Tog 30. travnja 1944. godine, oko 14:30 sati, selo Lipu počela je opkoljavati grupa sastavljena od pripadnika SS-a, Wermachta i talijanske fašističke milicije. Navodno, u toj grupi je bilo i nešto četnika i slovenskih domobrana, a sve pod zapovjedništvom Aurelia Piesa, šef odreda fašističke milicije u Rupi. Pljačkali su sve što su mogli ponijeti, uključujući stoku. Stanovništvo su silovali, mučili i masakrirali. Do temelja su spalili 87 stambenih kuća i 85 gospodarskih zgrada. Nakon što su uvidjeli da neće imati dovoljno vremena ubijati na ovakav način, uputili su preostale stanovnike/ice da stave u zavežljaje ono što im treba i vrijedi, jer će ih poslati u internaciju. Seljani/ke su se spremili i krenuli prema izlazu iz sela. Kod zadnje takozvane Kvartirkine kuće, zaustavili su ih i naredili im da odlože zavežljaje i uđu unutra. Uništavanje su počeli mitraljeskim rafalima i ručnim bombama, no kako im nije djelovalo dovoljno učinkovito, polili su ju benzinom i zapalili – a sve dok je u kući još bilo živih ljudi.
U Lipi je tog dana ubijeno 269 ljudi, od toga 121 dijete u dobi od 7 mjeseci do 15 godina starosti. Na tom mjestu gdje je većina stradala, danas se nalazi spomenik i kosturnica. Cijelo mjesto proglašeno je spomen područjem, a početkom travnja otvoren je Memorijalni centar Lipa pamti.
O ovim događajima svjedoče fotografije, koje su krvnici napravili kao ratne trofeje. No, sestra vlasnika fotografske radnje Maroš iz Ilirske Bistrice, gdje su fotografije dali razviti, skrivećki je napravila duplikate. Nakon rata su ih izložili, kako bi netko od prolaznika/ica prepoznao o čemu se radi – ubrzo se saznalo da je dokumentirano uništavanje Lipe i stanovništva.
Kustosica Vana Gović navodi “Fotografije zamišljene kao ratne trofeje mi danas koristimo za osudu tog čina. Ostvarili smo dostojanstven tretman memorijalne građe, jer ove potresne fotografije prikazuju se samo ako se pojavi osoba, koja može uspostaviti odnos prema njima. Prostor na katu je intiman, zagušenog osvjetljenja i namijenjen refleksiji, kako bi posjetitelji mogli uspostaviti odnos sa žrtvama i zločinom kojeg su pretrpjeli.”
{slika}
Memorijalni centar nalazi se u samom srcu mjesta, u zgradi nekadašnjeg Spomen muzeja Lipa koji je prestao s radom 1989. godine. Obnovu i pretvaranje muzeja u najvećoj je mjeri financirala Općina Matulji, uz pomoć Saveza antifašističkih boraca PGŽ, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. U planu je i izrada web stranice Memorijalnog centra i organizacija grupne posjete učenika/ca osmih razreda osnovnih i četvrtih razreda srednjih škola. “U sklopu nastave o Drugom svjetskom ratu – posjetom muzeju učenici/ice će steći osobno iskustvo i doživljaj ovih događanja, što je svakako za njih puno bolje, nego da o tom razdoblju uče samo iz udžbenika”, navela je Gović. Uz Memorijalni centar i spomenika, u selu se nalazi i nekoliko razrušenih kuća, koje su nakon stradavanja konzervirane kako bi predočile razmjer uništavanja.
Iako se Centar sastoji od suterena, prizemlja i prvog kata, za sada su otvoreni prizemlje i prvi kat, dok će suteren sadržavati etnološku zbirku toga kraja. Prizemlje je multifunkcionalni prostor u kojem je prikazana povijest Lipe i okolice, a koristit će se i kao komunalne prostorije. U prizemlju se može pogledati i slovenski dokumentarni film “Dan kad je Lipa umrla”, specifičan po tome što sadrži svjedočanstva onih koji su osobno svjedočili grozotama, uključujući sjećanja Danice Maljevac, koja je prva djevojčica rođena u selu nakon razaranja, a koja je priču slušala iz prve ruke, od svoje bake.
{slika}
Međukat je obilježen njemačkim kacigama, koje su bile i u originalnom postavu Muzeja, a posjetitelja/ku tijekom hoda po stepenicama prati specifičan, jezivi zvuk, odnosno zvučna instalacija nacističkog marširanja – “pačjeg hoda”.
Prvi kat je mjesto intime, osobnog iskustva i “povezivanja” sa žrtvama. Postav stavlja stradanje u širi kontekst, daje pozadinu priči. U prvoj prostoriji se nalazi stol s reljefnim prikazom čitave regije na kojoj se projekcijama prikazuje kontekst Drugog svjetskog rata na prostorima Primorsko goranske i Istarske županije.
Stradanje Lipe odgovor je nacista na organizirane i ciljane napade partizana, kojima su uništavali infrastrukturu potrebnu nacističkim snagama. Kako su partizani bili uglavnom neuhvatljivi i nedostižni, lokalno stanovništvo bilo im je znatno dostupnije. General Kuerbler tada donosi svojih deset zapovijedi za borbu protiv “bandi” (koje se mogu vidjeti u Memorijalnom centru Lipa pamti) kojima naređuje masovnu odmazdu lokalnog stanovništva koje je bilo, između ostalog, logistička potpora partizanima. Kuerberova naredba glasi: “Teror protiv terora, oko za oko, zub za zub.”
U doba stradavanja je Lipa bila maleno istarsko selo, dio Liburnijskog krasa. Pred II. svjetski rat imalo je 90 kućnih brojeva, nije imalo struju i postojala je samo jedna javna česma kojom su se služili stanovnici/e. Stanovništvo, isključivo hrvatske nacionalnosti, živjelo je od poljoprivrede, prijevoza i prodaje ogrjevnog drveta. Postojala su samo četiri obrtnika: kovač, limar, stolar i postolar.
“Iako je teško stradanje pod nacistima obilježilo ovu zajednicu, riječ je o samo jednoj odrednici njihova identiteta. Kao i češke Lidice i francuski Oradour sur Glane, i Lipu su nacisti potpuno uništili i pobili sve stanovništvo koje su zatekli, no Lipa je specifična po tome što je jedina od ta tri mjesta nastavila živjeti”, zaključila je Gović.
