Termin pinkwashing originalno se koristio za identifikaciju korporacija koje su se predstavljale kao one koje vode brigu o oboljelima od raka dojke, dok su zapravo profitirale od istih, a u ovom kontekstu riječ je o marketingu, političkim strategijama i vidu aktivizma koji se pokušava prikazati kao iznimno prijateljski raspoložen prema LGBT zajednici. No izraelski aktivisti i aktivistkinje pinkwashing su prokazali kao političku metodu skretanja pažnje s političke situacije u državi.
Nekoliko je razloga zašto je pinkwashing uvredljiv. Osim što se radi o manipulaciji podacima, pokazalo je kako država može istovremeno zagovarati LGBT prava te ozbiljno kršiti neka druga elementarna ljudska prava.
Jedna od metoda pinkwashinga je prikazivanje okolnih arapskih i muslimanskih zemalja kao barbarskih, neciviliziranih i brutalnih, pri čemu se Izrael tako prikazuje utočištem za LGBT osobe iz cijelog svijeta. Odnosno, riječ je o PR potezu izraelske vlade koja zemlju pokušava pokazati kao turističko odredište (sunce, more, pijesak) koje je apsolutno sigurno i idealno za LGBT populaciju, umjesto militantnog i religijski esktremističkog prizvuka kakav je do sada pratio Izrael, a sve kako bi se umilili ostatku liberalnijeg svijeta. Podržavati LGBT prava znači biti moderna, kozmopolitska i razvijena zajednica.
U 2012. godini, aktivisti iz SAD-a (Seattle) reagirali su kada je izraelski konzulat bio financijer pinkwashing turneje izraelskih gej i lezbijskih aktivista/inja, tj. Seattle’s LGBT Commission izvršio je pritisak da se otkaže skup o LGTB pravima u Izraelu. Lokalni Queer Palestina aktivisti i aktivistkinje turneju su razotkrili kao jednu pro-izraelsku propagandu, o čemu su vrlo otvoreno i iskreno pričali i u dokumentarnom filmu pod nazivom Pinkwashing Exposed: Seattle fights back, dostupnom ovdje. Jedna od možda najvažnijih stvari koje su izrečene u dokumentarcu jest činjenica kako Izrael izriče dobrodošlicu samo određenim LGBT osobama, dok istovremeno ugnjetavaju LGBT Palestince, ne uzimajući njihova iskustva u obzir, pri čemu se mogu pročitati i komentari kako ovime Izrael prakticira cionizam u queer kontekstu. Ideja stvaranja židovske države koja bi potencijalno garantirala njihov opstanak, dodatno osnažena naročito nakon (stravičnih) progona od strane nacista, isključuje Palestinu u političkom smislu. Sa sukobima koji traju i danas nije logično da se Izrael prikazuje kao oaza ljudskih prava s obzirom da su i u ovom dijelu, koji je inače jedan od pokazatelja razvoja društva, izostavili palestinsku LGBT populaciju.
Primjer pinkwashinga snažne političke moći svakako su riječi izraelskog premijera Benjamina Netanyaha u nedavnom govoru u Kongresu SAD: “U regiji u kojoj su žene kamenovane, gej muškarci obješeni, a kršćani proganjani, Izrael se ističe. On je drugačiji.” Ova izjava podsjeća na diskurse europskih kolonijalnih sila koje koriste likove potlačenih istočnjačkih žena kako bi prikrili nasilje koje se događa nad autohtonom populacijom, pri čemu se tako u pinkwashingu žensko pitanje sada zamjenjuje pravima LGBT populacije.
Na problem su ukazali aktivisti i aktivistkinje dignuvši medijsku prašinu.
Logika pinkwashinga zasniva se na pojačavanju izoliranosti queer identiteta od drugih dok zapravo skriva strukturne nejednakosti i jača razlike između židovske, izraelske populacije u odnosu na palestinsku i arapsku, što bismo mogli nazvati kulturnim relativizmom. Dodatno, inzistiranje na politici temeljenoj isključivo na nečijoj seksualnoj orijentaciji za posljedicu ima isključenje, najčešće, povezanih nepravdi poput rase, etničke pripadnosti, klase, spola i brojnih drugih.
