Učenje o seksu je jedan dug životni proces u kome društvo ograničava, ali i diktira poželjna iskustva ženske seksualnosti. Ženska seksualnost se negira i podređuje muškoj, kao oblik kontrole ženskog zadovoljstva od strane muškarca-partnera. Iako se o ženskom orgazmu mnogo polemiziralo, sve do 20. stoljeća, to je prostor u kome su glavnu riječ vodili muškarci, od Nikolasa Venetija, Sigmunda Frojda, Tomasa Lakera, Magnusa Hiršfilda, pa do Gregoria Maranana i Vilhelma Rajha.
Stoga i nije začuđujuće da je Renaldo Kolumbo, još jedan muškarac u nizu, ‘otkrio’ specifičnost ženskih spolnih organa i klitoris tek 1591. godine. Postojanje stereotipa o seksualnim ulogama koje se odnose na to da muškarci više znaju o seksu, da imaju izraženiju seksualnu energiju pa stoga i veću potrebu za seksom, a da su žene pasivne, objekti seksualnog čina i više zainteresovane za ljubav, takođe dodatno produbljuju muško-ženske relacije.
Polazeći od ženskog imaginarnog, Lis Irigaraj smatra da je žena višepolna i da svuda pomalo uživa.
“Zadovoljstvo vaginalnog milovanja ne treba da se zameni zadovoljstvom klitoralnog milovanja jer oba su sastavni dijelovi ženskog uživanja. Pored toga Irigaraj nabraja čitav niz zadovoljstava kao milovanje grudi, dodir vulve, među otvor usnica, popuštanje-nadolaženje pritiska na zadnji zid vagine, doticanje grlića materice koja su ili nepoznata ili se smatraju nepriznatim od strane muškaraca jer drugi spol biva neizbežna dopuna jedinom polu”, pojašnjava Lis.
Seksualnost predstavlja praksu i ponašanje koje obuhvata tijelo, organe i zadovoljstvo, uključujući i orgazam.
“Naše tajno seksualno biće je kritički dio nas samih. Ono je u osnovi mapa pejzaža naših nepriznatih želja, neistraženih emotivnih sukoba i neispitanih pretpostavki o nama samima i našim tijelima. To je vodič koji nam može pokazati put do mnogo većeg zadovoljenja našeg seksualnog života”, piše u publikaciji Seksualnost. Stoga, orgazam predstavlja vrhunac seksualnog zadovoljstva u fizičkom i emocionalnom smislu, bilo da se radi o seksualnom odnosu ili data osoba masturbira.
Kod žena ‘orgazam se može prepoznati kroz takozvanu orgazmičku platformu ili pulsaciju, koja se sastoji od ritmičkih kontrakcija (grčenja) prije svega vagine, ali i materice i anusa (Perović Ivanović, Aida, Priručnik za seksualno i reproduktivno zdravlje, Sigurna ženska kuća, Biro Konto Herceg Novi 2008:68). A ‘samo združeni otkucaji spolnog organa i srca mogu da izazovu ekstazu’ (Anais Nin, Venerina delta, Laguna, Beograd 2009 :16).
Takođe, orgazam može da se doživi i nježnom stimulacijom klitorisa i predela oko njega ili pritiskom na grlić materice bilo masturbacijom bilo spolnim odnosom sa partnerom/kom.
Povijesnio gledano, uživanje žene u seksualnom odnosu i doživljavanje orgazma nije bilo društveno prihvaćeno sve do 20. stoljeća. Prema kršćanskoj tradiciji, seksualni odnosi su predviđeni isključivo u braku u cilju reprodukcije. Ženi je povjerena pasivna uloga, bez pokazivanja strasti. Ženama se pripisivao ‘iskonski grijeh’, a u slučaju nevjere bivale su mučene i kažnjavane. Srednji vijek je od žena zahtijevao ‘čednost, uzdržano i pasivno ponašanje’, a udate žene su trebale prihvatiti seksualni čin, čak i onda kad im nije predstavljao nikakvo zadovoljstvo. Ovo je period viteštva za muškarce, a period nošenja pojasa nevinosti za žene. Zbog čestog odsustva muškaraca radi ratovanja, ženama je bilo strogo zabranjena nevjera.
