Kako razgovarati o burkiniju i muslimankama?

Nedavno se pojavila fotografija na kojoj naoružana francuska policija prisiljava jednu muslimanku da skine odjeću na plaži. Također, više francuskih gradova proglasilo je zabranu nošenja burkinija – konkretno zabranu kupaćeg kostima koji prekriva cijelo tijelo, a koji nose muslimanke. I premda Francuska već dugo kriminalizira muslimanke kada je riječ odjeći – ne smiju imati prekriveno lice u javnosti, niti skrivenu kosu u školi – čini se da je ovo prisilno skidanje na nišanu bilo “kap koja je prelila čašu” i okidač koji je izazvao bijes javnosti.

Premda je ovakva reakcija prilično zakašnjela, drago mi je što su bijelci i bjelkinje primijetili/e francusku islamofobiju. Ako objave na mom Facebooku išta govore, čini mi se da ste primijetili/e tek vrh ledenog brijega. Iza ove fotografije iz Nice stoji dugotrajan, brutalan kontekst. Sigurna sam da će mnogi preokrenuti očima kada spomenem kolonijalnu Francusku (“ali, to je bilo TAKO davno!”), no molim vas za strpljenje. Kolonijalna Francuska nudi užasavajući i potpuno točan primjer prokušanog i pouzdanog načina na koji bijelci kontroliraju odijevanje muslimanki.

Kao prvo, veo je bio korišten kako bi opravdao nasilje protiv muslimana/ki. Početkom 20. stoljeća francuski kolonijalni režim prozvao je veo koji su nosile Alžirke znakom barbarstva koloniziranih te je pokrenuta kampanja njegova prisilnog uklanjanja. Njihova opsjednutost velom poslužila je ključnim funkcijama. Prvo, veo je bio fizička barijera između muslimanki i kolonijalnog muškog pogleda – uklanjanje vela je predstavljalo, prilično bukvalno, mehanizam skidanja muslimanki kojim se poriče francuska konzumacija njihovih tijela.  Drugo, projekcija rodnog nasilja na alžirsku kulturu i na tijela prekrivenih žena služila je demoniziranju alžirskih muškaraca kao nasilnih i opresivnih (kako bi ih ljudi etiketirali kao čudovišta). I treće, “opresivni” veo bio je “opravdanje” za postupanje liberalnog Zapada: ako veo definiramo kao opresivan, to znači da je francuska kolonizacija misija “civiliziranja”. Kao reakciju na ovo institucionalno prisilno uklanjanje odjeće, žene su sve više birale nositi veo kao čin političkog otpora.

{slika}

Kao drugo, državi se živo fućka za prava žena. To bi trebalo biti jasno s obzirom da su kolonizatori masovno silovali, ubijali, izrabljivali i uništavali ljude – žene i ostale – diljem svijeta. No, ako ste među onima koji ne vjeruju u mizoginiju dok se ne dogodi bjelkinjama: kolonizatori su jasan primjer licemjerne “brige” za ženska pitanja. Dobar klasični primjer je Lord Cromer, britanski generalni konzul u Egiptu od 1883. do 1907., kao što opisuje Leila Ahmed u izvrsnoj knjizi Women and Gender in Islam (“Žene i rod u Islamu”), a sažela je Katherine Vinar prije više od deset godina: “Cromer je mislio kako je ‘degradacija žena u Islamu i inzistiranje na njihovu pokrivanju velom bilo ključna prepreka postizanju civilizacijskog karaktera Egipta’. Egipćani su bili ‘prisiljeni’ postati ‘civilizirani’ odricanjem od vela. I što je ovaj ‘naprednjak’ koji zvuči tako feministički učinio kada se vratio kući u Britaniju? Osnovao je ‘Mušku ligu protiv sufražetkinja’ (Men’s League for Opposing Women’s Suffrage), koja je pokušavala svim sredstvima zaustaviti pravo glasa žena.”

I konačno, bijele feministkinje se ponašaju kao “desna ruka” imperijalizma. Europljankama – suprugama kolonijalista, misionara, učitelja, aktivista i samoprozvanih feminista – nije smetala ova krađa feminističke retorike. Umjesto toga, radile su ruku pod ruku u nastojanju imperija da “spasi” muslimanke i izbavi ih od vela; na taj su način za publiku kod kuće legitimizirale kolonijalni projekt. Ahmed piše: “Kakvi god da su bili prijepori feminizma i bijele muške dominacije u zapadnim društvima, izvan domaćih granica feminizam je prestajao kritizirati sustav bijele muške dominacije i postajao njegov poslušni sluga. Antropologija je, kao što se često ističe, služila kao pomoćnica imperijalizma. Možda bi se moglo reći da je i feminizam, ili ideja o feminizmu, služila kao njegova ‘desna ruka'”.

