Ilegalno, tajno, skupo i nevjerojatno zastrašujuće.
Baka (74) iznosi svoju priču.
Subotnje jutro, 7.ožujka 1959.
Ledena kiša pljuštala je u Grand Concourseu pa sam taksi čekala u predvorju zgrade. Sa stražnjeg prozora žena mi je mahala i požurivala me. Pretrčala sam pločnik bez kišobrana. U Bronxu sam do tada bila samo nekoliko puta, nisam imala pojma gdje se sam se nalazila. Taksi se zaustavio ispred visoke stambene zgrade. Moja pratnja odvela me na 12. kat i ostavila me čim su se vrata otvorila. Pedesetogodišnja plavuša otvorila ih je i pozvala me u lijepo uređen stan. Mogla sam vidjeti blagavaonicu, stol je bio prekriven bijelom plahtom.
“Prvo ono najbitnije”, rekla je. “Imaš li novac?” Predala sam joj gotovinu, a ona ju je prebrojala – pet novčanica od po pedeset dolara. Više no što bih ja zaradila u mjesec dana.
Visok muškarac mi je prišao, slabašno se smješkajući. Rečeno mi je da je on talijanski doktor koji čeka američku licencu. Znao mi je samo prvo ime, ja sam se njemu obraćala samo s “doktore”.
“Jeste li sigurni da ste trudni? Koliko tjedana? Kada ste imali posljednju menstruaciju?”
“Toliko je neregularna da nisam shvatila da sam jednu propustila. Testirala sam se u bolnici, negdje sam oko osam tjedana.”
Plavokosa žena odvela me u kupaonicu i rekla mi da ispraznim mjehur te skinem gaćice. Slijedila sam je za stol i popela se na njega. Pomogla mi je da se smjestim na leđa i stavila mi jastuk pod glavu. Mala udobnost, djelić humanosti pri ovoj transakciji. Liječnik u rukavicama podigao mi je koljena, vaginalno me pregledao i umetnuo spekulum.
“Ostanite vrlo mirni i držite noge razdvojenima.”
Tanki metalni štap uveden je u moj cerviks dok mi je vagina bila natrpana gazom kako se štap ne bi pomicao. Osjetila sam oštrinu hipodremične igle kako me bode u stražnjicu i rečeno mi je da ustanem. Nisam trebala ležati, naprotiv, hodanje je bilo preporučljivo. Vrata maternice će se proširiti, a maternica stisnuti, zgrčiti, kao reakcija na strani objekt u njoj. Unutar 24 sata, sonda će biti uklonjena.
Grčevi su bili očekivana nuspojava. Ako bih imala jake bolove, teško krvarenje ili gubitak svijesti, nisam trebala otići u bolnicu već nazvati posrednika koji bi potom nazvao plavu ženu. Nisam se smjela vratiti u taj stan bez da oni znaju za moj dolazak.
4. srpnja 1958., blagdanski vikend
Tečajevi osposobljavanja i programi Medicinske škole koji su se provodili u bolnici s 500 kreveta u Brooklynu smatrali su se među najboljima u gradu. U veljači, primila sam svoju studentsku kapu i uniformu, što je značilo da sam primljena u trogodišnji program obrazovanja za medicinske sestre nakon šest mjeseci probnog treninga. Imala sam gotovo osamnaest godina.
Ugledala sam ga kako ulazi u menzu noseći svoj pladanja za posluživanje. Tamna kosa, svijetla put i plave, oh, tako plave oči. Jedva sam uspijevala odvojiti pogled od njega ili gutati svoju hranu. Sjeo je nasuprot mog stola. Osjetila sam njegov pogled na sebi, potentnu snagu koja se miješala s ljetnim zrakom. Napustila sam prostoriju bez da smo razmijenili riječ. Moja večernja smjena bila je na drugom katu odjela. Pripremajući lijekove za 22 sata otkrila sam da nedostaje doza jednog lijeka. Ljekarna je bila zatvorena, pa sam zvala druge odjele. Ginekologija je imala lijek koji sam mogla pokupiti na odjelu za medicinske sestre. Vrata lifta su se otvorila i bio je tamo, nasljanjajući se na stražnji zid, tako privlačan u bijeloj kuti. Ušla sam i okrenula se licem vratima, crvenjeći se. Došao je iza mene, usnama blizu mojeg uha. “Zdravo.”
