ti osjećaji, više nego hladne činjenice u pravnom smislu, su tvoji temelji istine.
8. Hrabra/hrabar si
Voljela bih nešto razjasniti. Okončati vezu s nasilnim partnerom/icom je hrabro- nije “bježanje.” Ostati u vezi s nasilnim partnerom/icom je hrabro- nije “ne zauzimanje za sebe.” Vraćanje u vezi s nasilnim partnerom je hrabro- nije “popuštanje.” Imamo kompleksne razloge za odluke koje donosimo i one najčešće imaju veze s tim što je moguće, a ne s tim što je hrabro. Uvijek si bio/la hrabar/a čak i kad se nisi osjećao/la tako. Nitko ti ne bi trebao/la reći suprotno.
9. Zaslužuješ bolje
Sjećam se da sam se očajnički držala za nasilne partnere jer sam vjerovala da je to najbolje što ću ikada dobiti. Ti isti ljudi su to potvrđivali govoreći mi kako se žrtvuju za moju ljubav i kako sam sretna što ih imam zato jer me nitko drugi neće voljeti. Ako se dugotrajno ne osjećaš dobro u vezi ljubavi koju primaš onda zaslužuješ nešto bolje. Sve veze prolaze kroz periode konflikta i nisu jednostavne. Ali biti voljen/a na pravi način ne uključuje osjećaje poniženja i straha. Svi zaslužuju biti voljeni na pravi način.
10. Zaslužuješ biti voljen/a (čak i tvoje pravo “ja”)
Kao netko tko je proživio partnersko nasilje naučila sam čuvati tajne o tome što mislim i želim. Te tajne su također sadržavale grozne istine o tome tko sam ja i dugo vremena sam se promatrala kroz tu prizmu. Ako bi itko doznao te tajne, ako bi netko doznao tko sam ja zapravo, ne bi me više voljeli. Tek nakon što sam saslušala priče ostalih koji su proživjeli slično naučila sam otpustiti te tajne. Shvatila sam da zaslužujem biti voljena, u potpunosti, čak i oni dijelovi mene koje sam ja mrzila. Zaslužujem biti voljena. Zaslužuješ i ti.
11. Stvari se mogu promijeniti
Drage/i svi koji ste proživjele/i nasilje, ako ne vjerujete u ništa što sam dosad napisala u ovom članku, nadam se da možete bar povjerovati u ovo: stvari se mogu promijeniti. Zlostavljanje nas smrzne u vremenu i zarobi u trenutku. Osjećamo se kao da ćemo zauvijek biti zlostavljana osoba i da ćemo zauvijek biti u vezi s osobom koja nas zlostavlja. Čak i nakon što izađemo iz veze, traumatska sjećanja na zlostavljanje ostaju uz nas, vraćajući nas natrag u to vrijeme. Ali ako sam išta naučila iz vlastite povijesti veze s nasilnim partnerom to je ovo: Zlostavljanje može prestati. Možeš se oporaviti. Stvari se mogu promijeniti.
Prevela i prilagodila Jana Kujundžić
