Pobačaj kao izazvani prekid trudnoće je u Hrvatskoj (koja je tada bila u sastavu SFRJ) legaliziran davne 1952. godine. No, do tada, ali i od tada sporno pitanje se nalazi na relaciji religija- medicina. Nedavno je otvoren portal koji na prvi pogled obiluje informacijama o pobačaju kao opciji rješavanja neželjene trudnoće, no daljnjim prelistavanjem dolazimo do zaključka da je portal očito namijenjen pro-life stajalištu, te da se u svrhu promoviranja te opcije, sasvim očito manipulira podacima i rečeničnim konstrukcijama kako bi se obranilo pravo na život.. Ne bi ni to bilo toliko zabrinjavajuće, s obzirom kolika se količina podataka nalazi na internetu, da iza takve stranice ne stoji religijski motivirana udruga.
Broj legalno induciranih pobačaju u Hrvatskoj, prema publikaciji Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2012. godinu, iznosi 3.572 pobačaja, od čega ih je najviše obavljeno u Sisačko- moslavačkoj županiji. Broj ostalih pobačaja u statistici klasificiranih kao nespecificirani i ostali iznosi 713. Prema pisanju medija, ta brojka zbunjuje stručnjake jer zapravo ne znaju što se krije iza te sintagme. No, ne treba biti genijalac da se pretpostavi da se radi o ilegalnim pobačajima koji po ženino zdravlje znaju biti vrlo opasni, pa čak i smrtonosni.
Hrvatska kao zemlja koja često ima nedorečene zakone, često i vrlo diskriminatorne prema određenim manjinama u društvu, nije ni najsretnije riješila pitanje pobačaja, tj. uskladila pitanje religije i javnog prava. Bitno je za naglasiti da se inducirani prekid trudnoće plaća, te da postoji priziv savjesti kod liječnika koji je zakonski sasvim legitiman, dok država koja kontrolira i jednu i drugu sferu okreće glavu i odbija riješiti pitanje pobačaja sukladno željama i jednih i drugih. Pritom, na jedne i na druge ne mislim na one koje su u pravu i one koje nisu, nego na dvije opcije koje se zagovaraju. No, kako to obično biva jedni su vrlo žučni u raspravi da je pobačaj ubojstvo i da je žena rođena za rađanje, dok drugi na racionalniji način pristupaju rodnim ulogama u društvu i posežu za ‘modernijim’ metodama smještanja svoje rodne uloge u društvo.
Država mora pružiti više različitih zakonodavnih koncepcija o ovom pitanju kako bi pomirila strasti obiju strana. No, propitivanjem rodnih uloga i uloga žena u društvu, na leđima feministkinja i njihove borbe za jednakost žena, došli smo do toga da svaka žena može odlučivati sama o sebi. Država koja je odlučila dati ženi pravo glasa i omogućiti abortus trebala bi sukladno tome i obavijestiti ženu, tj. buduće ili sadašnje roditelje, o opcijama koje postoje za planiranje njihove obitelji. Podatak da je u Hrvatskoj obavljeno preko tri tisuće pobačaja i nije zapravo toliko zastrašujuć, čak smo i među zemljama koje imaju najmanju statistiku pobačaja. Takva statistika se čak može i opravdati i onim smiješnim infografikama s različitih zabavnih stranica koju Hrvatsku opisuju kao drugi Vatikan. No, nećemo dublje u problematiku vanjske politike i međudržavnih odnosa. Činjenica jest da je u Hrvatskoj katolička crkva izuzetno jaka mobilizacijska skupina koja svojim djelovanjem pokušava progurati vjerske dogme na zakonodavstvo. Katolici i dalje imaju pravo nastaviti svoju argumentaciju protiv pobačaja, no država u kojoj se odigrava ovakav duel mora imati na umu i političke vrijednosti liberalizma u kakvom živimo, a to je ono najčešće citirano načelo – pluralizam mišljenja i ideja, koje bi trebalo njegovati.
U slučaju zabrane pobačaja, dugogodišnji trud redefiniranja uloge žene u društvu pao bi u zaborav i na taj bi se način država pokazala kao opresivna sila u ime jedne sveobuhvatne doktrine. Web stranica Klinika za pobačaje zapravo je dobar poticaj za zapitati se koliko jedna žena u Hrvatskoj dobije relevantnih podataka i o jednoj i drugoj opciji. Pobačaj je upravo zbog svoje kontroverznosti, za koje je velikim djelom zaslužna crkva, dugo bio tabu tema u društvu. Dugim procesom modernizacije prava žena, obitelji i uloge majke i oca u donošenju odluka glede djece, tabu se počeo smanjivati, no dalje od toga nije se došlo. Status quo koji jamči država u skidanju tabua je samo dokaz da ljude na vlasti nije brige o onoj poznatoj krilatici ‘država znanja’ već da su žensko reproduktivno zdravlje, način i mogućnosti planiranja obitelji, te uloge majke i oca u obitelji ostavljeni na ‘povuci- potegni’ između različitih interesnih skupina.
