Veliki prosvjedi u Poljskoj zbog gotovo potpune zabrane pobačaja kojima smo nedavno svjedočile, još jednom su nas podsjetili da je pravo žene na izbor uvijek pod napadom. Unatoč formalnoj ravnopravnosti i jednakosti na papiru, žene su i dalje daleko od pozicije u kojoj će biti tretirane kao ljudska bića, o čemu svjedoče i spomenuta događanja u Poljskoj. Procjenjuje se da se godišnje izvrši oko 25 milijuna nesigurnih pobačaja, od kojih 23.000 žena umre od istog, dok se čak 8 milijuna žena izlaže pobačaju u opasnim uvjetima. Većina tih smrti se mogla prevenirati da je pobačaj bio legalan i time siguran, a u zemljama kao što je Poljska, koja zabranjuje prekid trudnoće u većini slučajeva još uvijek vidimo paternalističku kontrolu ženskog seksualnog i reproduktivnog ponašanja koja se manifestira u politici.
Iako je primjena odluke o zabrani pobačaja privremeno zaustavljena, upravo zbog spomenutih prosvjeda, činjenica da se pravo na pobačaj neprestano dovodi u pitanje ostavlja malo prostora za nadu da smo se jednom zauvijek izborile za svoja prava. Nakon ovakvih događanja u Poljskoj, ne možemo se ne zapitati ne očekuje li i nas uskoro sličan scenarij.
Prekid trudnoće u Republici Hrvatskoj reguliran je Zakonom o rađanju djece 1978. godine, a od tada je doživio tri izmjene, od kojih su se prve dvije odnosile na određivanje novčane kazne za privredne prijestupe i prekršaje, dok se treća izmjena odnosi na stupanje na snagu Zakona o medicinskoj oplodnji. U rješenju Ustavnog suda nalaže se da Sabor u roku od dvije godine donese novi zakon koji bi bio sukladan današnjici, suvremeniji, uzimajući u obzir da sadašnji sadrži pravne institute i pojmove koji više ne egzistiraju u Hrvatskoj (npr. kazna iskazana u dinarima). No, iako je rok za novu odluku prošao (izmjena je trebala stupiti na snagu u ožujku 2019.), još uvijek se nije dogodilo apsolutno ništa.
Iako (još uvijek) legalan na papiru, prisjetimo se kako pobačaj u Hrvatskoj zaista izgleda u praksi. Cijena pobačaja na zahtjev varira između 1500 i 3000 kuna, što je izvor velike nepravde prema ženama nižeg socio-ekonomskog statusa. Velik broj liječnika i liječnica se poziva na priziv savjesti, a čak njih 60 posto koji vrše abortus, osuđuju žene koje to žele napraviti. Postoje brojne ispovijesti o praksi izvršavanja pobačaja u Hrvatskoj, kao i ona Marinelle Matejčić: “Bila sam kod liječnice koja radi s HZZO-om i uzima 200-250 kuna za ultrazvuk, a ne izdaje račun. Upozorila sam je da mi ne daje sliku ultrazvuka niti da mi pušta zvuk djetetova srca. A onda je upravo to učinila”, prisjetila se Marinella. Postoji puno sličnih ispovijesti na ovu temu, a najčešće se radi o neugodnim situacijama koje tjeraju žene da se srame svoje odluke. Slično je podijelila i Ana Kolar: “Htjela sam roditi iako za to nisam imala nikakve uvjete. Ni financijske, ni stambene. Apsolutno ništa. Imala sam tek dvadesetak godina. Nisam mogla pružiti tom djetetu ništa osim svoje ljubavi, a svi znamo da djeca ne jedu ljubav”, ispričala je Ana.
Budući da je pobačaj strogo osuđivan iz brojnih aspekata, o toj se temi govori uz dozu straha i nemira. Žena se mora opravdavati za odluke koje donosi o vlastitom tijelu, kao da ona sama nije dovoljno pametna, razumna, svjesna, kako bi donijela odluke za sebe. Ženska reproduktivna prava uvijek su oblikovana društvenom okolinom, politikom, vjerom, a kada se radi o pobačaju, anti-choiceri će najprije pitati što bi bilo s “djetetom kojeg će ubiti”, dok žena i njene okolnosti uvijek ostaju u drugom planu.
Iz svih gore navedenih razloga žene iz Hrvatske najčešće odlaze u Sloveniju pobaciti, jer je tamo pobačaj legalan, ali i dostupan. Besplatan je te se liječnici i liječnice ne miješaju u privatnost i odluke žena koje ga žele izvršiti. Ako žene iz Hrvatske odlaze u Sloveniju, iako po zakonu imaju slična prava kao i ondje, onda očito nešto nije u redu sa zakonom.
Kada je Vlada prošle godine raspravljala o izmjenama, govorilo se o još strožim mjerama, koje bi nas samo unazadile. Jedna od novosti o kojima su vladajući govorili jest obavezno savjetovanje žena koje žele izvršiti pobačaj kako bi ih se upoznalo s postupkom, ali i mogućim posljedicama. Naime, Dr. Ante Ćorušić, ravnatelj KBC-a Zagreb, istaknuo je kako bi savjetovanje prije izvođenja pobačaja trebalo biti obavezno, i to ne samo s liječnikom nego i s psihologom te, ako je moguće, duhovnikom, odnosno svećenikom. Ministar Beroš nedavno je rekao kako će u novom zakonu koji uređuje pobačaj biti obavezno savjetovanje prije pobačaja za sve žene koje bi ga htjele izvršiti. Iako savjetovanje na prvi pogled zvuči nedužno, ne smijemo zanemariti da ono samo odgađa proces jer je žena već donijela odluku, a o tome da se savjetovanje najčešće pretvori i odgovaranje od pobačaja, ne trebamo posebno ni govoriti.
Takve poruke vladajućih znače samo jedno: MI odlučujemo umjesto VAS. Iako se mnogima možda tako ne čini, Hrvatska nije daleko od poljskog scenarija – odluke o zabrani ne donose se preko noći, pravo na pobačaj možda neće biti eksplicitno zabranjeno, no ograničavanje na ovakav način samo znači zabranu s mašnom na vrhu. Toga moramo postati svjesni te glasno i odlučno reći: NE! Nećemo pristati na ograničenja, nećemo pristati na zabrane, nećemo pristati da netko drugi odlučuje u naše ime. Tražile smo i tražit ćemo i dalje svoja prava, pa ako ne ide drugačije, i na ulicama.