Usta su mi se toliko osušila da nisam mogla odgovoriti. Vrata su se otvorila i iskoračila sam. Slijedio me. Požurila sam niz hodnika, a on me koracima brzo pratio. Za pultom sam ga pozdravila. Nasmiješio se te skrenuo u drugo krilo. Tada sam pokupila lijekove koje sam zatražila. Pritisnula sam gumb u liftu i čiula glasni šapat. “Čekaj.” Bilo je očaravajuće, gledati ga kako žuri niz hodnik do mene. Nježnim dodirom na moj lakat, odveo me u mračniji odjel radiologije. Osjećala sam njegov dah na svom licu, toliko mi je bio blizu.
“Mogu li te nazvati?”
“Znaš gdje me možeš naći, živim u domu za medicinske sestre.”
Tada je upitao: “Koliko si stara? Važno je jer ja sam star čovjek, imam 29 godina.”
Odgovorila sam: “Dovoljno sam stara da se brinem za sebe.”
Subotnje popodne
Prijateljica Shirley mi je ponudila nešto za jesti, no odbila sam. Znala sam da ako završim u operacijiskoj sali bolnice u Bronxu tog dana ne želim anesteziologu komplicirati posao. Došao me vidjeti te večeri, prijatelj ga je mijenjao na ginekološkom odjelu. Prigovarao je zbog puta u Bronx, kiše, prometa…
Pregledavajući me, pitao je: “Boli li te nešto? Krvariš li?” Izmjerio mi je tlak i puls. Njegova medicinska predanost pregledu bila je iritantna – je li mi bio liječnik ili ljubavnik?! Ovo je bila NAŠA neželjena trudnoća, ne samo moja, zar ne? Osjećala sam se izdanom, ostavljenom, no što je uistinu mogao učiniti? Na kraju je to doista bila samo MOJA neželjena trudnoća, moj problem. Inzistirala sam da sam žena koja je u stanju nositi se s takvim događajem, no realnost je bila užasavajuća. Bila sam dijete koje je samo u vrlo ozbiljnoj situaciji. Pokušavajući se riješiti i istisnuti iz sebe metalnu sondu, moja se maternica grčila. Sa svakim grčem moj strah je rastao. Ovo bi moglo poći po zlu. Povlačeći se u sebe nisam mu imala što reći. Nikad nisam sumnjala u svoju odluku da pobacim, no do tada nisam ozbiljno razmotrila ideju da bih usput mogla i umrijeti. Otišao je oko ponoći.
“Vratit ću se sutra oko 15 sati i vratiti te kući. Ako se brineš ili se dogodi bilo što iznenadno, bila kakav hitni slučaj, odmah me zovi. Preživjet ćemo ovo. Samo znaj da te volim svim svojim srcem.”
Spavala sam slabo, stalno provjeravajući vlastite vitalne znakove. Morili su me jedino slabi grčevi – bez temperature, bez podlijeva krv. U zoru, pomislila sam, preživjet ću.
Bilo je malo ljudi u klubu tog četvrtka uvečer. Sjeli smo u separe i naručili pića. Ispričao mi je svoj san o odlasku na medicinski fakultet u Italiju i o dobrom životu koji želi. Mali bend svirao je balade s natruhom jazza na koje smo plesali, sami na podiju. Njegova ruka na mojim leđima omamljivala me. Predala sam mu se i pomicali smo se kao jedno, naša tijela u savršenom skladu. Kao da smo zajedno plesali cijeli život. Moje usne utisnule su se o njegov obraz, grijući ga dahom. Oboje smo zapali u tišinu na povratku u bolnicu. Osjećala sam se tako živom. Svijet oko nas bio je maglovit i isprazan, postojali smo samo mi. Odjurila sam unutra, s njegovim okusom još uvijek na usnama, s osjećajem njegovog zagrljaja koji me obavija. I nakon svih ovih godina, noćno nebo prekriveno zvijezdama i miris njegovog aftershavea ostali su mi u živom sjećanju.
