Na Netflixu je 14.07. postao dostupan film To the Bone američke rediteljke Marti Nixon. Film prati borbu dvadesetogodišnje Ellen (Lilly Collins) protiv anoreksije u neobičnoj klinici za oporavak od poremećaja u ishrani koju vodi dr. Beckham (Keanu Reeves). Film je od izlaska trailera sredinom juna bio predmet žustrih online (kako vlogerskih i blogreskih, tako i novinarskih i filmsko-kritičkih) rasprava. Većina kritika se bavi tezom da film a) (ne)realistično prikazuje anoreksiju, b) da je takvo prikazivanje anoreksije (ne)opravdano, jer c) može dovesti do glorificiranja bolesti, i d) može biti triggering za gledateljke. Oni kritičari_ke koji tvrde da film realistično prikazuje anoreksiju to tvrde na osnovu toga što je glavna glumica u filmu mršava, ispucalih usana i tijela pokrivenog paperjastim dlačicama i modricama. Kritičari_ke prihvataju filmsku verziju anoreksije koja je skoro potpuno fizička, bez da se (kao i sam film i njegova redateljka) usude zaviriti u mentalni sklop glavne protagonistkinje. Ellen odbija da jede. Ellen trči uz i niz stepenice. Ellen usred noći radi trbušnjake. Ellen tokom sat i po filma svoje tijelo dovodi do granice smrti, polako, sistematično, odlučno. Problem sa filmom je što prikazuje tijelo koje nas svojim nestajanjem plaši, ali se i sam ne usuđuje zaviriti u um koji stoji iza toga.
Filmska industrija već dekadama zarađuje na pričama o slomljenim ženskim tijelima koja treba spasiti, i ignoriše priče o ženskim umovima koje ne može spasiti niko osim samih protagonistkinja. Oduvijek je postojala težnja da se mentalna bolest žena redukuje i pojednostavi do granice apsurda, tako da su uzroci očiti i da se rješenje (u obliku mentalno-zdravog muškarca koji će protagoniskinji reći da je savršena i zaslužuje da živi) samo nalaže. I To the Bone se oslanja na ovaj trope u formi Luka (Alex Sharp) – lika koji bi trebao razbiti predrasudu da muškarci ne mogu imati anoreksiju. Ideja je dobronamjerna, ali je realizacija ipak zarobljena unutar rodnih stereotipa – kroz cijeli film je Luke glas razuma koji se sa svojim poremećajem izborio, i sada pomaže ženama oko sebe da urade isto. Ellen se Luku sviđa, što on pokazuje tako što je izvede na večeru na kojoj insistira da joj naruči hranu koju ona treba žvakati, ali pošto je ne može natjerati da proguta, prihvata da će ona zalogaje nakon žvakanja ispljunuti. Jedini momenat agensa koji se Ellen tokom cijele scene dopušta, jeste odbijanje da proguta – sve ostalo Luke odlučuje umjesto (i protiv) nje. Njeno negodovanje i prvobitno odbijanje je prikazano kao neljubazno, kao sebično, kao izbor – on bira da bude dobro, ona bira da bude bolesna – sve što ona treba uraditi, jeste pustiti njega da se brine za nju i onda će i ona biti dobro. Činjenica da nije dobro nije posljedica kompleksnosti poremećaja u ishrani kao mentalne bolesti, već posljedica činjenice da nije do sada našla pravog muškarca da je odvede u restoran i natjera da jede.
Luke je emocionalno manipulativan, kontinuirano prelazi granice koje Ellen postavlja, ignoriše ono što mu ona govori i radi suprotno, pod pretpostavkom da on zna bolje – i film nam njegovo ponašanje ne predstavlja kao oblik arogancije, nasilja ili muške privilegije, već kao opravdanu intervenciju koja je u krajnjem interesu protagonistkinje. Film od svojih gledateljki očekuje da povjeruju da je dječak kojeg Ellen zna tri sedmice sposoban izliječiti njenu mentalnu bolest, bolest sa kojom se ona već godinama bori uz pomoć profesionalaca_ki. Anoreksija se svodi na fad, na dijetu, na nedostatak samopouzdanja, na krik za pažnju. Poruka koju film šalje jeste da je terapija beskorisna, odnosno – da je za Luka korisna, ali da Ellen ne treba profesionalna pomoć specijaliziranog liječnika koji razumije njenu bolest, već dječak koji misli da je ona lijepa.
