Kultura silovanja je… kada sam imala šest godina, brat me je udario i izbio mi dva prednja zuba. Umjesto da ga ukori, majka je rekla: “Stefanie, što si napravila da si ga isprovocirala?” Jedina mi je zaštita bila moja majka koja mi šapuće na uho: “Dušo, ignoriraj ga. Nemoj ga ljutiti. On samo želi tvoju reakciju.” Kao da je moja jedina svrha, razlog postojanja šestogodišnjakinje, bila da ne razljutim svog brata. To započinje kada imaš šest godina, a završava tako da kada odrasteš pretpostavljaš da je prirodno stanje muškarca da je predator i da moraš hodati kao ‘po ljuskama jajeta’ kako ga ne bi isprovocirala. Je li tako, mama?”
Kultura silovanja je … kada za vrijeme obične večere moj otac kaže kako su silovane žene same to tražile. Kaže: “Vidio sam ih na ulicama New Yorka, u njihovim kratkim suknjicama i jako našminkane. Same su to tražile.” Tada sam svome ocu bila junakinja, no hoće li misliti da sam sama to tražila? Hoće li misliti da sam to zaslužila? Hoće li me smatrati odgovornom ili hoće li me držati, unatoč tomu što dodir muškarca – posebno moga oca – peče kao da držim sunce u svom dlanu.
Kultura silovanja je … kada si bila toliko posramljena da si mislila kako bi tvojim roditeljima bilo lakše da te pronađu mrtvu nego da im kažeš “Hej, mama i tata”, nije bila moja greška. Nisam to tražila. Nikada nisam tražila takvu pažnju, nikada nisam htjela biti metom, biti slabom zato što sam rođena s dva X kromosoma, šetati u strahu, uvijek se osvrtati, gledati iza sebe, ispred sebe, pokraj sebe, nikada nisam htjela biti lovina. Nikada nisam željela provesti svoj život kao netko koga će netko proždrati, obrok nekomu tko je vječito gladan. Više ne želim slušati kakvog sam okusa. Neću ti dopustiti da me živu pojedeš.
Kultura silovanja je … ne bih trebala braniti svoju prijateljicu kada iznimno agresivan dečko iz studentskog bratstva stavi ruku na njezinu stražnjicu, jer to što branim njezino tijelo ‘mene čini metom’. Žene se boje progovoriti, zato što se boje za svoje živote – ali radije ću primiti udarac nego živjeti u kulturi šutnje. Rečeno mi je da ću uvijek biti žrtvom, da je to predodređeno mojom DNK u mom slabom, mekanom tijelu. Da imam bokove za rađanje, a ne za borbeni stav. Da sam genetski predispozicionirana da uvijek izgubim u borbi.
Kultura silovanja je … on je vjerojatno bio zlostavljan kad je bio dijete. On čak ima neku vrstu opravdanja, a ja imam samo ono što ga provocira, i ožiljke od njegovog dodira satkane od najmračnijih i najgrubljih niti pod svojom kožom. Zbog kulture silovanja pronalazim komadiće njega u sebi. Kost njegovog lakta. Čašicu njegovog koljena. Ima nečeg zastrašujućeg u tome što znam da će mi trebati godine da ga metodično izbacim iz svoga tijela. I to probadanje koje ponekad osjećam u ruci i nakon petnaest godina? Dokaz prošlosti. Poput tetovaže koju nisam htjela. Na neki sam način trajno tetovirana.
Kultura silovanja je kada se više ne možeš lijepo obući i srediti, a da se ne osjećaš prljavo, da se ne osjećaš kao da si to zaslužila. Osjećat ćeš se kao da hodaš po noževima svaki put kada nosiš cipele kojima si mu smrskala nos. Misliš, zamišljena krv na dnu peta – možda će me iscijeliti. Te cipele su tvoja sloboda. Ali i ostaci dugotrajne životne borbe. Uvijek ćeš sa sobom nositi svoje srce, svoju strast, svoju apsolutnu volju za životom, ali i sram i krivnju i bol. Spasila sam se, ali se i dalje osjećam kao da hodam po noževima.
Kultura silovanja je … “Stefanie, ti nisi stvarno silovana, ti si jedna od onih koje su imale sreće”. Zato što moje tijelo nije penetrirano penisom nego prstima, trebala bih se osjećati sretnicom. Trebala bih pasti na ruke i na koljena i zahvaliti se. Hvala ti što si bio tako pažljiv.
Kultura silovanja je ‘moglo je biti i gore’. “Prošlo je već mjesec dana Stefanie. Ustani iz kreveta.” “Kad tad ćeš morati preboljeti.” “Ne dopusti da ti to uništi život.” Kultura silovanja je to što ti je nakon dodirivanja rekao kako te nikad više nitko neće željeti. I ti su mu povjerovala.
Kultura silovanja je govoriti svojim kćerima da ne budu silovane, umjesto govoriti svojim sinovima kako da se ponašaju prema svim ženama. Spol nije pravo. Nisi za to ovlašten. Najgora stvar koju možeš reći nekoj ženi je da je drolja, kurva, kučka. Najgora stvar koju možeš reći nekom muškarcu je da je kučka, pičkica, djevojčica. Najgora stvar koju možeš reći djevojčici je da je djevojčica. Najgore što možeš reći nekom muškarcu je da je djevojčica. Biti ženom znači krajnje odbacivanje, krajnje oduzimanje snage i moći, apsolutnu uvredu. Kada budem imala kćer, reći ću joj da ona nije uvreda.
Kada budem imala kćer, ona će znati kako se boriti. Gledat ću ju kao da je sunce kada dođe kući s bijesom u pesnicama. Zato što smo ljudska bića i ne moramo uvijek primiti ono što nam je dano. Svi joj govore da vatru ne gasi vatrom, ali to je samo zato što se boje njezinog plamena. Naučit ću ju da cijeni riječ ‘ne’ tako da je ne propituje kad je čuje.
Moja kćeri, da se nisi usudila ispričavati za odvažnu ljubav koju imaš prema samoj sebi i za sve što ćeš poduzeti da je zaštitiš.
Moja kćeri, ja sam živa zbog te divlje ljubavi prema samoj sebi, i zato što me je otac naučio kako da je zaštitim. Naučio me je da se ponekad moram sama spašavati, pokupiti se s poda i otresti prljavštinu sa svog lica, jer na kraju dana, prepuštena sam samoj sebi. Živa sam jer me majka naučila da volim sebe. Naučila me je da sam enigma – misterija, paradoks, nezavršeno remek-djelo i da se moram voljeti dovoljno kako bih vidjela u što ću se pretvoriti. Živa sam zato što sam čak i pretučena, bez glasa, pritisnuta uza zid znala da postoji komadić mene za koji se vrijedi boriti. I zbog toga, hvala mojim roditeljima.
Umjesto da učim svoju kćer da se prekrije, pokazat ću joj kako da bude izložena. Zato što me ‘ne’ nije ‘uvjerilo’. ‘Ne’ ne znači “Želim to.” Zvao si me “Mala damo, slatka djevojčice, ljepotice”. Ali ja nisam ništa od toga za tebe.
Isijavam svjetlost, moja kći će isijavati svjetlost, a ti, bolje ti je da prekriješ oči.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
