Koje su najveće prijetnje feminizmu danas? Ovo pitanje postavljeno mi je kao panelistu na bristolskom Festivalu ženske književnosti. Teško je odgovoriti jer postoji toliko mnogo prijetnji pokretu. No, prije svega, što uopće podrazumijevam pod feminizmom?
Za mene, feminizam je globalan, politički pokret za oslobođenje žena i društva temeljen na jednakosti za sve ljude. Iako sam koristio riječ jednakost u toj definiciji, feminizam je mnogo više od toga. Kad bi feminizam bio isključivo o ženskoj jednakosti s muškarcima pogrešno bi sugerirao da je svijet sasvim u redu takav kakav je sad; da je svim muškarcima sjajno (a nije) i da je sve što žene trebaju učiniti doći do toga gdje su muškarci sada.
Feminizam je jedan od najstarijih i najmoćnijih društvenih pokreta u povijesti; to je revolucionarni pokret, a to znači promjenu. Toliko toga nije u redu s trenutnim sustavom da ne možemo samo krpati rubove, moramo početi ispočetka; naš krajnji cilj ne može biti jednakost u nejednakom svijetu. To je ujedno i razlog zašto se feminizam ne bori jednostavno preokrenuti sadašnji odnos snaga i postaviti žene na čelo umjesto muškaraca (iako je to čest mit o feminističkoj politici). Feminizam je za promjenu, a ne smjenu straže.
Ako želimo ispraviti naš neuravnotežen svijet, onda se moramo riješiti patrijarhata kao sustava socijalnog upravljanja. Pod patrijarhatom mislim na mušku nadmoć; mislim na društvo u kojem svakim izvorom moći – pogotovo glavnim institucijama vlasti – većinom dominiraju muškarci. Ne morate ići daleko kako bi to pronašli, ne događa se to samo u stranim zemalja ili diktatorskim režimima; Velika Britanija je patrijarhalna, baš kao i ostatak svijeta. Patrijarhat može izgledati drugačije i uzeti različite oblike, ali to je ista stara muška nadmoć.
Westminstersku politiku, primjerice, čini gotovo 80 posto većinski bijelih muškaraca; još uvijek čekamo vlast koja bi izgledala kao ljudi kojima se usuđuje vladati. Poslovni lideri, sudstvo, viši policijski dužnosnici, vodstvo obrazovanja i medija: gdje god pogledate, naći ćete da je vlast u rukama muškaraca. To je seksizam. To znači da je naše društvo oblikovano samo jednom polovicom stanovništva; da odražava, zalaže se i normalizira svoje grupne stavove i svoju viziju vlasti.
Ali ta struktura moći je ispucala, oduvijek je bila; to je razlog zašto se stalno mora podupirati silom, nasiljem i prijetnjom nasilja. Ova drevna neravnoteža dovela nas je na rub planetarne krize, stvorila je provalije između zemalja i naroda. Situacija nije prirodna; ne možemo gledati na stvari kako trenutno jesu i reći da je tako trebalo biti. Trebamo pokušati promijeniti stanje kako god možemo, a tu nastupa feminizam.
Očite prijetnje feminizmu danas iste su kao što su oduvijek bile, od kojih su glavne postojanje patrijarhata i napad tog sustava protiv svega što ugrožava njegov opstanak. Međutim, tu su još opasnije i manje očite prijetnje. Te opasnosti skrivaju se u sjeni i dolaze dijelom u obliku verzije feminizma poznat kao ‘choice feminizam‘.
Ovaj termin se koristi kako bi se ukazalo na učestalu pojavu, pri čemu se jezik oslobođenja, preuzet iz feminističke političke teorije, obrće i koristi protiv žena. Choice feminizam može se naći posebno u medijskim prikazima što feminizam jest i kako osnaživanje žena može izgledati. Postoji pokušaj, nažalost, prilično uspješan, da se feminizam prikaže kao jednostavno pravo žene na izbor. Ne izbor o tome treba li se kandidirati za parlament, odnosno potaknuti transparentnost plaća u uredu ili pokrenuti sindikat nezaposlenih radnika/ica ili osnivanje skupine za osnaživanje žena u svom gradu; daleko od toga.
Umjesto toga, to su izbori o tome koliko šminke nositi, treba li se ići na ‘prirodno’ ili isprobati maskaru s kojom trepavice izgledaju kao lažne, koji dijetalni proizvod kupiti, napraviti prvi korak u prilaženju muškarcu ili ne – i druge takve moderne i oštre odluke s kojima se suočavaju živahne, odvažne, oslobođene žene današnjice. Ispričajte me dok mi je muka.
Ljudi donose odluke svaki dan unutar seta ograničenih mogućnosti i unutar konteksta koji oblikuje ne samo moguće izbore, već i one koji su najatraktivniji ili manje rizični. Ljudi imaju tendenciju donositi sigurne odluke, one zbog kojih se neće razlikovati od drugih i one koje su društveno sankcionirane i nagrađene. Također, budimo realni na trenutak: mi zapravo donosimo različite dosadne odluke svake sekunde, otići po čašu vode ili ne, ponijeti kišobran ili ne. Nema ništa inherentno feminističko u donošenju odluka.
Niti je slučaj da po definiciji svaki izbor koji žena napravi mora biti feministički, samo zato što je ona žena koja koristi svoje navodno ‘pravo’ da izabere. To nije pravo. Pravo bi bila jednaka plaća s čovjekom koji sjedi pored vas radeći isti posao; pravo bi bila zemlja u kojoj se ne dogodi 80.000 silovanja svake godine; pravo bi bila pristupačna skrb o djeci koja ne košta polovicu vaše plaće; pravo bi bilo da ne morate trpjeti seksualno uznemiravanje na ulici na dnevnoj bazi; pravo ne bi bilo društvo u kojem su svaki tjedan dvije žene ubijene od svojih muških partnera; pravo ne bi bilo potajno dobivanje otkaza kad zatrudnite.
Što ako smo izabrali/e biti feministi/feministkinje? Što ako smo se izabrali organizirati zajedno kako bi promijenili svijet na bolje? Što ako smo odlučili završiti posao koji su započele naše sestre prije više od 40 godina i dokinuti neravnotežu moći između žena i muškaraca? To je, naravno, kolektivna snaga koju mi predstavljamo, revolucionarni potencijal koji mora biti pripitomljen i raspršen.
Prevela i prilagodila Marina Bubalo
