Ako negdje Banskim dvorima cirkulira demagoški priručnik za političare i političarke svih stranaka, onda tvrdnja da je nešto izvađeno/izvučeno iz konteksta vjerovatno tamo stoji kao najpopularnija izjava za korištenje u komunikaciji sa građanima i građankama. Ponekad se koristi ‘izvađeno’, a ponekad ‘izvučeno’ iz konteksta pa se tu vjerovatno radi o različitim izdanjima tog priručnika, ali ne treba previše cjepidlačiti oko njihovih značenja. Ona su, u stvari, ista. Ako ih se ne izvadi iz konteksta.
U vremenima kada je Jadranka Kosor bila premijerka, popularna je rečenica bila ‘neka institucije rade svoj posao’ ili naprosto konstatacija – ‘institucije rade svoj posao’. No, sve su relevantne statistike i tada ukazivale na to da ‘vađenje iz konteksta’ svejedno uživa prednost na listi rečenica za upućivanje javnosti. Iako se izjava o tome da ‘institucije rade svoj posao’ razlikuje od izjave ‘neka institucije rade svoj posao’, budući da se u prvoj slučaju radi o konstatiranju stanja, a u drugoj o imperativu (kada se neka radnja nalaže trećem, a ne drugom licu jednine ili množine, onda se koristi ‘neka’), diferenciranje između izjavne i imperativne rečenice sigurno bi bio opasan znak vađenja iz konteksta. Kako vidimo u posljednje vrijeme, mi stanovnici i stanovnice Hrvatske političarima i političarkama toliko volimo vaditi stvari iz konteksta da nismo ni svjesni da to radimo, to nam dođe prirodno, automatski. Iako su neke optužbe da su stvari izvađene iz zna-se-već-čega upućene drugim političarima/kama, mahom onima iz suprotnog političkog tabora, mnoge od tih izjava upućene su novinarima i novinarkama te nama samima.
A mi, građani i građanke, bogme, ne samo da nismo svjesni da često volimo vaditi rečenice konteksta, nego nismo ni svjesni da to obožavamo raditi. I tu ljubljenu praksu nismo, naravno, ostavili samo u eri Jadranke Kosor. SDP je u ove četiri godine također primjetio postojanje te perverzne sklonosti, kao što su sada i MOST i HDZ detektirali tu našu upornu naviku. Ne odustajemo čak ni kad nam se da kompletan kontekst, kao u slučaju Zlatka Hasanbegovića i njegove filoustaške prošlosti. Iako su svi potrebni dokazi za njegovu sklonost fašizmu podastrti, političari su nam, i hvala im na upornosti, opet ukazali na to da postoji i neki drugi, širi kontekst iz kojeg smo pak ovaj kontekst, za kojeg smo mislili da je cijeli, opet nepravedno izvadili.
Iako, očigledno, od nemilosrdnog vađenja rečenica iz konteksta ne odustajemo i ne namjeravamo odustati, političari, iako se umaraju borbom protiv takve gadne rabote, i dalje stoje stameni na svom mjestu. Čak i kad im sve rečenice povadimo iz konteksta, oni se i dalje drže na svom mjestu. Dobro, ponekad nekome i prihvate ostavku, kao Crnoji, ali to ne znači da odustaju od borbe. To samo znači da neki političari imaju dovoljno srama i obraza koji im ne dopušta da se spuste na našu nisku opsesiju njihovim rečenicama i pripadajućim im kontekstima. Ili su možda stjerani u kut?
To što se oni odlično drže i tako dobro saginju glave pred našim konteksto-izvađivačkim mecima ne znači da u ovom zemlji nema pravde, odnosno, da ne odgovaramo za naše grijehe. Tako se onda događa, i pravo nam budi, da se nama stvari vade iz konteksta, ali kad ih se nama izvadi, mi ne ostajemo na svom mjestu.
Kad, na primjer, radnica trpi neki oblik seksualnog zlostavljanja od svog šefa, ona će se na to požaliti i pozvati na kontekst prava na dostojanstvo radnika/ca garantirano ugovorom o radu, iz kojeg je seksualno zlostavljanje izvučeno, ali time riskira ili još gori tretman, ili otkaz, jer ne bi bilo pogrešno pretpostaviti da se i ta ženska osoba dovoljno u životu navadila rečenica iz konteksta političara.
Daljnjih je primjera za to mnogo. Jedan se meni dogodio nedavno, na razgovoru za posao, na kojem su mi spočitali pisanje ‘ljevičarskih tekstova’ na raznim portalima i časopisima. Taman kad sam htjela zavapiti da je to izvučeno iz konteksta, odnosno da je kontekst opis posla koji nema s mojom političkom orijentacijom nikakve veze, nisam, zbog svih onih konteksto – izvađivačkih grijeha koje sam ovih godina počinila prema vladajućima, dobila taj posao.
Ili pak, popularno, neplaćanje prekovremenog rada. Zaposlena osoba može se požaliti na to da je iz članka Zakona o radu u kojem se govori o pravu na plaćeni prekovremeni rad izvučen samo prekovremeni rad iz konteksta prava na plaćeni prekovremeni rad, ali to bi žaljenje ili okončalo njen ostanak na radnom mjestu ili joj ga učinilo još težim. Jedina razlika je ta da mi nećemo, za razliku od političara i političarki, uvijek moći ostati neokrhnuti kada se nama stvari vade iz konteksta, a ništa drugo ni ne zaslužujemo kad smo u stanju svojim svirepim tretmanom perpetuirati bol, patnje i nesanice naših političara/ki.
I tako, u kontekstu svega napisanog, tko može reći da u ovoj državi nema pravde?