Prema riječima Ljupke Kovačević, ‘prvi značajni seksualni priručnik se pojavio 1683. godine, a napisao ga je Nikolas Venete. Po ovom priručniku, materica je organ koji se ne može zadovoljiti, ne postoji ništa izazovnije i što više ushićuje od penisa, a data su i upustva za utvrđivanje nevinosti kod žene – radi muške mirnoće, prikazane su poze u kojima muška čast nije povrijeđena’.
Prema Lakeru, period od 16. do 18. vijeka, obilježio je stav da žene koje pri seksualnom odnosu dožive orgazam zasigurno ostaju trudne, pa je to period kada su se muškarci trudili da seksualno zadovolje svoje partnerke. Međutim, ovakav, dijelom afirmativan stav prema ženskom orgazmu, zamijenilo je otkriće spolova i reproduktivni organi su postali temelj neizmjerne razlike; organi koji su nekada dijelili jedno ime – jajnici i testisisi su bili lingvistički distingvirani’ ( Laker, Tomas, Otkriće polova, Rider Rod, telo, seksualnost, Fakultet političkih nauka, Beograd, 2011:143 ).
Laker smatra da je ‘ženski orgazam koji je bio tjelesni signal uspješnog začeća, prognan je na margine filozofije i sada je postao glavni predmet rasprave o spolnim razlikama’. Tako je (žensko) tijelo postalo i epistemološki i politički subjekt .
Froid je uveo termine vaginalnog i klitoralnog orgazma. Prema Froidu, žena koja ‘u pubertetu ne prenese svoj seksualni nagon s klitorisa na vaginu’ je nezrela, infantilna, neurotična i perverzna. Ukoliko orgazan ne doživi vaginalno, žena je frigidna. Za Frojda, klitoris nema posebnog značaja, bez obzira što je neuporedivo osjetljiviji i od vagine i od penisa, ukoliko se mjeri broj nervnih završetaka koji se nalaze na njemu.
Budući da ženstvenost čuva tajnu, od nje se traži da kako Liz Irigaraj kaže ‘održava i ojačava želju muškarca ne poznajući datu želju i neshvatajaći zašto je to važno za nju’.
Prema autorici, ‘sama geografija njenog zadovoljstva je mnogo razuđenija, kompleksna, suptilna nezamisliva u jednom imaginarnom isuviše usredsređenom na istost’. Odbacivanjem njene kompleksnosti, ona se shvaća u fragmentima shodno preovladajućoj ideologiji vladajuće klase, pa Irigaraj to podupire tvrdnjom da je ‘uloga ‘ženstvenosti’ propisana tom muškom špekula(riza)cijom i vrlo malo odgovara ženinoj želji, koja se sabira tajno, kradom, nemirno i s osjećajem krivice”.
Seksualna revolucija koja se odigrala ’60-tih godina prošloga vijeka, s jedne strane, ohrabrila je i muškarce i žene da budu manje restriktivni na seksualnom planu, ali s druge strane, kod žena je stvorila konfuziju, tj. lažni osećaj da trebaju biti seksualno dostupne muškarcima u svakom trenutku. Čak i u sadašnjem trenutku, dupli standardi i dalje odolijevaju, posebno pogađajući žene. Od žena se očekuje da izgledaju privlačno, da seksualno zadovolje svoje partnere kao i da doživljavaju orgazme kako bi se njihovi partneri osećali kao dobri ljubavnici.
Da bi žene slobodno uživale u seksu, trebaju naučiti izražavati svoju seksualnost bez osuđivanja ili stida i da je prihvate kao dio sebe. Takođe je neophodno da o svojim seksualnim iskustvima i osjećajima razgovaraju otvoreno s partnerom/icom, tako i sa prijateljicama, ginekolozima/ginjama i psiholozima/ginjama, kao i da o tome javno pišu. Ukoliko se orgazam postavi kao cilj svakog seksualnog odnosa, to takođe može da bude frustrirajuće za partnere/ice u vezi.
Oslobađanjem od stereotipa vezanih za seksualne uloge, partneri/ice će jedni/e druge bolje razumijeti. Treba voditi računa o tome da se kao norma ne postavlja određena vrsta orgazma nauštrb ostalih vrsta kako bi se izbjegla višestoljetna dominacija određene vrste orgazma, kao što je to bio slučaj s vaginalnim.
