Na samom početku, moram se ograditi od mogućih pretpostavki koje bi neki mogli navesti uzrokom ovoga teksta. Ne, ja nisam seksualno nezadovoljena osoba i ovih nekoliko rečenica nije posljedica mojeg nestimuliranog ili nedovoljno dobro stimuliranog klitorisa. Također, ne pripadam niti jednoj radikalnoj antimužjačkoj struji, nisam frustrirana svojim ljubavnim životom, poslovnim pothvatima, nisu me odgajale lezbijke (što bi neki, a nikako ja, mogli smatrati uzročnikom trovanja uma jedne mlade osobe). Također, nisam nikada imala potres mozga niti išta slično što bi neke moglo navesti na zaključak da su se lončići u mojoj glavi pomiješali. Psihički sam zdrava i stabilna osoba koja redovito ide na sistematske preglede i uspješno sam položila psihotestove za vozačku dozvolu. Osim toga, nikada mi nije rađena lobotomija.
Sad kad smo apsolvirali te važne činjenice, koje mogu potkrijepiti medicinskim kartonom, možemo mirno nastaviti ovaj monolog znajući da sam vas, ako ne uvjerila, a onda barem pokušala uvjeriti kako članak nije potaknut fizičkim nezadovoljstvom, političkim motivima, sabotiranju izvanzemaljaca ili čime već. Naime, potaknut je isključivo mojom fascinacijom perfidne manipulacije kojoj smo (jadne) mi žene svaki dan izložene. Teme ženskih časopisa koje promoviraju ljepotu naših ušnih resica, podlaktica, nadlaktica, nadguzica, podguzica, trepavica, kožice oko noktiju, određuju optimalan promjer naših dlačica kako bismo pronašle najbolji mogući način da ih uklonimo specijaliziranim aparatima uz čiju kupnju dobivamo gratis set noževa za guljenje jabuka, što se preporučuje kao jedini obrok u danu. Ah, takve teme odavno su svima nama poznate. Nije da nas čine sretnima, nije da za to imamo volje, novaca, vremena, ali opet, one su tu i što ćemo, jadne mi, nego svratit do prvog kioska i počastit se dnevnom dozom ‘oduzmi mi samopouzdanje za 19,99 kn’ . I budimo iskrene, nije da možemo okriviti jadne muškarce za to. Jer, oni nam to nisu nametnuli. Znamo onu: “Žene ne žele biti lijepe radi muškaraca, već radi drugih žena”. Pa, to je djelomično istina. Želimo biti ljepše od drugih žena kako naš muškarac ne bi završio u njenoj postelji. I eto rješenja – okriviti žene jer se međusobno natječu isto je kao okriviti pse koji se bore u ringu. Svatko postaje dovoljno krvoločan kada ga se postavi u ring s protivnikom. Psi se bore za život, a mi žene – za ideal. Da, da, za mužića koji nam kuha čaj dok smo u PMS-u, za svekrvu koja nas s ponosom predstavlja svojim prijateljicama, za odlazak u prodavaonicu namještaja sa svojim partnerom kako bismo kupile kožnu garnituru na kojoj ćemo s odabranikom našeg života voditi ljubav satima i željeti da se vrijeme zaustavi. Za ruže koje ćemo do kraja života dobivati na rođendan, za dječicu kojoj ćemo se diviti dok ih naš suprug uspavljuje, za odlazak na ljetovanje i kućicu u cvijeću, za vječnu ljubav, za zlatnog psića, za odanost, za obitelj, za brak… I onda dođe dugonoga plavuša i ideal je u opasnosti. I tada nastupaju svete ode radosti i dobronamjerni savjeti ženama – moraš ga zadržati tako da koristiš parfem s cvjetnim notama, ali pazi da se ne osjeti luk koji si u suzama gulila kako bi mu spremila najmilije jelo (ta svaka valjda zna da je jedan od puteva do njegove sperme kojom će nas oploditi i podariti djetešce dobar obrok!). Također, nemoj ostavljat dlake po jastucima, ali imaj uvijek dugu raspuštenu kosu jer nema muškarca koji to ne voli. Nemoj biti dugo odsutna, ali svaki dan idi frizeru, pedikeru, maseru. Budi kraj njega, ali daj mu prostora. Nemoj se praviti pametna, ali čitaj o najdražem mu sportu i podsjeti ga kad mu je utakmica. Nemoj ovo, daj ovo…. A Bože moj, nije to ni tako strašno, je l’ tako? Nemoj te zaboraviti, u igri je zlatni peso i cvijeće i vječna ljubav. Za sve što vrijedi, čovjek se treba potruditi. Žena i dvostruko. I tako mi prionemo na izučavanje želja i prohtjeva naših muškaraca kako dotični ne bi omastio brk tuđim mesekom. Red teretane, red solarija, red novih krpica i eto nas, lijepih i čilih, u ringu s krvoločnim psima, ovaj, drugim ženama.
