Eto, doživjeli smo i to! Estradnjaci su se javno obrušili na stihove Vjekoslave Huljić proglasivši ih seksističkima. Točnije, Mirela Priselac Remi iz Elementala (u elementu) na svom se profilu na Facebooku kritički osvrnula na opus Vjekoslave Huljić, potaknuta najnovijom pjesmom Jelene Rozge čije je stihove i ovaj put napisala dotična gospođa. Podržala ju je nekolicina kolega, a nije ju podržao Tonči Huljić o čijem odgovoru dovoljno govori to što je uspio završiti na Stupu srama.
Iako je kraj Remina komentara hejterski (kako bi se reklo), napisan u afektu, slažem se s dijelom koji ističe da se kroz pjesme Vjekoslave Huljić sustavno grade stereotipi o ženama (dodala bih – i o muškarcima!). Nirvana je još jedna pjesma koja se uklapa u Vjekoslavinu Žena-Majka-Kraljica viziju. U njoj odrasla žena opet ima lukavi plan kojim bi zadržala svog muškarca i dokazala mu da je ona Ona Prava.
Općenito tekstovi Vjekoslave Huljić ‘doživljavaju’ podsmijeh, porugu i/li zgražanje u krugovima koji se nazivaju kulturnim, alternativnim, urbanim itd. Njezine se pjesme a priori diskreditiraju kao trash, kič, šund, kao nešto besmisleno, čemu je nemoguće ozbiljnije pristupiti, što nije vrijedno pažnje, nešto toliko banalno da uopće nema potrebe raspravljati o tome, a ponekad i kao nešto što je ‘toliko glupo da je zapravo smiješno’. U moru tekstova o Reminu istupu na Facebooku (prenošenje njezina statusa i pokoji komentar) osobito su mi upečatljivi bili komentari novinara u skladu s prethodno navedenim reakcijama – tražiti bilo kakav smisao u Vjekoslavinim stihovima oduvijek predstavlja nemoguću misiju, otkrivati šovinizam u nebulozama kojom je ispunjena “Nirvana” jednako je suludo kao pomisliti da je “ko Amer i Rus” pjesma inspirirana hladnim ratom itd.
Iako je i sama Remi o(t)pisala Vjekoslavin opus kao trash (Nikad nisam mislila da ću reagirati na ovakav treš), ipak se ovim javnim istupom potrudila istaknuti jedan od razloga (o kojemu se ne govori baš često) zbog kojeg su te pjesme trash pa smatram da je i zbog toga njezina reakcija važna i potrebna! Glazbu prije čujemo nego uistinu slušamo, češće nam služi tek kao podloga dok nešto radimo; da bismo osvijestili zašto nešto nije vrijedno pažnje, trebali bismo se ipak potruditi poslušati to i proučiti. U slučaju Vjekoslave Huljić, njezine se pjesme puno češće žigošu, a da ih se i ne posluša i pokuša proučiti.
Među komentatorima Remina statusa našli su se i oni koji smatraju kako njezina reakcija i nije nešto posebno jer je seksizam, šovinizam i sl. u Vjekoslavinim pjesmama ionako lako uočljiv i lako podložan kritici dok istovremeno neki ‘urbani’, ‘alternativni’ i ‘kul’ bendovi tako nešto vještije kamufliraju i lakše se provlače. Ne mogu se složiti da pjesme takvih bendova u većoj mjeri prolaze od Vjekoslavinih. Da se pjesme Elementala i sličnih bendova češće provlače i bolje prolaze, ne bi njihovi članovi uz glazbu morali raditi i druge poslove kako bi preživjeli. Ne moram ni spominjati kako pjesme i spotovi takvih ‘urbanih’ i ‘kul’ izvođača često znaju biti cenzurirani i otpisivani zbog nekakvih spornih riječi ili prizora (isto tako često bez pretjeranog razmatranja konteksta njihova korištenja), dok to, naravno, nije slučaj s Vjekoslavinim tekstovima. Nema sumnje da spomenuti seksizam, šovinizam itd. postoji i u pjesmama takvih bendova i da se i o tome govori puno manje nego što bi trebalo, ali svejedno mi se čini da uvijek postoje veće šanse za nekakvu elaboraciju sadržaja tih ‘urbanih’, nego ovih ‘ruralnih’, trash pjesmama.
Ono što takvi urbani glazbenici izvode ipak je češće podvrgnuto nekakvom argumentiranom sudu, kakvi god bili ti argumenti i što god mislili o njima. Primjerice, postoji puno više glazbenih recenzija nekog albuma grupe Elemental od albuma Jelene Rozge. Također, na mojem fakultetu (a i nekim drugima, naravno) profesori i kolege znaju pisati i radove o glazbenim žanrovima ili o nekima od tih tzv. urbanih, alternativnih i kakvih ne izvođača – baviti se razlozima njihove popularnosti, intervjuirati mlade koji slušaju takvu glazbe, same glazbenike, raditi analize sadržaja tekstova itd. S druge strane, da se pišu radovi o pjesmama Vjekoslave Huljić, razlozima popularnosti… pa, i ne baš.
Naposljetku, Remi je zaradila značajan broj lajkova i šerova na Facebooku i po portalima, a Nirvana na YouTubeu. Na prvi pogled čini se kako je ovaj kvazisukob završio remijem. No je li uistinu tako s obzirom na to da, nakon što su se strasti utišale, znamo što će zavladati i trajati duže od ove prepirke. Ni više ni manje nego – Nirvana!
