Kao dijete sam jedva čekala zimske praznike primarno zato što sam tada imala više vremena za čitanje. Izabrala bih knjige pregledavajući sličice na poleđini izdanja Bilblioteke Stribor i zapisala ih na papirić koji sam uvijek ostavljala tati ispod ključeva na regalu, kako bi on ili mama nakon posla podigli knjige u jednoj od gradskih knjižnica. Nisu smjeli zaboraviti na to.
Mislim da sam bila peti razred kada je knjiga koju sam izabrala za druženje uz hladnu zimsku buru bila Ronja, razbojnička kći Astrid Lindgren. Osvojila me naslovnica koja je prikazivala djevojčicu kratke crne kose, usred šume, s lukom i strijelom. To i ono razbojnička kći. Bilo je avanture u tome, slutila sam.
Ja sam voljela avanture. Po čitave dane sam se vješala po obližnjim stablima badema, s bratom i susjedima se penjala po krovovima starih kuća u predvečerje, izrađivala drvene mačeve i pravila se da sam Robin Hood, otkrivala mravinjake i promatrala crve golaće kako lagano silaze niz zelenjavu u vrtu, tukla orahe cipelom i satima napucavala loptu o zid stare kuće, dok roditelji ne bi rekli da je dosta ili zagrintao netko od susjeda. Bila sam raščupana i nisam marila za odjeću koju sam nosila. Zbog svega toga se, u svim knjigama koje sam tada čitala, uglavnom nisam mogla poistovjetiti sa ženskim likovima. Ti su likovi, uz to što ih je bilo znatno manje nego muških, bili uvijek isti, barem mi se tako činilo. Te su djevojčice iz priča bile beskrajno dosadne, uvijek neke princeze, uvijek čiste i dotjerane, uvijek zaljubljene u neke dečke, uvijek najbolje na svijetu ili najgore na svijetu, uvijek nekako usputne – i kad su bile glavni likovi, nisam imala dojam da zbilja imaju kontrolu nad svojim životom i svojom pričom. Nisam to tada analizirala na taj način, dakako. Gledajući nedavno svoju bilježnicu iz lektire iz osnovne škole, pronašla sam bilješke koje bi mogle dočarati moja tadašnja razmišljanja. O Branki Augusta Šenoe, koja je trebala biti u potpunost drugačiji ženski lik (u pozitivnom smislu) zapisala sam, između ostalog:
“Iako mi se sviđa što Branka nije krhka, sviđa mi se što je obrazovana i načitana, mislim da je opisana kao savršena djevojka, a takvo što ne postoji. I zašto se na kraju morala udati za grofa?”
Čitajući te bilješke o lektirama, shvatila sam da je ženskih likova zapravo bilo jako malo u svim knjigama u periodu od četvrtog do osmog razreda. Većinu tih knjiga napisali su muškarci što bi donekle moglo pojasniti takvu situaciju. Znam da sam se poistovjećivala s muškim likovima, i to me već tada, smetalo. Ne činjenica da se poistovjećujem s muškim likovima, u tome ne vidim problem, jer svi smo primarno ljudska bića i dijelimo brojne interese i želje, neovisno o spolu, već činjenica da se poistovjećujem isključivo s muškim likovima. Zar nisu postojale negdje u knjigama djevojčice poput mene? Neke koje nisu bile ‘fine’, koje nisu nosile haljine, koje nisu poznavale pravila bontona i govorile strane jezike, koje trče slobodno, koje se nisu htjele udati, neke koje strastveno izražavaju svoja mišljenja, koje su pod svjetlom male svijeće gledale tele kako prvi puta u životu pokušava hodati (neuspješno), neke s krastama na koljenima, koje znaju kako se sade krumpiri i kada cvjetaju jorgovani?
{slika}
Nije ih bilo u tim lektirama, pa sam birala druge knjige. I tako sam došla do Ronje. Ronja živi u zamku u šumi, okružena razbojničkom bandom koju predvodi njen otac. Vrijeme provodi u šumi gdje postoji čitav svijet divljih životinja i magičnih stvorenja. Šuma je njen dom i njena ljubav. Sprijateljila se s Birkom, sinom vođe suparničke razbojničke bande i skupa su provodili dane skitajući po šumi. Odnos Birka i Ronje nikada nisam doživljavala kao ljubavnu priču, već isključivo prijateljsku, i to je bilo divno. Oni nisu trebali biti skupa zauvijek. Nisu se trebali vjenčati. Oni su bili prijatelji i to je bilo to. Zašto muškarci i žene ne bi mogli biti samo prijatelji? I zašto djeca ne bi mogla biti djeca, bez projekcija o budućim vezama, udajama i ženidbama?
Zašto se ne bi skupa borili za bolji svijet? Zašto ne bi riskirali za ono u što vjeruju? Ronja i Birk su imali misiju – okončati prastaru zavadu i ponuditi drugačiju budućnost, bez razbojništva (ali i dalje u šumi).
Ronja, iako je se otac odriče u jednom trenutku, ne odustaje od svog nauma. Ona je hrabra i ne odustaje od svoje ideje svijeta i života. Bila je vjerojatno prvi ženski lik s kojim sam se mogla poistovjetiti, prvi ženski lik za koji sam mogla reći ‘ja želim biti takva’.
Zbog Ronje, a kasnije i zbog nekih drugih priča, ostajem zauvijek zahvalna Astrid Lindgren. Posebno me raduje i vijest da je studio Gibli producirao animiranu seriju Ronja, razbojnička kći, koju je režirao Goro Mijazaki, sin velikog Hajaia Mijazakija. Bit će to posebna poslastica za sve kćeri razbojništva i još jedan podsjetnik na divno stvaralaštvo Astrid Lindgren.