Ellen, nakon svađe sa doktorom koji joj tokom sesije govori da je mlada, naivna i razmažena odlazi sa klinike (potvrđujući tako njegovu lijenu i površnu procjenu); pada u nesvijest na autobuskoj stanici, ali uspije doći do mame u Arizoni; mama je naručju hrani rižinim mlijekom iz bočice nakon što joj saopšti da prihvata da Ellen želi umrijeti (?!); Ellen hoda po stijenama obasjana mjesečinom i onda pada od umora; u snu/transu vidi sebe zdravu (ali i dalje privlačno mršavu) sa Lukom kako sjede u rajskom drvetu, i sebe nezdravu i golu kako kao fetus leži u sjenci rajskog drveta, i shvata da želi da živi i bude sretna. Vraća se kući i film završava njenim ponovnim ulaskom u kliniku. Film prikazuje Elleninu odluku da se posveti svom oporavku kao kraj, a ne kao početak bitke, što oporavak svodi na trenutak odluke, dok je u stvarnosti oporavak proces (od najmanje 6-12 mjeseci) tokom kojeg pacijentkinje i pacijenti uče kako da se odupru svom instinktu za restrikcijom i izgrade zdravije paterne razmišljanja i ponašanja. Samim tim film negira dugotrajne fizičke, mentalne i emocionalne posljedice anoreksije i šalje poruku da su i bolest i oporavak stvar stava – saberi se, zavoli se, očvrsni i prestani očekivati od svijeta da bude fer, prestani očekivati i onda ćeš – možda biti sretna, ili barem, nećeš biti suicidalna.
Poruka i ne može biti drugačija kada se poremećaj u ishrani svede na žgoljavost, na fizičku manifestaciju mentalne bolesti. Da bi poruka bila značajnija prvo bi se moralo prepoznati da je anoreksija samo jedan od poremećaja u ishrani, i jedini poremećaj u ishrani za čiju je dijagnozu bilo neophodno da osoba ima BMI manji od 17.5 (neki zdravstveni sistemi još uvijek koriste ovaj kriterij, iako kritično niska tjelesna težina nije više navedena kao osnov dijagnoze u DSM-V). Ostali poremećaji u ishrani se dijagnosticiraju na osnovu odnosa prema hrani, ishrani i sopstvenom tijelu (dijagnostički kriteriji su se promijenili u DSM-V, tako da dosadašnje statistike ne odgovoaraju novim kategorijama, ali do sada anoreksija nije bila najučestalija dijagnoza). Također bi se moralo prepoznati da poremećaje u ishrani nemaju samo bijele tinejdžerke srednje klase čiji roditelji mogu platiti privatne klinike, već da su one hipervidljive zbog svoje socio-ekonomske privilegije; da poremećaji u ishrani nisu proizvod niskog samopozudanja, već da su često vezani za traume iz djetinjstva i druge mentalne poremećaje; te da nisu posljedica težnje za muškim odobrenjem, već da su često posljedica odrastanja u društvu u kojem se žensko nezadovoljstvo, tuga, ljutnja i bunt guše i patologiziraju, odrastanja u društvu u kojem je “komplikovana si” uvreda, društva u kojem misliš da ćeš se izgladnjivanjem učiniti dovoljno malenom da postaneš nevidljiva, pa samim tim i prihvatljiva.
Film anoreksiju prikazuje kao bolest od koje se umire, ili koja se preživljava, umjesto poremećaja sa kojim se živi. Kritike koje se fokusiraju na pitanje da li će film biti triggering za osobe koje su poremećaje u ishrani preživjele upadaju u sličnu zamku – ne prepoznaju da je za mnoge oporavak svakodnevna borba protiv malog miliona triggera koji ih okružuju, serija naoko naivnih i jednostavnih izbora – šta jesti, koliko vježbati, da li se vagati, i da, između ostalog i – koje filmove i serije gledati. Odgovor je – za neke će To the Bone vjerovatno biti triggering, za neke vjerovatno neće, ali većina žena će unaprijed znati kojem se sadržaju i na koji način mogu i trebaju izložiti, jer ih sam proces oporavka upravo tome uči.
Žene sa svojim mentalnim bolestima žive – imaju živote: ispunjene, nekada lijepe, nekada haotične, nekada tužne; živote koji se nekim danima preživljavaju, a nekim danima žive – potpuno, snažno, prisutno; živote u kojima se svakodnevno bore sa sobom, i za sebe, i protiv sebe; živote u kojima su komplikovane, sjebane, i trijumfalne; i pune i prazne; živote u kojima pršte van granica unutar kojih ih se pokušava zadržati. Treba nam više takvih filmova – filmova o ženskim umovima, umjesto o ženskim tijelima; više filmova o ženama koje su pored toga što su depresivne, anksiozne, bipolarne, anoreksične ili bulimične, ujedno i prijateljice, sestre, mame, spisateljice, rediteljke, kasirke, čistačice i učiteljice; više filmova o ženama koje same sebe spašavaju od jutra do mraka, svaki dan, godinama. Tek bi u takvim filmovima na ekranu mogle prepoznati sebe i svoje bitke, umjesto karikatura koje mame klikove i prodaju reklame.
Marina Veličković sa Selmom Asotić uređuje časopis feminističke teorije i umjetnosti BONA. Živi u kratkim pričama. Jednog dana će biti ponosna majka smokovika. Tekst je objavljen na jeziku autorice.
