Premda će eventualni izbor gospođe Grabar Kitarović za predsjednicu predstavljati dobrodošlu promjenu duboko ukorijenjenih tradicionalnih društvenih obrazaca, medijsko etiketiranje za sada jedino istaknute protukandidatkinje izrazima poput Kolinda, Kraljica, Zlatokosa ili Barbika, neosporno govori o tradicionalizmu i neprikrivenom seksizmu našeg društva. Jesu li oni upravo najveća prepreka budućem predsjednikovanju jedne žene? Najefikasnije sredstvo u borbi protiv predrasuda su kredibilni javni nastupi i istupi političarki te osuda seksizma i diskriminacije temeljem spola od strane institucija, medija, političarki i – političara. Pomaže li dosadašnja kampanja Kolinde Grabar Kitarović cementiranju stereotipa o ženama u politici ili ih razbija?
U sadašnjoj Vladi četiri su ministrice. Čak tri dolaze iz malog HNS-a, a tek je jedna SDP-ovka. Najjača stranka na vlasti, koja se rado hvali rodno osvještenom politikom i provođenjem ravnopravnosti spolova u vlastitoj stranci, proklamiranim načelima unatoč nije našla za shodno angažirati više žena na najvišim izvršnim položajima vlasti. Žene su manjina u politici iz niza razloga – s jedne strane, patrijarhalnost, tradicionalnost i posvećenost drugim životnim obavezama odvraćaju ih od političkog angažmana. No, s druge su strane prevladavajući društveni stavovi i dominantne (autoritarne) vrijednosti. Kad biramo, težimo izabrati vođu. Uvjerljivog, dominantnog i moćnog – muškarca. Društveno ukorijenjeni seksizam očituje se, primjerice, u činjenici da se o političarkama u medijima često govori tako što ih se predstavlja isključivo imenom (primjerice Kolinda, Savka), čemu, doduše, doprinosi i duljina njihovih prezimena, dok se muške kandidate naziva isključivo prezimenima, što zvuči dostojanstvenije, profesionalnije i kredibilnije.
Ženski “kandidat” HDZ-a
Ipak, jedna se žena u posljednju godinu dana najprije spekulativno, a od prije par mjeseci i realistično, nametnula kao mogući iskorak iz tradicionalne muške dominacije visokom politikom. Kolinda Grabar Kitarović, nekadašnja ministrica vanjskih poslova, potom veleposlanica, a sadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, doživljava se u znatnom dijelu javnosti kao svemoguća heroina. Za sada, doduše, svojim pokornim pojavljivanjem uz predsjednika svoje stranke i još uvijek neartikuliranim političkim izjavama, doprinosi (tek) izgradnji arhetipskog imidža Majke-zaštitnice, koja će spasiti hrvatski narod i hrvatsku zemlju od sviju zala Svijeta.
Prilikom objave kandidatkinje HDZ-a na skorim predsjedničkim izborima, predsjednik stranke Tomislav Karamarko iskazao je svoju jezičnu tradicionalnost predstavivši Kolindu Grabar Kitarović, kao “osobu i kandidata koji nije odnjegovan na socijalističkim jaslama”, “autentičnog HDZ-ovca”, ali u konačnici i kao – ženu. Ova posljednja kvalifikacija stigla je kao uvod u Karamarkov stav da “HDZ hrabro kandidira ženu, iako neki kažu da hrvatsko društvo nije spremno za ženu na takvom mjestu”. Za početak, ne bi bilo loše da gospodin Karamarko i sam pokaže spremnost za društvenu promjenu i kandidatkinju svoje stranke ne imenuje imenicama muškog roda. Potom bi se, kao povjesničar, trebao sjećati da kandidatkinje na predsjedničkim izborima u novijoj hrvatskoj povijesti nisu iznimke. Tako je Savka Dabčević Kučar bila kandidatkinja 1992. godine, dok su se 2005. godine za predsjedničku fotelju natjecale Jadranka Kosor, Đurđa Adlešić i Doris Košta, a 2009. godine Vesna Pusić i Vesna Škare Ožbolt.
Ruku na srce, HDZ je, u usporedbi s SDP-om, dosada učinio puno više po pitanju efektivnog promicanja ravnopravnosti spolova u visokoj politici. U predsjedničkoj kampanji 2005. godine, kandidatkinja HDZ-a bila je Jadranka Kosor, koja je kasnije instalirana za premijerku i tako postala prva žena na čelu hrvatske Vlade. Time se Karamarko, dakako, u započetoj predsjedničkoj kampanji ne hvali. No, za sada mu neupitno odgovara ljubav medija i javnosti prema novom licu na političkoj sceni. Ljudski je voljeti nove i navodno neiskvarene likove na mrgudnim i umornim facama krcatoj političkoj sceni. Baš kao u stadiju prve zaljubljenosti, u njih projiciramo sve svoje nade i želje. No ipak, Kolinda Grabar Kitarović nije politička debitantica. HDZ bi vjerojatno volio zamutiti činjenicu da je ona bila članica Vlade čiji su premijer i tri ministra osuđeni za koruptivna djela. Ona ista ta djela ili nije bila u stanju ili nije htjela primijetiti. Oba ju ponašanja moralno inkriminiraju.