I da je tu priči kraj, sve bi bilo relativno pošteno. Neka bolji pobijedi, uvijek je vrijedilo. To koje se kvalitete ispituju, traže, kako se “robu” vrednuje, to je na muškarcima da odrede. Ali, postoje neke žene s kojima snage u ringu nema smisla odmjeravati. The Žene. Žene, majke, kraljice, naše drage udavače kojima udaja nije želja, nije hobi. Udaja je profesija. U tu profesiju i školovanje nisu puno truda uložile samo te djevojke, pa one imaju cijeli pripremni stožer koji stoji iza njih i mašu svadbenim zvonima privlačeći tim zvukom sve one kojima je Mlada, The Žena, možda promakla. Osvrću na nju pozornost, a ona se nevino osmjehuje i mijesi kruh u dva ujutro kako dragi ne bi ostao gladan. Lijepo izgleda i puno šuti. Obrazovana je, ali ne traži mnogo. Pokazuje noge subotom, skrušeno moli nedjeljom. I uživa u svemu: dok čisti – pjevuši, dok kuha- zavodi, dok vodi ljubav – glasno stenje, odmah nakon ejakulacije – dohvaća cigaretu, pali je i stavlja u usta svog partnera. To se podrazumijeva, ne treba joj se ni reći.
The Žene. Protiv takvih ne ide. Mrzimo ih, zavidimo im, smatramo ih nižim bićima, podcjenjujemo, vrijeđamo. I sve se mi trudimo biti kao one. Mi ih tako jako preziremo, muškarci ih tako jako vole. Oko njih se vrti cijeli svijet.
Ali, toga je uvijek bilo i uvijek će biti. Ne pronađemo li neki svoj put, zbilja, izlaza nam nema. A ni dolaska do gore spomenutog ‘ideala’. Kako će koja do njega doći, izbor je svake žene. Može ostati u ringu i boriti se, može odustati od borbe i sjediti u gledalištu ili može osvijestiti činjenicu da muškarca svojih snova neće naći u dvorani u kojoj se održavaju borbe kuja iliti pasa. Može izaći iz dvorane i nadati se da je tamo negdje vani čovjek kojemu je istina važnija od pretvaranja, a realnost draža od naslovnica.
Međutim, pravi problem još nismo dotakli. To je onaj mali smiješak na rubu usnice kod žena, a grohotni smijeh kod muškaraca, kada se pročita natpis tipa: “Samo neka kuha i šuti”, ili “Tamo lijevo, tamo ti je kuhinja”. “Mi muškarci smo jednostavni, volimo da jedemo i da je****”, stoljećima se govorilo, iako smatram da su takve uzrečice uvreda i samim muškarcima.
Kako krasno, je l’ da? Opće prihvatljivo, zanimljivo, simpatično nadasve. Jednom je netko tako nešto rekao, drugi put je netko ponovio, a između ta dva puta, nitko se na to nije ni oglasio. I odjednom, eto stava koji vrijeđa svakoga. Žene, jer se na svakodnevnoj bazi izruguje njenoj osobnosti te je se smatra lišenom svakog smisla za humor ukoliko se na te urnebesne komentare ne nasmije, a muškarce zato jer ih se generalizira te se stvara privid da su mužajaci uglavnom primitivni seksisti koji ne znaju ništa o rodnoj ravnopravnosti.