Taj krug  – opravdavanja rasističkog nasilja upirući prstom u veo, koje ne mari za stvarna prava žena i ima potporu bijelih feministkinja – ponovio se već tisuću puta. Upravo sada, ponovno čitam knjigu Southern Horrors (Južnjački užasi) Crystal Feimster i vidim isti obrazac:  zabrinutost zbog silovanja je korištena u svrhu opravdavanja linča i nasilja protiv crnaca; muškarci koji su linčovali “silovatelje” i sami su zlostavljali i bijele i crne žene; no, bijele feministkinje su svejedno podržavale linč.

Vrijedi pogledati recentniji primjer – ovaj koji se odvija nakon što su bivše kolonije postigle formalnu nezavisnost. Nakon 2001., Sjedinjene Američke Države su napale i okupirale dvije zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom – Afganistan i Irak. Oba rata nemaju baš mnogo veze s 11. 9. , ali zato imaju s bogaćenjem ratnih profitera. Kako bi opravdala ubijanja stotina tisuća tamnih ljudi u drugim zemljama, Bushova administracija je stavila fokus na prava žena i na veo, tvrdeći kako će prisutnost vojske SAD-a “osloboditi” žene pod velom od druge kulture koja ih prisiljava na pokrivanje.

{slika}

Uz nekoliko preinaka poziv Laure Bush na rat protiv Afganistana mogao bi se u potpunosti primijeniti na situaciju u Francuskoj.*

Ponovimo, trebalo bi biti jasno da to nema nikakve veze s pravima žena, budući da su pripadnici američkih i NATO snaga ubijali trudnice i izvlačili bebe iz njihovih tijela, silovali Afganistance psima i tako dalje. Za one koji ne vjeruju da mizoginija postoji dok se ne dogodi bjelkinjama, razmislite o dugotrajnom napadu Bushove administracije na reproduktivno zdravlje, seksualno obrazovanje i sveobuhvatnu zdravstvenu skrb za žene. Ne pretvarajmo se da su Republikanci pokrenuli rat zbog brige za žene.

Kao i uvijek, ništa ne inspirira bijele feministkinje više od mogućnosti da budu spasiteljice ne-bijelih žena – a njihovo “spašavanje” uvijek dolazi u obliku podrške antimuslimanskom nasilju. Laura Bush odigrala je ključnu ulogu u mobiliziranju feminističkih organizacija kako bi podržale američku invaziju. Sadašnja predsjednica organizacije The Feminist Majority Foundation (FMF) svjedočila je pred Kongresom – pogledajte njezino svjedočenje, ažurirano onako kako bi izgledalo u slučaju da komentira istu situaciju danas u Francuskoj:

{slika}

Ažuriranje u slučaju da FMF želi komentirati situaciju u Francuskoj! *

Isti ciklus upravo je ono što se događa u Francuskoj. Mnoge arapske i crne zajednice žive, kako je rekao sâm francuski premijer, pod “društvenim i teritorijalnim aparthejdom“. Marginalizirane zbog rase i useljeničkog porijekla, ove zajednice su suočene s brutalnim siromaštvom, uvjetima života u getu, rasističkom politikom, lošim obrazovanjem i tako dalje. Kako bi opravdala – i što je važnije sakrila – način na koji tretira ove zajednice i kako bi prebacila fokus na francusku “civiliziranu” kulturu, francuska vlada iznova je kreirala niz muslimanskih prijetnji: barbarizam, prijetnju državi, što se najbolje prepoznaje po ženama pod velom.

Ima li ovo ikakve veze sa ženskim pravima? Nema. Kada bi Francuska doista marila za muslimanke koje su u riziku od rodnog nasilja, ne bi im još više otežavala participaciju u javnom životu. Ne bi ih gurali iz škola. Resurse za potpirivanje opsesije burkinijem preusmjerili bi u organizacije koje se bore protiv obiteljskog nasilja za otprilike 223 000 žena u Francuskoj godišnje koje zlostavljaju njihovi partneri. Ne bi naoružani svlačili žene.

