Sustav patnje – u koji možemo ubrojiti (ne)pravdu, osjećaj empatije prema ugroženima, moralnost pojedinca/ke, institucionalnu odgovornost pri očuvanju mira i omogućavanju dostojnog življenja – danas je višestruko opterećen raznim –izmima. Empatijsko osjećanje prema patnji drugih invalidizirano je mnogim diskriminacijskim stavovima, a vidljivo je to i na primjeru novog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu.
Naime, u svibnju ove godine Hrvatski je sabor donio navedeni zakon nakon više od dvadeset godina od počinjenja zločina, što ujedno podrazumijeva činjenicu da žrtve koje su preživjele seksualne zločine nisu ostvarivale nikakav status niti su imale podršku od državno-pravnih institucija; njihova je patnja svih ovih godina bila nepoznata i nepriznata.
Seksualno nasilje u ratu zabranjeno je još Haškom konvencijom iz 1907. godine, no sudovi u Nürnbergu i Tokiju nisu procesuirali ove zločine. Tek su ratovi na području bivše Jugoslavije ukazali na nužnost praktičnog kažnjavanja počinitelja seksualnih zločina. Ključna uloga u procesuiranju počinitelja seksualnog nasilja u ratu pripala je Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Gotovo polovica osoba osuđenih pred MKSJ proglašena je krivima za zločine koji sadržavaju i elemente seksualnog nasilja. Statistika zakonski procesuiranih seksualnih zločina za vrijeme Domovinskog rata, u odnosu na broj žrtava govori sljedeće: prema istraživanju koje je UNDP (Program Ujedinjenih naroda za razvoj) proveo 2013., procjenjuje se da je oko 2,200 osoba pretrpjelo teške oblike seksualnog nasilja za vrijeme oružanog sukoba od 1991. do 1995. Međutim, policija, tužiteljstvo i organizacije civilnog društva trenutačno imaju zabilježeno samo 147 slučajeva seksualnog zlostavljanja. Čak i u slučajevima kada su preživjeli istupili radi svjedočenja, pokrenuto je samo 36 kaznenih progona, a doneseno je samo 15 presuda.
Iako je novi zakon u mnogočemu pridonio poboljšanju lošeg, odnosno nikakvog statusa žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata, s druge strane krase ga mnoge diskriminacijske i isključive odredbe kojima se jednim (hrvatskim) žrtvama daju veća prava, naspram drugih (žrtava srpske nacionalnosti).
Pozitivne odredbe Zakona odnose se na osiguranje psihosocijalne, pravne i zdravstvene pomoći te besplatnog i dopunskog osiguranja (iako se ne bave isto tako bitnim segmentima poput prava na stambeno zbrinjavanje, prava na zapošljavanje, prava na dodatno obrazovanje i sl., na što upozoravaju iz feminističkih organizacija:Centra za žene žrtve rata – ROSA – koji smo kontaktirale i pokušale dobiti izjavu, no nažalost nismo uspjele ostvariti komunikaciju, zbog čega su u tekstu korišteni Prijedlozi za promjenu Konačnog prijedloga ovog zakona iz travnja 2015.; Ženske mreže Hrvatske i Inicijative za ženski sud. Uz to žrtve koje su pretrpjele seksualno nasilje imat će pravo na mjesečnu novčanu naknadu i jednokratnu novčanu naknadu. Prema Zakonu, članku 24., stavku 1. “korisnik može ostvariti pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn ili povećane novčane naknade u visini od 150.000,00 kn, pod uvjetima propisanim ovim Zakonom”. Mjesečna će novčana naknada, pak, iznositi 73 posto proračunske osnovice, dok će jednokratna novčana naknada iznositi 100.000 ili 150.000 kuna, ovisno o težini posljedica.
No, da bi osoba ostvarila prava koja proizlaze iz zakona, “za vrijeme Domovinskog rata nije smjela sudjelovati u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama, odnosno u ugrožavanju ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske, mora imati državljanstvo Republike Hrvatske ili države članice EU te prijavljeno prebivalište/boravište u vrijeme seksualnog nasilja, kao i pozitivno mišljenje Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja”, prenosi Index.hr.