Bila sam dobra djevojka, predana zaštiti svoje reputacije u represivnoj seksualnoj klimi 50-ih. Tada nisu postojali razgovori majka s kćerima o seksu. Sve se učilo od prijatelja. Ako ste već bili spremni upustiti se u “to”, oslanjali ste se na vašeg partnera da će se on pobrinuti za kondom. Fine djevojke za to nisu pitale. A ja, ja sam bila spremna. Ljeto je bilo prožeto željom. U rujnu smo odredili svoje ciljeve: ja ću napustiti školovanje kako bih nas uzdržavala. On će završiti svoje i potom otvoriti ordinaciju u Brooklynu. Očekivala sam i zamišljala sam kuću punu djece. “Možda pet”, govorila sam, na što bi on bi rekao “možda dvoje”. Bilo je tako romantično. Živjeli bismo zauvijek sretni zajedno, savršen život s njim. Naše obitelji su se upoznale, a planovi za vjenčanje u ožujku su započeli. On je živio u domu za doktore, a ja sam se vratila na Coney Island, putujući svakog dana na posao na Manhattan. Bilo je nemoguće naći mjesto za intimnosti, no nekako smo uspjeli. Vođenje ljubavi bila je naša opsesija. Božić i Nova Godina su prošli. Odbrojavali smo dane do trenutka kada ćemo dijeliti bračni krevet. Do kraja veljače postalo je jasno da jednu menstraciju nisam dobila, pa sam ostavila uzorak urina u laboratoriju bolnice, bilo je presramotno da koristim svoje pravo ime. Zvala sam se tada “Jane Doe”. Tri dana kasnije, dobila sam pozitivne rezultate. Morali smo riješiti taj problem brzo, naše vjenčanje bilo je za tri tjedna. No to nije bilo rješenje! Drugi bi možda odlučili zadržati dijete, no mi nismo željeli jedno odmah. Ne još. Sjedili smo u mračnoj dnevnoj sobi, dok nam je cijeli svijet zapao u limb. “Što ćemo učiniti? Nemamo sredstava za zasnovati obitelj. To nije dio plana.” Tihim glasićem sam rekla: “Ti ćeš to obaviti”. Ipak, to je bio vrlo jednostavan odgovor na taj kaos. On je mogao inducirati pobačaj. Ipak je on bio student medicine, ginekološke specijalizacije. Bilo bi jednostavno, sigurno i lagano. Najviše od svega, tajno. Pogledao me kao da sam luda. “Nema šanse da riskiram, preopasno je.” Tako nisam imala izbora. Na poslu, razgovarala sam s prijateljicom Shirley koja je obećala da će se raspitati po Bronxu već te večeri. Znala je nekoga tko zna nekoga, i za par dana, bilo je dogovoreno. Ostat ću kod nje i sve će dobro proći.
Nedjelja
Pratnja me čekala u taksiju ispred Shirleyinog stana u 11 ujutro. Grčevi su bili podnošljivi; bilo mi je pomalo mučno i osjećala sam slabu glavobolju, no ostala sam pribrana. Kada su me ponovno smjestili na stol, doktor je započeo s vađenjem sonde iz mog tijela. Upozorio me da ostanem vrlo mirna te je umetnuo kiretu. Osjetila sam intenzivan grč kada je oštar metal zagrebao po mojoj nutrini. Držala sam dah, nisam se pomicala, nisam ispustila ni zvuka. Zatomila sam sve reakcije. Nisam plakala. U trenutku psihičke rastrojenosti, učinilo mi se da lebdim nad tim prizorom. Mogla sma jasno vidjeti prostoriju, samu sebe na stolu, liječnika koji je radio između mojih nogu… Nakon nekoliko minuta, kireta je sporo izvučena iz moje maternice. Dao mi je još jednu injekciju antibiotika, uputio me na kupaonicu kako bih se uredila i zatim otišla. Bijela plahta koja je prekrivala stol bila je prekrivena krvlju. Mojom krvlju.
Bila sam živa. No postojala je strepnja.
U bolnici sam vidjela slučajeve kada su pobačaji krenuli po krivu. Vidjela sam slučajeve mladih žena s teškim infekcijama koje niti jedan antibiotik nije mogao suzbiti. Roditelji su im stajali pokraj kreveta ili u hodnicima pokušavajući prihvatiti da im kćeri umiru. Neke od majki bile su preplavljene sramom, neke obuzete tugom, a neke s opravdanim gnjevom. Roditelji su nekad znali pitati jedni druge, “Možemo li ovo zatajiti od ostale djece, prijatelja, susjeda?” ili “Zašto nije mogla čekati dok se ne uda?!” ili “Hoće li se dečka moći smatrati odgovornim?”, “Zašto se nije obratila nama?”, “Kada smo izgubili kontrolu?”, “Kako je mogla to učiniti?”, “Tko ju je odveo do liječnika koji obavlja abortuse?”, “Hoće li on biti kažnjen?”. Toliko pitanja. I toliko molitvi. No Bog nije opraštao. Prevelik grijeh i kazna: smrt. Nakon nekoliko dana, septički šok, reakcija cijelog organizma, uzrokovao bi zatajenje organa. Umiruće djevojke bile bi osuđivane od strane vlastitih roditelja i ostavljene od strane svojih ljubavnika. No osoblje bolnica bilo je osjećajno, suosjećajno. Plakala bih kada bi umrle. Znala sam da bih ja mogla biti na njihovom mjestu. Dok nije došao po mene, držala sam se po strani, sama sa svojim mislima, a Shirley je prihvatila da trenutno ne mogu čavrljati i voditi besmislene razgovore. Čekala sam i gledala, očekivala i osluškivala znakove infekcije. Moglo bi potrajati tjedan ili dva kako bih bila potpuno sigurna da je sve prošlo u potpunosti u redu. Uspjela sam ostati sabrana, zadržati kontrolu, ne predati se panici i mračnim mislima. U cijeloj toj nevolji, niti jednom nisam pomislila na dijete koje sam pobacila. Nije bilo djeteta. Postojala sam samo ja. Sve se svodilo na mene, moj život. I moj izbor.
