Mislite li da je za hrvatsku kulturu 2016. važnije objavljivanje nove knjige Daše Drndić ili objavljivanje monografijâ ‘Improvizirana oklopna vozila u Domovinskom ratu’, ‘Ratno i vojno znakovlje Domovinskog rata’ i ‘Cetinska krajina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’? Naime, Ministarstvo kulture, tako nam vele nedavni rezultati natječaja za potporu knjizi, preferira potonje – tim su izdanjima sredstva osigurana, dok je (i kod nas i u inostranstvu hvaljena, nagrađivana) Drndić izvisila. Svakako, nije fer fokusirati se na pojedinačne primjere, dade se takvim prebiranjem lako manipulirati – no širi pogled potvrđuje tužnu konstataciju. Dok je ukupan fond potpora ove godine smanjen, među rijetkima kojima je davanje uvećano je Verbum, izdavačka kuća koja, među ostalim, objavljuje knjige kao što su ‘Kako gay postaje ok’ u kojoj ‘Robert Reilly na temelju detaljne analize situacije u američkomu društvu, odakle je ovaj pokret i krenuo, tumači dinamiku racionalizacije moralno pogrješnih seksualnih ponašanja koja je dovela do globalnoga prihvaćanja svih inicijativa pokreta za prava homoseksualaca’, te ‘Rodna revolucija’, u kojoj autorica ‘na jednostavan i otvoren način upozorava na opasnosti kojima rodna teorija prijeti čitavoj civilizaciji više ili manje neprimjetno namećući vlastite norme u svim slojevima našega društva i kulture’, pa i, valja dodati kao zgodan comic relief, knjiga ‘Moje opsjednuće – kako sam se oslobodio 27 legija demona’.
Znate već, otprilike je slična logika vladala i ostalim državnim potporama u kulturi, s najizraženijim i medijski najprisutnijim primjerom ‘Zareza’ koji, uz jeftine birokratske izlike, nije dobio ni lipe. Ekstremno desno ‘Hrvatsko slovo’ dobilo je 400.000 kuna. Portali provenijencije suprotne retorici kojom nas aktualna vlast darežljivo obasiplje (što im nervoza raste, tim više) mahom su preskočeni. Pribrojite ovom i najavu raspuštanja Vijeća za elektroničke medije vrlo kratko nakon što su bijesne horde vođene donedavno zasluženo opskurnim Velimirom Bujancem sa šajkačom u ruci tom Vijeću pokušale objasniti da ne radi dobro svoj posao, a zatim i upozorenje ministra kulture, pri reakciji na fizički napad na pisca, da pazimo što pričamo pa neće biti ni razloga da dobijemo po nosu – i imate savršene obrise totalitarne fašističke distopije u klici.
Vlast šalje svoju poruku, nesumnjivo, i dio kulturne i medijske scene morat će se prestrukturirati, sadržajno preusmjeriti, razlučiti sadržaj s kojim mogu dobiti pare od onih s kojima će možda uvenuti. Negdje su stvari sasvim direktne: institucija kakva je HRT preuzima se, dakako, sasvim otvorenim i nedvosmislenim instaliranjem vlastite garniture, počevši od podobnog direktora nadalje.
No slična stvar dogodila se i znatno manje utjecajnoj kulturnoj instituciji, Hrvatskom povijesnom muzeju, koji je već svojom prvom kapitalnom izložbom nakon promjene direktorice koja je uslijedila promjenu vlasti – govorim o izložbi o 1945. u Hrvatskoj – pokazao koja nam je linija danas na vrijednosti. Po strani ćemo ostaviti šlampavost postava koncipiranog po principu vreće bez dna, s natrpavanjem tona loše kontekstualiziranog materijala. Ono što je ovdje puno više uznemirujuće disproporcija je u prikazu dvaju lica te godine. Jasno je to i autorima, pa se upravo zato i prozirno pravdaju već u najavi izložbe, riječima da im ‘nije namjera balansiranje raznih političkih strana ili traženje neke nemoguće ravnoteže, nije ni postavljanje apsolutnih istina, ni relativizacija vojne pobjede nad fašizmom’. Predvidljivo, upravo to je ono što smo dobili, još i gore. Izlošci i informacije o koncentracijskima logorima na području naše zemlje (od kojih su neki, da se razumijemo, bili itekako aktivni i kroz dobar dio ’45.), smješteni su u jedan omanji regal, dok je gotovo čitava prostrana susjedna dvorana posvećena Bleiburgu i komunističkim zločinima, među kojima su posebno mjesto zauzele i skandalozne eksproprijacije crkvenih posjeda.