Izrael kao država koja je izjednačila prava LGBT pojedinaca što se tiče, primjerice, bračnih posjeta u zatvorima, s pravima koja su do tada imali heteroseksualni zatvorenici/ce, je, kako prenosi queer.hr: važan korak u konsolidiranju razumijevanja da istospolni odnosi nisu ništa manje vrijedni od heteroseksualnih odnosa. Na prvu, ova bliskoistočna zemlja se tako pokazuje kao otvorena, emancipirana i sigurna, ali je važno napomenuti kako zapravo nije riječ o pravima koja bi se odnosila na sve. Nadalje, iako u Izraelu nije dozvoljeno sklapanje istospolnih brakova, priznaju se oni sklopljeni u inozemstvu, a mediji su nakon razornog potresa u Nepalu pisali o Izraelcima koji su se onamo zatekli zbog posvajanja, što će reći kako se Izrael u medijima percipira kao sretno i za obitelj zgodno mjesto. Nije na odmet ni spomenuti Asocijaciju izraelskih gej očeva. S druge strane, istospolni odnosi su u Iranu, Sudanu, Jemenu i Saudijskoj Arabiji kažnjivi smrću, dok je na Zapadnoj obali i Gazi na snazi zakon iz 1951., tj. 1936., kojim se zabranjuju istospolni odnosi. Tako ispada kako je pinkwashing zapravo politička strategija usidrena u islamofobiji i arapofobiji kojoj je cilj demonizirati Arape i Palestince, diskreditirati palestinski otpor i opravdati izraelske okupacije, a pozitivnom propagandom LGBT prava zapravo se maskira i odvraća pozornost od kršenja ljudskih prava u Palestini.
U ionako narušenim odnosima, u geopolitičkoj situacija kakva jest, što ovakvo poticanje i naglašavanje različitosti znači za palestinsku LGBT populaciju i što ovakvo što znači za odnos Izreal – Palestina?
Pojedini su Palestinci svoje utočište zbilja potražili u Izraelu, gdje ih je dočekala izraelska diskriminatorna politika za tražitelje azila, što dovodi do zaključka kako zakoni i LGBT vidljivost nisu uvijek odgovarajući barometri kojima se mjere društvene promjene.
{slika}
Iako Izrael na prvu ima dobru statistiku o ravnopravnosti LGBT dijela stanovništva (manipulacija, manipulacija), ona je s jedne strane rezultat što su s druge strane Iran, Egipat i Palestina koji imaju suprotnu, groznu situaciju – a s druge rezultat činjenice kako su podaci pinkwashersa vrlo selektivni i rijetko spominju, primjerice, odličnu LGBT scenu u Bejrutu, te su skloni pretjerivanju pri prikazivanju nasilja usmjerenog protiv LGBT osoba koje se događa na Zapadnoj obali.
Ljudska prava očito vrijede mahom za Židove i bogate turiste koje je privukao rejting jednog Tel Aviva kao hit gej destinacije jače od San Francisca, dok dosljedno zanemaruju Palestince koji žive pod izraelskim apartheidom. Milijuni raseljenih Palestinaca koji žive u egzilu ili u izbjegličkim logorima nisu zaštićeni ovim vidom takozvane demokracije, kao što ni tisuće Palestinaca u kavezima izraelskih zatvora nisu zaštićeni zakonima koji navodno podržavaju žene i LGBT populaciju. Al Jazeera dodatno ističe kako LGBT Palestinci koji su napustili svoje domove žive kao obespravljeni dio izraelskog društva, u nesigurnim radnim uvjetima, bez zaštite od zlostavljanja, silovanja, zastrašivanja ili diskriminacije prilikom pronalaska posla.
Nadalje, Tel Aviv, koji se u medijima prezentira kao gej turistička hit destinacija, ima unutrašnji set problema koji su neke druge zemlje riješile, barem one koje prava svojih građana ne razumijevaju kao zgodan marketinški trik. Pripadnici LGBT dijela stanovništva u Tel Avivu nemaju bračnu jednakost i još su uvijek diskriminirani pri traženju stanova kao nepoželjni susjedi. Iako je GayCities.com Tel Aviv proglasio najfriendly gradom na svijetu, prilično je jasno da je ta pozicija rezervirana za samo jedan dio populacije.
Tako je Izrael zahvaljujući odličnoj medijskoj kampanji postao jedinstven na Bliskom istoku po pitanju tolerancije, pravne zaštite i ravnopravnosti koju uživa LGBT zajednica, no srećom je u medijskom prostoru bilo dovoljno glasova koji su pokazali da to ipak nije baš tako.