Ponedjeljak
Vratila sam se na posao, nije postojala mudrija odluka. Kao kada bih imala mjesečnicu, krvarila sam oko tjedan dana. Naše vjenčanje bilo je za pet dana pa su detalji oko posljednjih finalnih priprema okupirali moju majku. Tijekom vikenda koji sam provela u Bronxu moji su roditelji bili u posjetu mojoj tetki u Marylandu. Nikad nisam pomislila da im kažem za pobačaj i nikada i nisam. Koji bi bio smisao toga?
U srijedu uvečer u podzemnoj željeznici povezanoj s Brooklynom, osjetila sam topao mlaz tekućine kako mi napušta tijelo. Do trenutka kada je vlak ušao na stanicu Prospect Parka, krv je kapala iz mene od sjedala do poda. Odgegala sam se skupljenih koljena do telefonske govornice na stanici. Zatvorila sam vrata govornice i potražila maramice i uloške kako bih ih sve nagurala između nogu. Petnaest minuta kasnije on je došao po mene. Prenoćila sam kod moje buduće svekrve i zakrvarila cijelu posteljinu i madrac. Prihvatila je ideju da je to bila posljedica samo “ženskog problema”. Ujutro smo otišli kod jednog od liječnika ginekologije u privatnoj bolnici za ženske bolesti u Eastern Parkwayu. Krvarenje je vjerojatno bilo uzrokovano time što liječnik kiretom nije uspio ukloniti dijelić ploda. Moja majka i otac stigli su u bolnicu. S obzirom na to da sam imala nepravilne menstruacije s teškim krvarenjima prihvatili su doktorovu preporuku za kiretažom kako bi se krvarenje zaustavilo. Nitko trudnoću ni spomenuo nije. U to doba nije postojalo zdravstveno osiguranje. Moj otac platio je račun za bolnicu u iznosu od 125 dolara i odveo me kući na nedjeljno jutro, taman na moj termin u salonu za uljepšavanje. Sljedećeg popodneva 250 ljudi došlo je na naše vjenčanje. Bila je to predivna i sunčana uskršnja nedjelja. Nosila sam bijelo.
Nakon svega, nakon tog iskustva, koristila sam dijafragmu većinu vremena. Naš sin se rodio nekoliko tjedana nakon naše prve godišnjice braka. Petnaest mjeseci poslije rodila se i naša kći. I tada se dogodilo. Čudo! Pilula! Enovid od 10mg bila je tako jaka da sam imala mučnine po cijele dane. No bila sam sigurna.
Dvije godine nakon toga, bila sam kod svog ginekologa zbog ugradnje spirale, a dvije godine nakon toga uklonila sam je kako bih doživjela jedinu planiranu trudnoću u svom životu. Kada je naš sin imao godinu dana, ponovno sam ostala trudna jer je spirala zakazala. Pobačaj je i dalje bio ilegalan, no otišla sam svom ginekologu u njegovoj ordinaciji i umetnuo je sondu u mene kako bi izazvao krvarenje. Kasnije tog dana, bila sam zaprimljena u bolnicu zbog “spontanog pobačaja”. Unatoč dijafragmi, 1970. godine sam ponovno ostala trudna sa svojim četvrtim djetetom. Moj me suprug porodio i tako smo dobili kćer 1971 godine. Nakon toga, on je otišao na vazektomiju.
Pobačaji su dio moje osobne prošlosti, moje povijesti, kao i prošlosti mojeg braka u trajanju od 55 godina. Ne žalim, ne pitam se što je moglo biti da je bilo. Naša djeca sada su odrasla i imamo osmero divne unučadi. Oni žive u svijetu u kojem imaju pravo i mogućnost na jeftinu i lako nabavljivu kontracepciju. Ispričala sam im priču o svojim pobačajima, za mene to je pitanje života i smrti. Razmišljam o djevojkama koje sam gledala kako umiru davne 1958., o njihovim roditeljima i o životima koje nikad nisu proživjele. Nikad više!
Prevela i prilagodila Ines Mihić