A je li zbilja većina takva? Koliko smo mi žene zaslužne za stanje kakvo je danas? Koliko smo odgovorne što prihvaćanjem, odobravanjem (makar i prešutnim) te sudjelovanjem u ‘borbama’ potičemo društveni stav kojeg se zbilja može smatrati društvenim i kolektivnim – a to je da žena ima određenu valjanost i sukladno s njom cijenu. Zna kuhat – 20 bodova, govori 4 strana jezika – 3 boda, nosi izazovno donje rublje – 15 bodova, dobro odgaja djecu – 5 bodova.
Karikirano ili ne, vidim ovo gdje god da se okrenem. Sve je više polja u kojima moramo briljirati da nas se uopće pusti u ring kako bismo odmjerile snage s ostalima, a sve manje vremena da se bavimo onime čine bi se svaka od nas trebala baviti – sobom.
I ne, ne samo sobom. Ali svakako, prvo sobom. U suštini, nitko nam ne pokloni taj časopis s nebuloznim temama, mi ga sebi same kupimo. Jer mislimo da je to način, jer su nam tako rekli, jer ne znamo kako drugačije. Problem je u tome, što nam nitko ne kaže da drugog načina ima. Nekoga očito silno zabavlja što nastojimo dosegnuti to savršenstvo ljepote i vještina kako bismo bile što konkurentnije na tržištu udavača i to, a vrijedi za većinu žena, ne kako bismo ispunile društvenu normu, već kako bismo ispunile vlastitu normu, takozvani ‘ideal’.
Nekoga zabavljaju naša očajavanja, žensko neprijateljstvo, nisko samopouzdanje, još niže zadovoljstvo. I znate što, nemamo koga da krivimo. Začarani krug ponude i potražnje ne može prekinuti nitko osim nas samih. Pogledati se u ogledalo svako jutro i reći sebi da si sposobna, a ne lijepa. Cilj ti treba biti zadovoljiti sebe, a ne druge – to je ono što smo putem do ‘uspjeha’ zaboravile. Jer živjeti kraj muškarca svojih snova malo znači ako je žena njegovih snova ona od 26 godina, 50 kilograma i duge kose. Jer vi niste, a ako i jeste, neće zauvijek biti takva. I nije normalno da budemo sve takve. Šarenilo genetskih komadića učinilo je ovaj svijetlim ludim mjestom. Ima nas na milijarde različitih uzoraka, boja, mentaliteta, osjećanja. I u toj vrevi ljudskih duša, bitno je pronaći onu koja zna da niste savršeni. Koja itekako zna da ni ona sama nije savršena. I da će se onaj kauč s početka priče s vremenom izlizati, djeca odrasti, grudi opustiti, erekcija rijetko događati. I da je to prekrasno. Sjediti pokraj nekoga tko zna vaše mane i tvrdoglavosti i koliko volite Balzaka i koji umjetnički komad će vas razveseliti, i koji sapun vam najljepše miriše i koliko ste ovdje, za njega, kao i on za vas.
Oprostit ćete mi na ovom romantičnom kraju, i ja sam samo jedna od onih koja traži srodnu dušu. Ali nekako, odustala sam od ringa. Od te borbe u kojoj se gubi identitet, u kojoj vlada vječno neprijateljstvo, u kojoj moram vrijeđati druge, a ponajviše sebe, kako bih zadobila pažnju nekoga kome ću biti sve na svijetu , sve do sljedeće izazivačice.
Drage moje, prestanite se brinuti oko toga postoji li savršenija žena od vas. Jer postoji. I pitanje je vremena kada će je vaš muškarac upoznati. Ona je ljepša i školovanija i sposobnija i joggira u štiklama. I tu je, radi u banci preko puta vaše zgrade, predaje vašem djetetu ili liječi vašu svekrvu. I vaš odabranik viđa na stotine takvih, svaki dan. Njegov je izbor hoće li ostati ili otići. Jer za ljubav uvijek treba dvoje, a ode li on, ova je propala, na vašu sreću. Vaš ideal u njegovim je rukama. Ali vaša samosvijest, samo je u vašima. Znati da ste vi, savršeno nesavršeni i da takve nema na cijeloj planeti, ma kako loše, dobre ili samo čovječne bile – to je neprocjenjivo. Onaj koji će htjeti upravo takvu je tu negdje oko vas. Ili nije. Sreća ne mora biti isključivo u dvoje. Radujmo se životu i mahnimo jedna drugoj bijelom zastavicom, u oba slučaja.
