Neoliberalizam nas ohrabruje da se prema svakom aspektu našeg života odnosimo kao da je na prodaji na nekoj tržnici: je li neoliberalizam anti-spiritualni projekt?
‘Glupačo/glupane, pa to je ekonomija’, političari/ke nas uvjeravaju da nam prioriteti moraju biti materijalni, dok nam u isto vrijeme otimaju dušu. Neoliberalizam je politički projekt koji je osmišljen tako da nas odvaja od onoga što nas čini ljudima u potpunosti. Kako je Lauryn Hill pjevala u pjesmi Consumerism:
Konzumerizam prolazi kroz njih kao tumor u njima
Ageizam, seksizam, rasizam, šovinizam
Kapitalizam prolazi kroz njih kao glasina
Separatizam, skepticizam, modernizam, ateizam
Televizija prolazi kroz njih kao orgazam.
Način na koji razgovaramo o nekom problemu oblikuje rješenja do kojih dođemo. Kada se raspravlja o neoliberalizmu, uglavnom se koriste materijalni termini ili se o neoliberalizmu govori kao o mentalnom sklopu čiji je cilj nametnuti racionalnu ekonomsku računicu na sve veći broj područja naših života.
Oba ova elementa su važni elementi neoliberalne ideologije – dakako, povezana je i s izvlačenjem svjetskih fizičkih resursa u sve većoj mjeri, ali nas i ohrabruje da se prema svakom aspektu našeg života, od edukacije do romantičnih veza, odnosimo kao da je na prodaju na nekoj tržnici.
Ali ovo nije cijela priča, i moglo bi se dogoditi da nas odvede u krivom smjeru ako je to naša početna točka otpora.
Neoliberalni mislioci su oduvijek shvaćali da su uključeni u projekt koji bi transformirao ljudsku prirodu. Kao što Jeremy Gilbert kaže u svojoj knjizi Common Ground, rani liberalni mislioci 19. stoljeća mislili su da su ljudi prirodno racionalni ekonomski akteri, te da ako bi se društvo dovoljno liberaliziralo, ljudi bi se automatski počeli ponašati kao kompetitivni individualci.
Neoliberali nisu, s druge strane, kada su razvijali svoje teze nakon Drugog svjetskog rata, bili uvjereni da je ‘stanje privlačnog, poduzetničkog individualizma, zapravo, prirodno stanje za ljudska bića’. Ako su željeli da se ljudi ponašaju kao da jest, ta bi se ponašanja trebala stvoriti. Na ovo je Thatcher aludirala kada je rekla da je ‘ekonomija metoda: cilj je promijeniti srce i dušu’.
Ono na što je Thatcher mislila kada je rekla da želi promijeniti ‘srce i dušu’ nacije jest tendencija prema kolektivizmu, koji je, prema njenom mišljenju, stajao na putu stvaranja bogatstva. Morali smo se uvjeriti, kao što je ona vjerovala, da je ono društvo u kojem se svi natječemo sa svima kao individue, bolje od društva u kojem je kolektivna sloboda moguća – ili barem da vjerujemo kako ne postoji alternativa, iako nam se ne sviđa.
U jednom smislu, neoliberalizam se može shvatiti kao anti-spiritualni projekt. Potiče nas, a često i prisiljava da isključimo našu širu svijest, koja zna da postojimo samo u odnosu s drugima, te da sumnjamo u naša osnovna iskustva povezanosti i značenja.
Važno je prepoznati da sredstva pomoću kojih se ostvaruje ovaj anti-spiritualni projekt, u kojem se pretjerano poistovjećujemo s individualističkim, racionalnim, kalkulirajućim unutarnjim monologom, nisu primarno racionalna i eksplicitna.
Ovo je, zapravo, očito ako pogledamo sadržaj oglašavanja. Kad bismo samo tražili ‘najbolju ponudu’ kada kupujemo cipele, zašto bi nas bilo briga kako je izgledao model koji ih je nosio? Da smo zaista atomizirani/e individualci/ke, zašto bi slike romantične ljubavi ili sretnih roditelja i djece bili tako efikasni u prodavanju svega, od osiguranja do dezodoransa? Posvuda su znakovi da neoliberalizam shvaća da smo mi utjelovljena, emotivna, odnosna bića koja žele iskusiti ljubav i povezanost. Problem je u tome što nam govore da ljubav i povezanost prije možemo pronaći kroz kupovanje potrošne robe, nego kroz stvarne odnose. Znamo da, kada se direktno s time suočimo, nema smisla. Novac, kao što su Beatlesi pjevali, zaista ne može kupiti ljubav. Ali ova se komunikacija ne događa na direktnoj i eksplicitnoj liniji – većim je dijelom nesvjesna, obraća se duboko usađenim nadanjima i strahovima. U ovom je smislu, također, spiritualna, obraća se našoj široj svijesti da bi nas održavala nezadovoljnima i nepovezanima. Neoliberalizam koristi spiritualna sredstva da bi dosegao anti-spiritualne ciljeve.
Naravno, potrošna roba nije efektivna kod zadovoljenja naših potreba kao cjelovitih ljudskih bića, i pojedinačni utjecaji neispunjavanja tih potreba na osobnu dobrobit i mentalno zdravlje, dobro su dokumentirani.