Slika (još) bez tona
Kada je predsjednik Josipović izjavio “da je vrlo važno da osim fotografije imamo i ton” te da “naše građanke i građani za svakog vide tko su, što su i kako vide Hrvatsku”, našao se na meti napada feministkinja zbog podcjenjivačkog i seksističkog stava prema svojoj protukandidatkinji. Naknadno će mnogobrojni kroničari hrvatske dnevne politike utvrditi isto: da za sada, osim dopadne forme, o sadržaju Kolinde Grabar Kitarović gotovo ništa ne znamo. Čini se da je baš obrazac “slavljenja ženskosti po mjeri malograđanske predstave o lijepoj, pametnoj i uspješnoj, nadasve dobroj ženici” (kako ga je opisao u jednom svom komentaru Davor Butković) onaj kojeg promovira (dosadašnja) kampanja Kolinde Grabar Kitarović. Njezinoj stranci za sada nije u interesu isticati više od slike, a takav stav potkrepljuju i riječi predsjednika stranke od prije par mjeseci da im kandidatkinja “nije ni progovorila, a već ima 27 posto”.
U nedavnom je intervjuu Jadranka Kosor, podržavajući onaj navodno seksistički predsjednikov stav, utvrdila da će Kolinda Grabar Kitarović prestati biti Madona u koju birači projiciraju svoje nade i ufanja i ukazati se u realnom obličju tek kada javnosti otkrije “kakvi su joj stavovi o barem dvadeset relevantnih pitanja o političkom i društvenom životu u Hrvatskoj”. Doista, do sada od Kolinde Grabar Kitarović javnost nije čula o relevantnim nacionalnim temama. Za sada se njezine poruke javnosti svode na opravdanje kandidature time što ne može “više podnijeti da ljudi u Hrvatskoj kopaju po kantama za smeće, a mladi ljudi odlaze iako je Hrvatska ušla u EU”, izjavom da je “zabrinuta zbog podijeljenosti hrvatskog društva, nezaposlenosti i gospodarske krize” ili na izjave predsjednika stranke koja je kandidira kao moralno ispravno kandidatkinju jerbo je Hrvatica i katolkinja. Gospođa, doduše, u svojim javnim nastupima koristi blažu varijantu od etnički isključivih izraza Hrvatica i Hrvata, a malo dalju od politički neutralnih građanki i građana. Ona se obraća “hrvatskim ljudima”, a ono na čemu će se temeljiti njen program i buduće vođenje Hrvatske je upravo ono “što tišti hrvatskog čovjeka i hrvatsku ženu”.
Gospođa Grabar Kitarović bit će vrlo skoro prisiljena artikulirano izjasniti se o društvu trenutno bitnim svjetonazorskim pitanjima: ćirilici u Vukovaru, je li diskriminatorno definiranje braka u Ustavu, je li Zakon o životnom partnerstvu preliberalan, ili pak treba li zdravstveno i građanski odgajati hrvatsku mladež ili ne? Na desnoj strani političkog spektra ima još pretendenata na predsjedničko mjesto. Za sad se spominju Željka Markić i Milan Kujundžić, a možda iskrsne još tkogod. Svi će se oni boriti za konzervativne glasače, kojima se HDZ pod Karamarkovom vlašću nastoji nametnuti kao jedina kredibilna politička opcija. Kako bi je desni glasački korpus doživio zaista svojom, morat će dokazati da jest “autentična HDZ-ovka” i preuzeti retoriku isključivosti, glorificrianja prvog predsjednika Tuđmana i defamiranja ideoloških neistomišljenika HDZ-a Tomislava Karamarka. To će joj možda osigurati kredibilitet među desnim biračima, HDZ-a prvenstveno. Ipak, za dobiti predsjedničke izbore nije dovoljno računati na glasove tek HDZ-a i desnih birača, pa je pitanje na koji način se namjerava približiti biračima centra.
Kako predizborna predsjednička kampanja započinje u rujnu, gospođa Grabar Kitarović uskoro će nas morati suočiti i sa svojim sadržajem. Istraživanja javnog mnijenja predviđaju joj za sada oko 40 posto glasova podrške, i to u pretkampanji, u kojoj je još nismo zapravo ni čuli. Podrška će joj rasti isključivo iskaže li se sadržajnošću poruka i stavom. Inače joj ne gine karijera zvijezde repatice, uloga još jedne HDZ-ove fingirajuće kandidatkinje, i unaprijed izgubljena bitka, poput one koju je 2009., protiv bivšeg predsjednika Mesića, bojevala Jadranka Kosor.
