Pisati o životu osobe bez partnera/ice i to znanstvenoj osnovi – što pokušavam činiti – znači biti neprestano stavljana u obrambenu poziciju. Gomila članaka i naslova proglašava ljude bez partnera/ica životnim gubitnicima. Kada bi se samo vjenčali, tvrde, i oni/e bi mogli/e sudjelovati u tom zdravlju i sreći, imati život u kojemu je sve divno i krasno, jer to je obećani paket bračnog života.
Ovakve tvrdnje kritiziram još od kada sam napisala svoj prvi akademski rad i svoju prvu knjigu Singled Out o životu bez partnera/ice. Nedavno sam dobila ponudu da pišem o “neuparenim” ljudima i njihovom mentalnom zdravlju za 2. izdanje Enciklopedije mentalnog zdravlja (Encyclopedia of Mental Health). Ponovno sam pregledala relevantna istraživanja na teme kao što su samoubojstvo, depresija, usamljenost, fizičko zdravlje i sreća. I ponovno me je iznenadilo kako je mala razlika kada su u pitanju zdravlje i dobro osjećanje između osoba koje žive same i onih koje su u braku.
O mnogim otkrićima sam pisala ovdje u rubrici Living Single, primjerice o poražavajućim rezultatima 18 dugoročnih studija o sreći ljudi koji su u bračnoj zajednici, te neznatnim razlikama u stopi samoubojstava u najboljem istraživanju koje se moglo izvesti u uvjetima uvijek prisutnih ograničenja koja prate istraživanja o bračnom statusu (primjerice, ne možete proizvoljno ljudima dodijeliti različite bračne statuse).
Male ili nepostojeće razlike su značajne iz brojnih razloga. Kao što sam više puta objašnjavala, istraživanja su uglavnom pristrana u proizvodnji rezultata koji će biti pozitivniji za ljude u braku nego što to oni uistinu jesu. Pa ipak, unatoč svim tehnikama “varanja”, još uvijek ne uspijevaju prikazati rezultate koji se tiču ljudi bez partnera/ice lošim.
Također, razmislite o tome na koje su sve načine osobe bez partnera u nepovoljnom položaju. Neprestano se suočavaju s izazovima svih mogućih oblika singlisma (diskriminacije i opresije zato što nemaju partnera) – sa stigmatizacijom, isključivanjem u osobnim odnosima, pretpostavkama i s diskriminacijom na državnoj razini. Samo u ekonomskom/financijskom smislu, ljudima koji su/žive sami daleko je teže nego onima koji su u braku (o tome možete pročitati ovdje, ovdje i ovdje).
Singlism je samo polovica diskriminacije. Naličje kulture parova je “matrimanija” (“brakomanija”) – cijela ta promocija i sveprisutnost vjenčanja, parova i braka.
Pravo pitanje ne glasi – rezultira li sklapanje braka trajnim poboljšanjem mentalnog i fizičkog zdravlja ili bilo koje druge pretpostavljene dobrobiti psihičkog života – već znamo da je odgovor na to pitanje negativan. Mnogo važnije pitanje je, po mom mišljenju, kako to da osobama bez partnera/ice – posebno onima koje su uvijek bile same – tako dobro ide, premda je toliko toga protiv njih.
Moja pretpostavka je: Osobe bez partnera/ice su otpornije i fleksibilnije od drugih. Kao što sam napisala u podnaslovu knjige Singled Out, osobe bez partnera/ice su “stereotipizirane, stigmatizirane i ignorirane, pa ipak žive sretno”.
Naravno, ne tvrdim da je svaka osoba bez partnera otpornija od svake osobe koja je u braku. Ne poričem da postoje ljudi bez partnera/ica koji uopće nisu zdravi, mentalno ili fizički. Samo kažem da kada pogledate u “dokazni materijal”, ljudima bez partnera ide daleko bolje nego što bismo očekivali s obzirom na objektivne okolnosti.
Ljudi bez partnera/ice – ponavljam, osobito oni koji su oduvijek sami – također su mnogo sretniji i zadovoljniji nego što su to predvidjeli znanstvenici. Desetljećima su teoretičari producirali priče o tome kako su ljudi koji su u braku (navodno) zdraviji i sretniji od onih koji nisu. Kako kažu, imaju više društvene podrške. Njihovi bračni partneri ih povezuju u veće društvene mreže. Parovi navodno imaju neku vrstu predanosti (commitment) koja nedostaje ljudima bez partnera, a tu njihovu međusobnu predanost potkrepljuju prijatelji i članovi obitelji, ali i društvo u cjelini. Naposljetku, njihova predanost je javna. Drugi ljudi ih mogu vidjeti i pratiti. U braku, partneri mogu imati jedno drugo “na oku”, vidjeti jede li njihov/a partner/ica povrće i ide li liječniku. Osim toga, bračni odnos je institucionaliziran i poduprt zakonskim i religijskim strukturama.
Neke od teorija su točne (npr. bračni drugovi imaju povlastice i zaštićeni su zakonima na način na koji osobe koje su same nisu), a neke su već čvrsto pobijene (npr. ljudi koji su u braku manje su povezani s prijateljima, obitelji i susjedima nego što su bili prije braka).
U ozbiljnim akademskim radovima o životu osoba bez partnera u potpunosti izostaju objašnjenja zašto im tako dobro ide u životu. Znanstvenici društvenih disciplina su bili toliko usmjereni na priču o pretpostavljenim prednostima bračnog života i nedostacima “samačkog” da su prečesto previđali “cijene” bračnog života i nagrade “samačkog”.
Čuli/e smo sve o tome kako su osobe bez partnera u opasnosti da postanu usamljene, no malo toga o kreativnim, intelektualnim i emocionalnim blagodatima samovanja. A niti o tome kako ljudi koji nisu u braku imaju mogućnost kreirati optimalan omjer vremena koje provode sami i koje provode s partnerom/icom ili s nekim drugim – u svakom slučaju, tomu se pridaje premalo pažnje.
Rečeno nam je da osobe bez partnera/ice nemaju onu vrstu intimnosti koju bračni partneri pronalaze jedno u drugom, ali nismo čuli/e gotovo ništa o autentičnim i zdravim bliskim odnosima koje ljudi bez partnera imaju s većinom ljudi koji su im važni u životu.
U brojnim člancima u časopisima i novinama ne piše ništa o rizicima intenzivnog odnosa u paru (odnosno o ulaganju cjelokupnog emocionalnog kapitala u samo jedan odnos, u jednu osobu – Onu Pravu/Onog Pravog) ili o podršci koju nude mreže prijatelja i članova obitelji koje održavaju brojni ljudi bez partnera/ice.
Obimna literatura o braku ignorira psihološku stvarnost kako svima ne odgovara “isti par cipela”. Niti svi žive svoje živote najbolje što mogu kao polovica bračnog para, niti su svi ljudi bez partnera/ice sretni i zadovoljni kao dio cijele mreže značajnih drugih. Neki ljudi stvarno vole većinu vremena biti sami.
Kažu nam kako se bračni drugovi međusobno podupiru , no ako želimo govoriti o tome kako ljudi koji nisu u paru slijede svoje strasti ili tragaju za smislenim poslom ili žive život koji je možda sadržajniji i autentičniji od onoga kakav bi imali da su u braku, pa, vjerojatno ćemo te priče morati napisati sami/e.
Pa, učinimo to. Pišimo vlastite životne priče.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