Ovo je posebno snažno ako promotrimo kroz presjek klase, rase, seksualnosti, roda i drugih markera identiteta, jer je nemilosrdna logika neoliberalizma brutalna kada se primjeni na pripadnike marginaliziranih zajednica. Kada se vaša rasa, klasa, seksualnost, fizičke sposobnosti ili drugi aspekti vašeg identiteta koriste kao oružje da vas se pritišće i marginalizira, sistematski ste u nepovoljnijem položaju u toj ‘trci prema vrhu’, dok vam se istodobno govori da su neuspjesi u potpunosti individualni. Ovo je često internalizirano kao osjećaj srama i projicirano na druge kao strah, prepuštajući mnoge ljude osjećaju izolacije.
Kako da, onda, pobjegnemo iz ovog neoliberalnog zatočeništva? Odgovor je varljivo jednostavan – protiv izolacije i srama se možemo boriti kroz iskustva povezanosti sa samima sobom i drugima.
Na osobnoj razini trebamo razviti prakse briga o sebi koje će nam omogućiti da isključimo ‘buku’ neoliberalizma i da se posvetimo onome što se zaista događa u nama. Nije tajna kakve prakse, u ovom smislu, funkcioniraju – osobno nam je pomogla meditacija, isključenje iz društvenih mreža i redovita šetnja nebrendiranim prostorima, između ostalog. Ne postoje prečice; razliku između snažnog protu-neoliberalnog čina i potpune gluposti teško je odrediti, ne zato što ove tehnike nisu efektivne, već zato što ih je teško provesti kako treba.
I ima smisla da je teško. U propagandnom smo ratu s velikim nejednakostima u resursima, širok arsenal oglašavanja, medijske poruke i financijska kontrola neprestano nam govore da nismo dostatni, te da se trebamo natjecati jedne/i s drugima da bi imali osjećaj da se cijenimo.
Iako je propaganda nepokolebljiva, ono što je na našoj strani je puka činjenica da to nije istina – i svi to znamo. Kada stvorimo prostor za povezivanje s tom unutarnjom istinom, možemo uspostaviti vezu s novim izvorima značenja.
Pored osobnog rada, također možemo osloboditi naše šire sebstvo kroz povezivanje jednih s drugima – kroz stvaranje zajednica. Kada iskusimo stvarno prihvaćanje od drugih, to djeluje kao moćan dokaz da ne trebamo ‘pobjeđivati’ jedni druge da bi sami sebe cijenili. Za mnoge ljude na ljevici, na termin ‘zajednica’ se gleda sumnjičavo, jer ga se povezuje s opresijom i kontrolom. Postoji validna kritika ovdje, i zajednice koje gradimo moraju imati solidarnost i prekidanje uzorka opresije u samoj srži.
Ovo je osjetljiv posao i posao koji podrazumijeva suočavanje sa samima sobom, još više za ljude čiji identitet im pomaže da se probiju u našem neoliberalnom svijetu: bijeli, pripadnici srednje klase, strejt, cisrodni, zdravi ljudi, posebno muškarci.
Zahtjeva da se pogledamo u ogledalo da vidimo na koje sve načine naše ponašanje može – često nesvjesno – perpetuirati uzorke dominacije i opresije. Stvaranje sigurnog okruženja gdje ljudi s različitim identitetima mogu dijeliti svoje stvarnosti, i svjedočeći o teškoćama drugih, mogu pomoći da se vratimo jedni/e drugima.
Ovo trebaju biti prostori koji priznaju da načini na koje smo bili odvojeni jedni/e od drugih nisu bili samo racionalni, eksplicitni ili kognitivni, već i implicitni, emocionalni i utjelovljeni – te im se treba suprotstaviti na tom nivou. Nismo razmišljanjem ušli u ovaj problem, niti ćemo ga riješiti razmišljanjem.
Snažan primjer toga dogodio se na radionici o moći i privilegijama kojoj je Deborah nedavno prisustvovala, a koju je vodila Teju Adeleye, gdje je grupa od 12 ljudi uključivala ljude različitih godina, roda i etniciteta, kao i tri sudionika koji ne čuju i dva tumača znakovnog jezika.
Razgovor je bio posebno bogat i izazovan zato što su čujući sudionici morali iskusiti dio truda s kojim se oni koji ne čuju suočavaju svaki dan u pokušajima da ih svijet napravljen za čujuće razumije. To je, čini se, premostilo obrambeni stav koji može nastati u situacijama koje uključuju moć i privilegije, jer osvještava prethodno nerazmotrene nesvjesne privilegije, ne samo kao apstraktnu ideju, već kao življenu stvarnost.
Kod osobnih praksi nema prečica i razlika između transformativnog momenta povezanosti i besmislenog susreta je suptilna. Iako je to teško provesti kako treba, zapravo je u našim rukama da poduzmemo korake prema oslobođenju. Protiv svog oružja, novca i resursa koje naše elite koriste da nas odvoje, prvi korak prema drugačijoj budućnosti je jednostavan kao okretanje osobi pokraj vas – osobito nekome tko je drugačiji – i postavljanje pitanja kako je. Izazov je u tome da to zaista i mislite.
Prevela i prilagodila Ružica Strelar