I naposljetku, jesu li bijele feministkinje suodgovorne? Nažalost, jesu. Francuske feministkinje podlegle su rasističkom mentalitetu. Od ministrice za ženska pitanja, do čelnica političkih stranaka i poznatih francuskih feminističkih organizacija, europske feministkinje opet sudjeluju u institucionalnom rasističkom nasilju.

Mnogi/e od vas koji/e ovo čitate vjerojatno ste već bili ljutitit/e. Nadam se da su se mnogi/e sada pridružili pokretu ljutitih saveznika/ca.  Pa, drago mi je da ste tu! Budući da ste se pridružili borbi protiv državne institucionalne mizoginije – sada uz ostalo institucionalno nasilje (islamofobija, rasizam, rat i imperijalizam!) – završit ću ovaj tekst s nekoliko uputa kako se možete boriti još bolje:

1. Izbjegavajte usporedbe kontroliranja odijevanja bijelih žena s kontroliranjem odijevanja muslimanki. Prvo, ne trebaju sve opresije biti opisane u skladu s iskustvom bijelih ljudi kako bi ih se shvatilo. Drugo, u ovakvim se usporedbama gubi jedna vrlo važna poanta: skidanje vela muslimankama bilo je dio i sastavni element šireg imperijalnog nastojanja uništavanja muslimanskih zajednica. Ovdje se ne radi samo o patrijarhatu, radi se i o rasizmu i imperijalizmu. A s tim se bijele djevojke u bikinijima nikada nisu morale suočiti.

2. Izbjegavajte usporedbe ponašanja/zlodjela bijelih muškaraca s talibanima ili (*ubaci neku grupu zastrašujućih tamnih muškaraca*). Talibani su definitivno krivi za mizoginiju, no još nisu napali, kolonizirali i okupirali bijelce stoljećima. Ovakva usporedba također svodi ovo nasilje na patrijarhat – “briše” činjenicu kako nasilje bijelih muškaraca nad muslimankama uključuje ekonomsko izrabljivanje, rat, obrazovnu i radnu diskriminaciju i tako dalje. Bijeli muškarci su oni koji imaju moć. Ne dopustite da se izvuku.

3. Pripazite na akcije “solidarnosti” koje ignoriraju ovakve razlike: kada Britanke kažu “nosi ono što želiš” to je uvijek trenutna poruka, a ograničavanje na solidarnost na temelju odjeće žena ignorira veći problem: jedinstvene načine iskustva muslimanki s rodnim strukturalnim nasiljem u Europi i saučeništvom bijelih feministkinja unutar tih struktura. Ako ste bjelkinja koja se istinski želi boriti protiv antimuslimanskog nasilja, odbacite kompleks spasiteljice i usmjerite svoje djelovanje na borbu protiv institucionalnog rasizma. 

4. Pojačajte glasove muslimanki. Iako sam zahvalna što je ova situacija s policijskim uklanjanjem vela muslimanki konačno dovela do toga da bjelkinje dijele suosjećanje na Twitteru, ovo nije njihova priča. Iako dijelimo iskustva silovanja, rodnog nasilja, diskriminacije i tako dalje, ne dijelimo iskustvo državno sponzoriranog rasizma. Ne trebamo bijele glasnogovornice. Pustite nas da govorimo same za sebe.

5. Cijela ta priča “Ne sviđa mi se to što radiš, ali ću braniti tvoje pravo na to”? Prestanite s tim. Znate li kako to zvuči? “Voli grešnika/cu, mrzi grijeh”, a mislim da većina vas razumije kakvo je to sranje. Dok god vam naša odjeća stvara nelagodu (odnosno ugrožava vaš osjećaj sigurnosti u bijeloj kulturi), licemjerni zakoni, nasilje i islamofobija će djelovati u ime te nelagode.

6. Ne govorite o ISIS-u. Bjelačko nasilje je odvojeni problem samo po sebi. Zabrinutost oko ISIS-a kao “oruđa za mobilizaciju” odvraća pažnju s izvora straha – objekt definiran kao “prijeteći” sveden je na neku grupu na Bliskom Istoku. Da, ISIS je nasilan. No, ovdje se ne radi o tome bi li se ISIS mogao mobilizirati. Radi se o tome da zabrana nošenja burkinija odražava postojeći sustav obespravljenosti muslimanskih građana i građanki u Francuskoj. Najveći izvor nasilja je bio i je bijeli muškarac. Fokusirajte se na to.

7. I na kraju, ne dijelite fotografije prisilno razodjevenih muslimanki. Niti jedna radikalna borba protiv rodnog nasilja ne smije uključivati taktike koje krše bazični pristanak.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević