Jadna Dalmacija. Kao da u zadnjih dvadeset, trideset godina nije prošla dovoljno – rat, posvemašnju deindustrijalizaciju, socijalne efekte koji ih prate – sad je se potkrada i na simboličkoj ravni, relativiziranjem kojim joj se hoće zamagliti i oni zadnji proplamsaji duha, humora, otpora.
Priču znate: na mjesto zamjenika ministra turizma postavljen je ksenofobni klaun čiji je jedini simbolički kapital fotografsko pamćenje, toliko cijenjeno u takozvanom društvu znanja. Svoju evidentnu, naširoko zapisivanu mizoginiju, rasizam i homofobiju u trenutku kad postaje gospodin zamjenik ministra, žustro prevlači plaštom tzv. dalmatinskog humora.
Dakle, evo kako je govorio Robert Pauletić: “Kako pripoznat’ dobru ženu? Kad čisti sobu dok muž gleda utakmicu, pa prolazi između muža i televizije, ka malo lagano potrči ako vidi da bi mogla bit šansa!” ili “U Splitu sve vrvi od Japanaca! Ova Japanka koju san danas snimija ispod Svetog Duje valjda misli da smo mi svi bolesni od gube – stavila je nešto ka plinsku masku! Ajde jebi mater japansku! Kako je pisalo na onome grafitu: Japanci, mrš nazad u Kinu!”. Što vam je smješnije? Što vam je, da prostite, dalmatinskije?
No, ostavit ćemo ovdje po strani estetski moment, evidentni izostanak duha i intelekta u ovim otužnim citatima koji nam se proturaju pod humor. Nešto je urgentnije: nakon medijske prozivke, Robert Pauletić odlučio se skriti iza specifičnosti “dalmatinskog humora”, skromno se uspoređujući s Miljenkom Smojom, koji je, eto đavla, svojedobno govorio o “kurbama Talijanima”. Podao je ovo manevar. Pauletić, naime, možda i jest klaun, ali nije baš tolika budala: posezanje za Smojom i historijski sasvim specifičnim značenjem njegova antitalijanskog sentimenta (a radi se, dakako, o momentu dalmatinskog otpora fašizmu), na način da ga se tog političkog konteksta liši, jeftin je pokušaj relativizacije. Napada ga se da je fašist? E, pa, on će se usporediti sa Smojom, pa da vidimo tko će se tada usuditi reći da je i Smoje fašist! Logika je to prizemna i naivna, ali i zla. Manevar sasvim kukavički: posezanje za truplom koje se u ovim trenucima vjerojatno opsesivno okreće u grobu, ali nažalost bez glasa kojim se može zauzeti za sebe. Nije teško zamisliti da bi se, da Feralovci više nisu među živima (što je bila sasvim realna opcija u onakvim devedesetima kakve je svojim tekstovima u Slobodnom Tjedniku pomagao graditi i mladi Pauletić) naš meštar od turizma pozivao i na feralovsku tradiciju da zaštiti svoje pravo na mržnju.
Učio je, ipak, od najboljih
Kukavičluk je, dalje, i ovo načelno pozivanje na Dalmaciju, nasilni pokušaj klauna da cijelu jednu regiju mobilizira u obranu vlastita fašizma. I to je već više puta viđen manevar, isti onaj kukavičluk s kojim se naša desna opcija, generali, klerofašisti i nogometni menadžeri, svaki put kad ih se prozove za ratni zločin, pljačku ili bespravnu gradnju, samoustoličuju kao martiri u ime hrvatstva. Napad na njih, napad je na Hrvatsku. Pauletić je, bez sumnje, učio od najboljih. Recimo, od Branimira Glavaša, čijim je osječkim avanturama sa srpskim civilima u svojim tekstovima za spomenuti Slobodni Tjednik pripremao teren i opravdanja. (Naravno, Pauletić će kasnije reći da je bio mlad i da mu je intervenirano u tekst. Ali mislimo li zaista da je osoba koja danas piše rečenice kao što su “Došli smo na teracu hotelčića i vidili da su nan Srbi okupirali najbolja tri stola uz ogradu. Ustvari, formirali su jedan veliki SAO Stol, cili prvi red, tri familje s dicon” naučila lekciju?)
Mislim da ne bi bilo loše da i ja ovdje položim karte: nisam imun na lokalpatriotizam. Njega, doduše, ne omeđuje u tolikoj mjeri Dalmacija, već prije moj rodni grad, Šibenik. Iako u njemu ne živim dobro desetljeće, i više, isto me malo štrecnulo kad je Robert Pauletić prije koju godinu zaprijetio svojim preseljenjem u Šibenik u slučaju da Baldasar postane gradonačelnik Splita. (Srećom, to se nije dogodilo jer je kvizoman u međuvremenu shvatio da između njega i novog gradonačelnika i nema bitne razlike. Jedan od njih Dan pobjede nad fašizmom slavi otkrivanjem spomenika ratnoj jednici nazvanoj po ustaškom generalu, drugi vlastiti fašizam opravdava Smojom.)
Pogled odozgo
No, moj lokalpatriotizam ima i širi moment, načelniji od ovih usko osobnih sentimenata. On se, naime, aktivira svaki put kad se susretnem s takozvanim urbanim fašizmom. OK, izraz je već postao floskula, ali zaista nikad nije bio mit.
Kontinentalni pogled prema jugu, pogotovo onaj koji se šalje iz metropole, prečesto je obasut prezirom prema tom nazadnom, sirovom, primitivnom prostoru. U njega civilizirana Hrvatska sabija sve svoje komplekse, ona je njeno nesvjesno: takav joj je prostor poteban da bi samu sebe mogla ustoličiti kao progresivnu, uljuđenu sredinu, pogleda uprta prema Evropi. Međutim, da bi to postigla, osim što u zagrade stavlja svoju manje bučnu i više blaziranu, no u svakom slučaju sveprisutnu ksenofobiju, ona današnju Dalmaciju mora zahvatiti ahistorijski, lišiti je njenog aktualnog socijalnog i političkog konteksta, zaboraviti da su rane od rata ovdje daleko življe nego u Zagrebu, i da je retradicionalizacija i jačanje nacionalizma u najvećoj mjeri rezultat upravo te razlike. Također, taj pogled zaboravlja da je najjači oružani otpor fašizmu i najjača antifašistička tradicija dolazila upravo odozdo. Trenutak u kojem se to stavi u zagradu, trenutak u kojem se tužna aktualnost uzima kao apsolut, trenutak je u kojem taj pogled odozgo počinje govoriti o mentalitetu kao suštinskom izvoru razlike, a onda imamo posla sa čistim rasizmom. Stoga, to je, dakle, ona dodatna stvar koju zamjeram kojekakvim pauletićima. Dok se more ljudi uporno trudi inzistirati na progresivnoj Dalmaciji (u zadnje vrijeme možda u najvećoj mjeri povjesničar Dragan Markovina sa svojim projektom povijesti poraženih), oni stalno pokušavaju potvrditi onaj loš i neutemeljen stereotip o primitivnom jugu, time što svoju glupost i mržnju pakiraju u ambalažu univerzalno dalmatinskog.
Dalmacija je, dakle, svašta. Štoviše, i sam Smoje je svašta, što se vidi i iz nedavno tiskanih Dežulovićevih ‘Razgovora sa Smojom’. Antifašist, bez sumnje, ali sa sasvim pristojnom dozom mizoginije. No, bože moj, na nama je da biramo što ćemo od toga za sebe uzeti. Ista je stvar i s Dalmacijom. Što se mene tiče, umjesto one Roberta Pauletića, uvijek naravno radije biram onu Feral Tribunea, Marije Gradiške i Ive Brešana. I, barem dok čekamo da se ova vlada uruši u svojoj iz dana u dan sve progresivnijoj nesuvislosti, priželjkujem ovakav zaključak afere dalmatinski humor: mali Robi K. satire Roberta Pauletića u svojoj bilježnici. Nesumnjivo, bio bi to mali trijumf humora. Ako baš hoćete – trijumf dalmatinskog humora.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