Odredbe su to koje su izrazito problematične i koje su u proturječju sa Ženevskim konvencijama i Rimskim statutom. To je prvenstveno vidljivo u načinu definiranja seksualnog nasilja tzv. ‘zatvorenim popisom’ protupravnih radnji kojima nisu obuhvaćena sva teška zlostavljanja spolne prirode koja se nanose tjelesnom i moralnom integritetu žene, upozoravaju iz spomenutih feminističkih organizacija. Iste upozoravaju kako u se u definiranju seksualnog nasilja unutar zakona, članka 1., stavka 2. izostavljaju “bludne radnje, spolno uznemiravanje, mučenje i druge radnje seksualnog nasilja koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, naročito ponižavajući i degradirajući postupci, sva teška zlostavljanja spolne prirode koja se nanose tjelesnom i moralnom integritetu osobe”, te prisila na brak.
Izostavljen je, u 2. stavku i segment straha od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabe položaja moći protiv te osobe ili neke druge osobe iskorištavanjem prisilnog okruženja koje je u ratu podrazumijevajuće, kao i prema osobi koja nije u stanju dati stvarni pristanak.
U prijedlozima izmjene Zakona feminističke organizacije objašnjavaju kako se ovakvim definiranjem seksualnog nasilja ne pogoduje žrtvama, s obzirom da bludne radnje predstavljaju grubo zadiranje u spolnost, a nisu obuhvaćene Zakonom. Navode kako je eksplicitna zabrana seksualnog nasilja kodificirana u članku 27., stavku 2. Četvrte Ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Dodatni protokol II, koji se odnosi na međunarodne oružane sukobe, predviđa zabranu “vrijeđanja ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prisilnu prostituciju i svaki oblik nedoličnog napada”.
Osim toga, da je Zakon (od prošlogodišnjeg nacrta u Ministarstvu branitelja pa do konačnog prijedloga izglasanog u Saboru u svibnju ove godine) prošao višestruku državotvorno-nacionalističku redakturu, zaprimajući tako izrazito agresivan i isključujući karakter, vidljivo je prema zakonskom rješenju u koje je ušla odredba da se status žrtve seksualnog nasilja može dobiti pod uvjetom da ‘stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske‘. Prvenstveno je nejasno tko uopće odlučuje o tome tko je pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih postrojbi. Osim toga, ova stavka nije u skladu s člankom 3. Ženevskih konvencija, prema kojima niti jedna strana u sukobu, odnosno: “osoba koja izravno ne sudjeluje u neprijateljstvima” ne smije biti mučena,odnosno silovana. Iz Centra za žene žrtve rata upozoravaju da se “ova točka uvodi bez ikakvih pravnih argumenata i protivno međunarodnim ugovorima koji nas obvezuju, te da ima neispravnu političku pozadinu. S obzirom da politika ne bi trebala imati upliv u pravnu regulativu i ostvarenje ustavnog jamstva na vladavinu prava i poštivanje prava čovjeka, predlažemo njezino brisanje. Uz navedeno, točka 4. može voditi u brojne zloupotrebe i sužavanje dosega ovog zakona, kao što se to uostalom čini i s dodavanjem uvjeta državljanstva za ostvarenje prava iz ovog zakona”.
Takvoj odredbi u Saboru se suprotstavila jedino Samostalna demokratska srpska stranka, čiji je zastupnik Milorad Pupovac upozorio da su prema tome Srbi u Lori mogli biti silovani i da neće biti obuhvaćeni zakonom.
Između ostalih napada, pristiglih iz redova HDZ-a, SDSS je optužen zbog neprisustvovanja na projekciji filma ‘Sunčica’ koji je prethodio saborskoj raspravi. Radi se, zapravo, o izrazito problematičnom filmu koji govori isključivo o srpskim zločincima i hrvatskim žrtvama silovanja. “Zločina s hrvatske strane i sa srpskim žrtvama u filmu nema, pa tako ni slučajeva seksualnog zlostavljanja u splitskoj Lori, šibenskim Kulinama i zagrebačkom Kerestincu, dokumentiranih u optužnicama Državnog odvjetništva. Naročito je dobro dokumentiran slučaj Kerestinec, koji je bio doveden do nepravomoćne presude i u kojem se trenutačno ponavlja suđenje, a koji pokazuje da je seksualno zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika u hrvatskim vojnim zatvorima bilo vrlo raširena praksa”, navodi se na portalu Novosti.
