U Francuskoj se provodi militantan oblik sekularizma (laïcité) koji podupiru svi – od intelektualaca do državnih dužnosnika. Je li to ono što su zamišljali utemeljitelji republike?
Prošlog tjedna, naslov uvodnika francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo postavio je provokativno pitanje: “Kako smo dospjeli tu gdje jesmo?. Pod “tu”, tjednik se naravno referirao na pogled na krvave mrlje na zrakoplovnim terminalima i stanicama podzemnih željeznica. Do kraja uvodnika, značenje riječi “tu” dobilo je šire značenje: “Kako li je, dovraga, došlo do toga da ulicama moram šetati prekriven velikim velom?”, pitaju se retorički. “Kako je došlo do toga da se svakoga dana molim pet puta?” “Tu”, drugim riječima, neka je vrsta neprepoznatljive, islamizirane vizije Francuske iz koje je “protjeran sam pojam sekularnosti”.
Tražeći razloge terorističkih napada u Bruxellesu, ovaj tjednik, koji je i sâm prošle godine bio metom islamističkih terorista, ponudio je i odgovor. Razlog nije nesposobna belgijska policija (poput one iz starih “Keystone Cop” komedija); nisu ni granice, jezične i teritorijalne, koje štite europske vlade od dijeljenja “vitalne inteligencije”; niti je to sve veći očaj u mjestima kao što je Molenbeek, briselski kvart koji je dom velikom broju nezaposlenih mladih ljudi uglavnom sjevernoafričkog porijekla.
Umjesto toga, Charlie Hebdo je objavio kako moramo paziti kakvu ulogu igraju liberalna društva. Nije li pasivnost Francuske nakon što se suočila s napadima na francusku kulturu – posebno na laïcité ili sekularnost – utrla put ekstremistima? Nije li prihvaćanje, primjerice, lokalnog pekara muslimana – pristojnog i potpuno integriranog tipa, premda odbija prodavati sendviče sa šunkom – oblik “ugovora” s islamizmom? Na kraju, Charlie Hebdo upozorava kako je jedini način obrane od terorizma, jedini način borbe da Francuska ne postane država s prekrivenim ženama i dnevnom molitvom, nekakav oblik militantnog sekularizma koji neće oklijevati u izjednačavanju pobožnog pekara i radikalnog konstruktora bombe.
No, ako je Francuska u ratu protiv terorizma, također je i u ratu sa samom sobom kada se radi o značenju sekularizma. Ova dva konflikta, koja se duboko prožimaju, dramatično mijenjaju francuski osjećaj nacionalnog identiteta.
Laïcité, francuski izraz za sekularizam, danas je poprimio mistična obilježja i smatra se praktičnom ideologijom, bezvremenskom normom koja definira francuski identitet (Frenchness). No, sekularnost je u Francuskoj započela kao skroman zakon.
1905., kada je Francuska Treća Republika proglasila odvajanje crkve i države, ponudila je jednostavnu definiciju ovog pojma. Laïcité “osigurava slobodu svijesti” svih francuskih građana i građanki, pisalo je u novom zakonu. Ovaj zakon je dalje razrađen u ustavu Pete Republike: laïcité “jamči ravnopravnost svih građana/ki pred zakonom, bez obzira na njihovo porijeklo, rasu ili religiju. Poštuje sva religijska uvjerenja”. U osnovi nije postojala bitna razlika između sekularizma kako su ga vidjeli utemeljitelji republike i autori Petog amandmana Ustava SAD-a. Kao i u SAD-u, francuski sekularizam je inicijalno htio osigurati religijski pluralizam u javnoj i u privatnoj sferu – ništa više i ništa manje.
Za razliku od američkog sekularizma, laïcité je rezultat kulminacije duge povijesti sukoba i dubokog nepovjerenja između francuskih republikanaca i katoličkih institucija. Nakon Francuske revolucije 1789. godine, ova se bitka ponovno rasplamsala tek 1980-ih, kada su se katolici i socijalisti sukobili oko državnih potpora za privatne škole, koje su većinom bile (i još uvijek jesu) katoličke. Premda je Republika nastojala raskinuti službenu povezanost s Crkvom, nije joj osporavala pravo da poučava djecu ili da propovijeda vjeru.
Gotovo cijelo stoljeće sekularizam (laïcité) je dobro funkcionirao. Osigurao je prostor u javnosti i vjernicima – ne samo katolicima i protestantima, već i Židovima – i onima koji ne vjeruju. No, 1980-ih i 1990-ih porastao je broj imigranata, od kojih su većina bili muslimani iz Sjeverne Afrike. I tako se počela oblikovati drugačija vrsta konflikta između francuske države i jedne etablirane religije. Za ovu novu tenziju simptomatičan je niz sukoba oko jednog odjevnog predmeta. 1989., nekoliko muslimanskih djevojaka bilo je isključeno iz škole kada su odbile skinuti svoje hidžabe, ili marame za pokrivanje glave, jer je to smatrano napadom na sekularni karakter javnih škola. Ubrzo nakon toga, Francuski državni sud (Conseil d’État) je donio odluku o njihovoj “rehabilitaciji” i povratku u školu.. No, dvije godine kasnije nakon napada 11. rujna (9/11), slični incidenti su se ponovili u drugim školama, a sud je promijenio svoj prvotni stav. Premda su u javnim školama bili zabranjeni svi “upadljivi” vjerski simboli – bilo da se radi o židovskim jarmulkama ili turbanima Sikha – svi su znali da je glavna meta ovog zakona bio hidžab.
