Svake godine na Dan žena populistički diskurs naglo proradi. Ova godina nije trebala biti znatno drugačija, ali je uspjela iznenaditi čak i one najpripremljenije, već navikle na dijeljenje cvjetića i Kozmo sniženja na parfeme. Izdvojit ću dva najveća hita – Crveni križ je povodom Osmog marta u Gunji ženama držao tečaj šminkanja, a zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Sandra Švaljek ovako je sročila svoju čestitku ženama:
“Prekrasno je vrijeme i neka se danas zabave, neka skuhaju neki vrlo jednostavan ručak, da nisu dugo uz štednjak.”
‘Meni Dan žena ne treba’ (Oprosti im, Božice, ne znaju što čine)
Ima i onih koji/e tvrde kako je Osmi mart nepotreban, kako smo ravnopravne sudionice društva i kako bismo trebale, da citiram jednu Facebook objavu, ‘slaviti Dan ravnopravnosti’. Zastanimo na trenutak. Trenutačno svjedočimo društvenim previranjima koja nas gotovo sigurno guraju u smjeru repatrijarhalizacije i retradicionalizacije (ukoliko uopće možemo pričati o ‘re’ – kada su te prakse prestale da bi ponovno mogla započeti?). Svjedočimo situacijama u kojima vjernici i vjernice traže ‘pravdu’ ispred bolnica i u sekularnoj zemlji maltretiraju one koje zahtijevaju svoje zakonom zagarantirano pravo na pobačaj, a Predsjednica svetom vodicom blagoslivlja svoju kulu bjelokosnu. Jesu li vaše ružičaste naočale nepropusne do te mjere? Ukoliko jesu, ima li ih na eBayu? Pošto zabluda?
Da se uozbiljimo, hajdemo pogledati zbog čega čega su žene u subotu prosvjedovale i zašto je to bitno…
Aktivistkinje Ženske mreže Hrvatske, Ženske fronte za radna i socijalna prava i ženske sindikalne grupe organizirale su u subotu uoči Dana žena akciju pod nazivom Osmi mart – dan otpora: NE mjerama štednje!. Na istaknutim transparentima moglo se pročitati ‘Ne mjerama štednje na račun žena’, ‘Umjesto cvijeća – posao i plaća’, ‘Prezaposlene, potplaćene’, citat Rose Luxemburg ‘Socijalizam ili barbarizam’, ‘8. mart dan otpora’, ‘ Ekonomska samostalnost = sloboda, dostojanstvo, ženska prava’ i brojne druge slogane koji su još jednom potvrdile da žene zahtijevaju dostojanstvena radna mjesta, a ne cvijeće.
Aktivistkinje Udruge RODA – Roditelji u akciji su u isto vrijeme organizirale Šetnju za slobodu rađanja u sklopu regionalne inicijative Sloboda rađanju, čiji je cilj, kako navode, “skrenuti pažnju javnosti na tretman žena i njihova prava na porodu, kao i upozoriti na nužnost dobre komunikacije između osoblja i rodilja tijekom poroda”.
HollaBack! je na Dan žena organizirao besplatan tečaj samoobrane, a qSport organizirao Osmomartovsko pedaliranje.
“Dok se najčešće veličaju muška imena, dok sportaši dobivaju ulice i trgove, i potpisuju basnoslovne ugovore, želimo se prisjetiti sportašica iz bliže i dalje prošlosti te skinuti paučinu s njihovih imena. Želimo upozoriti na nevidljivost i diskriminaciju žena u sportu, na hijerarhiju i odnose moći.”, objašnjavaju iz qSporta.
Zašto su mjere štednje u fokusu?
Ekonomska kriza, recesija i mjere štednje koje se koriste kao odgovor na situaciju u kojoj se kao globalno društvo nalazimo, impliciraju produbljivanje već postojećih socioekonomskih nejednakosti, pogotovo onih povezanih s distribucijom resursa. Među glavnim mjerama štednje su smanjenje plaća i mirovina, pogotovo u javnom sektoru, izmjene radnog zakonodavstva s ciljem takozvane ‘fleksibilizacije’ tržišta rada (što smo mogle/i uočiti i na domaćem primjeru nedavno donesenog Zakona o radu), sustavno urušavanje socijalne zaštite i povećanje oporezivanja potrošnje. Tome treba pridodati i rezove u financiranju aktivnosti namijenjenih ženskim pravim i rodnoj ravnopravnosti, kao što su autonomna skloništa za žene, te privatizaciju socijalnih službi, posljedice čega snose žene, a posebno migrantice i ilegalne doseljenice.
Položaj žena na tržištu rada nikada nije bio ravnopravan, a mjere štednje samo su pogoršale takvu situaciju. Danas u Hrvatskoj više od 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Okrutna stvarnost s kojom se žene svakodnevno suočavaju su rad u nesigurnim radnim uvjetima (outsourcing, agencijski rad, nepuno radno vrijeme), diskriminacija prilikom zapošljavanja, pitanja vezana uz obiteljski status na razgovorima za posao, otpuštanje trudnica. Rezovima u plaćama u javnom sektoru posebno negativno djeluju na žene budući da su upravo one najzaposlenije u javnom sektoru. Također, žene se više nego ikad nalaze u zoni prekarnosti. Svjedočimo nastanku nove klase – visokoobrazovane, potplaćene i nesigurno zaposlene. Nedostaje jedino da tu klasu imenujemo.
Ženama je, objašnjavaju aktivistkinje, u trenutnoj socioekonomskoj situaciji ponovno namijenjen dvostruki teret – da proizvode profit za svog poslodavca i nose odgovornost za reprodukciju (jeftine) radne snage.
“Ovaj put nam se čini da su, zbog mjera štednje koje najčešće pogađaju javni sektor, žene dvostruko, pa i trostruko diskriminirane. Žene su najzaposlenije u javnome sektoru i one najviše i koriste javni sektor. Tako da s jedne strane, žene gube poslove u većini toga što zovemo javnim sektorom, a ukoliko sam, na primjer, izgubila posao pa ga tražim, a nemam vrtić u koji bi smjestila dijete, još sam i dodatno diskriminirana”, izjavila je u subotu izvršna direktorica Centra za ženske studije Rada Borić.
Za kraj ću navesti rečenicu iz izjave žena koje su se u subotu u podne okupile na Trgu:
“Između potrošačkog zova Valentinova i patrijarhalne matrice Majčinog dana glasamo za 8. mart! Zbog sjećanja na nesebične i hrabre žene, na njihovu borbu za jednakost i pravdu, za utopiju koju su dijelile”.