Stara je ovo hrvatska dilema, partizani i ustaše, ona koju će dio populacije koji za sebe voli utvarati da je okrenut ka budućnosti, otpisati kao irelevantnu, anakronu, onu koja nam sklanja pogled pred gorućim pitanjima, napose onim ekonomskim. Međutim, čak od Drugog svjetskog rata naovamo u nekoj mjeri, a od devedesetih u ogromnoj, partizani i ustaše s razlogom nikad nisu prestali biti bitna tema. Do trenutka kad se ova zemlja, bez obzira na vlast koja joj je na čelu, jasno i nedvosmisleno odredi glede fašističkog zločina i antifašističkog oslobođenja, a onda i njegova naslijeđa danas, ta tema neće prestajati biti uporno suvremena. Stoga je građansko-liberalno odbacivanje rasprave partizani/ustaše kao danas nebitne, zapravo rezultat indolentne i opasne nesposobnosti da se fašizam i antifašizam shvate na način koji je kompleksniji od njihove natuknice u udžbeniku povijesti. Radi se tu o politički naivnom sljepilu, i to, dakako, onom koje u konačnici neupitno podilazi našem aktualnom dominantom ideološkom momentu, fašistoidnom. Ova izložba upravo je zoran primjer takvog nagnuća, a nije zgorega spomenuti ni da je jedan od suradnika koji je na njoj radio bio današnji ministar, a tadašnji (izložba je s pripremama počela i prije zadnje promjene vlasti) anonimac Zlatko Hasanbegović.
Međutim, zanimljivi su nam ovdje i suptilniji trzaji, spremnosti na političku suradnju manjih kulturnih institucija, ponekad i onih koje se inače doživljava progresivnima. One će vrlo lako i hitro promijeniti ton svojeg djelovanja u javnosti, bez potrebe da ih se staromodnim načinima zivkanja na telefon upozori da ne bi bilo loše da malo povedu računa o nekim stvarima.
Tako nam je u sklopu Dana hrvatskog filma u kinu Europa priređena retrospektiva režimskog redatelja Jakova Sedlara – estetski nebitnog političkog pamfletista sklonog ne samo zlom historijskom revizionizmu već i čistoj, bezočnoj falsifikaciji. Upravo je ta falsifikacija istine o Jasenovcu, gle čuda, par tjedana ranije premijerno prikazana u istom kinu. Istina, u sklopu Dana uvrstili su ga u dio programa određenog kao psihotronični film (opskuran, bizaran, loš, kultan), no tempiranje je nevjerojatno pogođeno da bi bilo slučajno: resurekcija zaboravljenih igrača devedesetih.
Zatim, i nešto tako marginalno kao što je izložba Marije Novaković, predstavnice takozvane autsajderske umjetnosti, u zagrebačkom MSU, nije mogla proći bez cenzorskih intervencija. Pri organiziranom vođenju, autorica izložbe bez pardona, ustručavanja i srama izjavljuje da jednu od Novakovićinih slika, onu koja je prikazivala partizane (a uključivala je, dakako, i odnedavno ponovno posebno omrzlu petokraku) nisu izložili jer nisu ‘htjeli uznemiravati javnost jednom takvom scenom’. Da se Muzej suvremene umjetnosti jedne nominalno moderne i demokratske zemlje ovako lakonski stavlja na stranu političke cenzure tog tipa i kljaštri rad umjetnice čiju retrospektivu izlaže, sramotan je kulturni skandal A kategorije, bez pretjerivanja.
Dakle, kultura podvija leđa i pri tome ju ne treba pretjerano povlačiti za rukav i znakovito joj namigivati poželjan smjer. Ona će preduhitriti vlastodršca i dobrovoljno dati svoj obol za stabilnost hrvatskog nacionalnog bića. Maknut će petokraku u stranu u muzeju, zavrtjeti revizionističku priču o ustaškim zločinima u kultnom zagrebačkom kinu i pronijeti ju nacionalnim povijesnim muzejom, kako pokazuje naših nekoliko primjera.
A ovi kojima takva naša kultura otvara prostore i osigurava kulturnu infrastrukturu, dojučerašnji anonimci, klerofašisti, doživljavaju svoju dugo čekanu renesansu. Zajedno s mučno nazadnim udrugama, strankama, inicijativama (Hrast, Vigilare, U ime obitelji, Hod za život) koje bi po pravdi boga trebale biti na periferiji periferije, pripremaju teren za daljnje posezanje za tuđim elementarnim pravima, koristeći sasvim moderne mehanizme, takozvane civilne: otvaraju portale i televizijske kanale, pokreću referendumske peticije i prosvjedne marševe. Napadaju na svim frontovima, s vrlo jasnom taktikom: što više pokušavamo, više će nam toga proći. Logika je sasvim prozirna: postavljajmo tisuće sumanutih zahtijeva (najfriškiji je, evo, ćudoredni napad na lektiru) pa ćemo, makar dobijemo i samo kompromis, zapravo dobiti puno.
Tu se, u okviru takve agilne radikalne desnice, onda uklapa i brzoreagirajući izdavač s početka teksta, Verbum: u pravom momentu opskrbit će tržište mržnjom upakiranom u kršćansko knjižno ruho. Za gore pobrojane knjige potporu ove godine doduše nije dobio, ali pitanje je koji su razmjeri ove fašistoidne korumpirane vlasti, kakav nas obzor dalje čeka, kakvu nam sliku naše, hrvatske, narodne kulture pokušavaju projicirati. Nisam inače sklon pesimizmu al obzor je, bojim se, sve crnji i crnji: u najmanju ruku, malo što nas bi nas nadalje uopće trebalo i iznenađivati.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