Iz prve presude u slučaju Kerestinec vidljivo je, primjerice, da su upravo različiti oblici seksualnog zlostavljanja bili omiljeni način ponižavanja skupine od 28 zatočenika, od čega deset žena, obuhvaćenih predmetom. Najvećim dijelom to su bili ljudi koji nisu sudjelovali ni u kakvim operacijama, ali su hapšeni po hrvatskim gradovima pod sumnjama da su suradnici i pomagači. Postoji čitav niz prijavljenih pojedinačnih zločina seksualnog nasilja počinjenih nad srpskim civilima početkom i krajem rata, nakon operacije ‘Oluja’, a tamne brojke u takvim su slučajevima uvijek mnogo veće.
S druge strane, novčana je kompenzacija prvim zakonskim nacrtom koji je predstavio ministar branitelja, Predrag Matić, u ožujku prošle godine, bila zajamčena svim žrtvama koje su u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja bile hrvatski državljani (bez obzira na to koje nacionalnosti bili) i imale prijavljeno prebivalište ili boravište na teritoriju Hrvatske, a osim događaja na hrvatskom tlu uključena su i zlostavljanja u neprijateljskim zatvorima i logorima izvan Hrvatske. Također, u članku 4. bilo je navedeno da “seksualno nasilje može biti počinjeno od strane pripadnika vojnih ili paravojnih postrojbi neprijateljske vojske ili oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske”.
Iako je taj segment predstavljao velik napredak u priznavanju patnji žrtava, već u počecima su pojedine nevladine udruge isticale nužnost šireg obuhvaćanja civilnih žrtava rata – s obzirom da zakon nije predviđao nikakvo obeštećenje za žrtve koje u vrijeme zlostavljanja nisu imale hrvatsko državljanstvo i prebivalište. “Već u startu su dakle bile isključene žrtve dovedene u Hrvatsku, primjerice s područja BiH, kao što je slučaj s velikim dijelom zatočenika obuhvaćenih optužnicom ‘Lora 2’, u kojem je predmetu početak suđenja odgađan već nekoliko puta”, ističu na portalu Novosti.
Do prvog saborskog čitanja u lipnju 2014., uvjeti o prijavljenom prebivalištu i boravištu su zadržani, no traženo je da korisnici prava moraju imati hrvatsko državljanstvo i danas, čime su isključene i one žrtve koje su ga u međuvremenu izgubile.
Još jedan od segmenata ovoga zakona koji je izrazito problematičan jest izostavljanje stavke o pripadnicima oružanih i redarstvenih snaga RH kao mogućih počinitelja seksualnog nasilja, u čemu se naziru izrazito snažne i nacionalno-političke pretenzije i zadiranje u područje ljudskih prava, koje su izraženije postale nakon braniteljskih prosvjeda u Savskoj ulici. Traženje izostavljanja hrvatskih oružanih snaga iz teksta zakona o seksualnom zlostavljanju išlo je pod parolom HDZ-a “jer se time izjednačavaju s agresorom”. Iz teksta zakona je tako među počiniteljima seksualnog nasilja izbačeno navođenje “oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske”, već se navode samo vojne i redarstvene osobe, pri čemu se u tekstu opetovano ističe ‘agresija na Republiku Hrvatsku’.
Konstantno redefiniranje povijesno-političkih pojmova u tekstu zakona dovelo je do degradacije žrtava i njihove patnje, a diskriminatornim zakonskim odredbama dano je do znanja da je patnja hrvatskih žrtava po zakonu ipak veća i legitimnija nego li je patnja srpskih žrtava. Iako zakon s jedne strane pridonosi zakonsko-pravnoj potvrdi i uvriježenosti položaja žrtava seksualnog nasilja, sve dok se u njemu nalaze nacionalistički obojane političke premise koje prvenstvo daju jednima na uštrb drugih, njegova valjanost će biti, u najblažem smislu riječi – upitna.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