U turbulentnim događajima koji su uslijedili, zastava sekularnosti odmotala se na načine koje državnici iz 19. stoljeća, poput Julesa Ferryja i Aristidea Brianda, koji su surađivali u pisanju originalnog zakona, vjerojatno ne bi prepoznali. Nekad vrlo jasna jamstva “slobode savjesti” i “slobodnog izražavanja vjerskih uvjerenja” – koja su imala korijene u ustavima Treće, Četvrte i Pete Republike – bila su transformirana pod pritiskom političke strasti i ugradnjom egzistencijalnih muka u definiranje francuskih vrijednosti, a niti jedan oblik odmicanja od fundamentalističke interpretacije nije uspio u obrani republike.
Danas se, kada govore o sekularnosti, javni intelektualci poput Alaina Finkielkrauta, Régisa Debraya i Elizabeth Badinter pozivaju na blisku budućnost Francuske. Badinter, poznata feministička filozofkinja, anticipirajući uvodnik Charlie Hebdoa, u siječnju je objavila kako se ne boji da će je prozvati islamofobkinjom, tvrdeći kako su optužbe za rasizam oružje protiv sekularnosti. U svom posljednjem eseju o sekularizmu, diverzitetu i nacionalnom identitetu, naslovljenom L’identité malheureuse (“Nesretni identitet”), Finkelkraut je “pomiješao” mit s poviješću kada je izrazio svoju simpatiju za one “kojima nedostaju dobra stara vremena kada su se “izvorni” Francuzi i Francuskinje (Français de souche) međusobno sparivali, a koji sada jadikuju zbog Francuske u smeđim sepija tonovima, koja je izgubila svoju homogenost”.
Ksenofobni i antiimigracijski Nacionalni front također koristi laïcité kao oružje, pretvorivši je u ideološku “batinu” protiv francuskih muslimana. Prošle godine, Marion Maréchal-Le Pen, zvijezda u usponu ove stranke – i unuka Jean-Mariea Le Pena – tvrdila je kako je Nacionalna Fronta “laïque” (laička) ili sekularna. Pa ipak je ponudila interpretaciju religijske situacije u Francuskoj koja nema mnogo veze sa sekularizmom, barem onako kako većina svijeta shvaća taj pojam, izrazivši kognitivni nesklad koji dijele ekstremna desnica i ljevica: “Ukoliko francuski muslimani žele prakticirati svoju vjeru, morat će prihvatiti činjenicu da to čine na tlu koje je kulturalno kršćansko. To znači da ne mogu imati isti status kao kršćanska religija”.
Zatim je, prošlog tjedna, francuska ministrica za pitanja obitelji, djece i prava žena Laurence Rossignol, kritizirala modne dizajnere koji nude odjeću inspiriranu Islamom, uključujući i takozvani “burkini“, kupaći kostim koji pokriva cijelo tijelo koji prodaje Marks and Spencer. Rossignol je izjavila kako ovi brendovi neodgovorno idu za prestižom dizajnirajući odjeću koja opresira žene. Kada se radi o muslimankama koje same izabiru nositi takvu odjeću, Rossignol je slegnula ramenima: “Postojali su i američki crnci koji su favorizirali ropstvo”.
U toj jednoj jedinoj rečenici, Rossignol ne samo što je izrekla rasističku uvredu, već je pokazala kako ona – članica vlade – shvaća današnju laïcité: čini se da Rossignol smatra kako niti jedna normalna Francuskinja ne bi odabrala nositi islamsku odjeću kao znak svojega religijskog uvjerenja. No, Rossignol je izazvala mnogo više bijesa u medijima zbog upotrebe riječi “crnac” (“négre”), nego zbog tvrdnje kako žene koje nose burkini nemaju što tražiti u istinski sekularnom društvu.
Kao što su neki francuski intelektualci – primjerice, povjesničar Jean Baubérot i profesor francuskog Islama Olivier Roy – morali podsjećati svijet, kako sekularizam nije bezvremenska francuska norma, već da je zapravo prilično nova pojava. To samo po sebi nije problematično: stvaranje tradicija i prošlosti je neizbježno, no ne mora nužno navoditi na krivi trag i pogrešno shvaćanje. Neke političke invencije mogu unaprijediti politiku. Primjerice, 272 riječi koje je Abraham Lincoln izgovorio kod Gettysburga, kao što je opisao Garry Wills, preinačile su značenje američkog Ustava i imale utjecaj na desetljeća nakon toga dajući širi i plemenitiji smisao onoga što želimo biti kao nacija.
U svakom slučaju, sadašnji koncept laïcité nudi Francuskoj više atavistički nego proširen osjećaj nacije. Pa ipak, čini se kako je među onima koji su vladaju pobijedila vizija kakvu nude ljudi poput Finkielkrauta i Debraya: od Parti de Gausche na ekstremnoj ljevici do Nacionalne fronte na ekstremnoj desnici, postoji isto fundamentalističko viđenje sekularnosti. Prema zagovarateljima ovakve sekularnosti, to je svijet bez marama u školama, bez burki u trgovinama i bez molitvi na ulicama. To je svijet u kojemu se u školama za ručak servira svinjetina, a praznici se određuju prema kršćanskom (a ne prema muslimanskom ili židovskom) kalendaru. To je svijet u kojemu muslimani i muslimanke jedu, piju i oblače se poput pravih Francuza i Francuskinja.
Nije toliko ni bitno je li ovo sekularna Francuska kakvu su zamišljali njeni utemeljitelji. Pravo pitanje glasi – što ovakav novi oblik laïcité znači za Francusku u novom stoljeću. Možda je pretjerano reći, kao što su neki rekli nedavno, kako je agresivna, fundamentalistička verzija sekularizma doprinijela radikalizaciji mladih, koji su se pretvorili u teroriste. No, zasigurno će imati ogroman utjecaj na to kako će Francuska kao nacija odgovoriti na ovaj izazov.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
