Daj, ne budi komična, misliš li da bi vrla ministrica pomogla tebi ili meni da smo se našle u škripcu?
Ovako bih nekako mogla sažeti komentare ljudi koji su moju sklonost bivšoj ministrici Mireli Holy i ukazivanje na ljudsku dimenziju njezine osobe, tumačili kao naivnost.
A većina je upravo tako reagirala. Većina je osjetila onaj poznati impuls sitne zadovoljštine jer, eto, “pala” je i jedna od njih, barem se jednom pokazalo da političari/političarke ne mogu raditi baš sve što im se prohtije. Ta ista većina, nije, ako ništa drugo, baš toliko naivna da misli da je mail u kojem jedna ministrica pokušava spasiti glavu ženi od stranačkog kolege, dokaz da je ova Vlada cijepljena od bilo kakvih nedopuštenih pokušaja utjecaja i, stranački uvjetovanih, političkih križaljki. S druge strane, ta ista većina spremna je kladiti se da Holy reagira samo onda kada sama ima interesa, samo kada treba spasiti vlastite ljude.
Da se vratim na uvodno pitanje: ne, ne mislim da bi bivša ministrica pomogla samo tako nekom X ili nekoj X, da bi jednako brzo natipkala onakav jedan mail. Ipak, mislim da, ako bih se baš morala kladiti u nekog političara/političarku koji/koja bi to ipak napravio/la, kladila bih se upravo na nju.
Uz svu svjesnost o činjenici da sam u očima većine mjerna jedinica za naivnost, čitav ovaj slučaj oko ministrice Holy me duboko dirnuo a uistinu ne znam kada me nešto u politici zadnji put dirnulo. Dirne me kada u nekome prepoznam istinske ideale, o kojoj god da se misiji, profesiji ili individualnoj bitci radi. Ideali su u politici, ideali par exellence, i pripadaju u onaj predio ganuća koji graniči s tragikom i komikom istodobno. Ne znam da li mi je prvi impuls kada sam čula za ostavku Mirele Holy bio divljenje s notom nježnosti ili pak apsolutna nevjerica i šok jer kako je moguće da je netko proveo pola godine na vlasti a kao da je čitavo to vrijeme bio u stanju maglovite svijesti, kao da zapravo, nije znao gdje je i s kime je okružen? Kako je moguće da je netko u toj mjeri ušao sa čistim srcem i idealima u profesiju u kojoj su vrline poput srčanosti, poštenja, humanosti i pune i iskrene posvećenosti ne samo endemska već i nepoželjna svojstva?
Za Jovanovića kažu da se kao ministar ponaša baš kako se ponašao i dok je bio saborski zastupnik, odnosno, da nije shvatio da viša razina političkog odlučivanja podrazumijeva i višu razinu bontona. Bivša se ministrica okoliša, s druge strane, na vlasti ponašala kao da je i dalje uslijed svojih aktivističkih pokušaja, kao da se nije maknula iz prostorija Zelene akcije. Upravo je, zato, nažalost i “pala”, kao žrtva vlastite osobnosti, bila je tu a kao da i nije bila jer se na pozornici na kojoj Veliki i Baždareni na dnevnoj bazi i iz inercije čine male i velike ilegalne poteze, bez da im čak na meta razini padne na pamet da čine nešto, zamislite, loše, ni ne primijeti netko tko ne samo da je u politiku inicijalno ušao s dobrim namjerama nego iz nje izlazi nepromijenjen.
Ne opravdavam sam čin miješanja u odluke koje se tiču zapošljavanja ili otpuštanja ljudi iz jedne firme ali mislim da upravo taj događaj dokazuje koliko se radi o osobi koja je nepromišljena, naivna i do bola nesvjesna situacije u kojoj se našla i ljudi kojima je bila okružena. Ne kažem da je bila u pravu, ali mislim da je Holy zbilja vjerovala da jest odnosno da nema ništa loše u pukom ukazivanju na činjenicu da bi jednoj tajnici moglo presuditi to što pripada garnituri ljudi koja je zaposlena za vrijeme HDZ-ovog mandata. Događa li se svaki dan da netko riskira zbog drugoga, da pokušava svojim imenom utjecati na nešto što SMATRA nepravdom i da to čini toliko instinktivno da već u prvoj rečenici navodi da je riječ o ženi stranačkog joj kolege pri čemu je vidljivo da nije učinila ama baš ništa da zaštiti sebe, da to makar formulira na jedan perfidniji način. Način koji bi joj kasnije eventualno ostavio prostora da opere ruke, što bi bila odlika svakog iskonskog političara kojem su u krvi diplomatsko izražavanje, dugi ali besadržajni odgovori na pitanja i apsolutno odsustvo samokritičnosti koja bi mogla rezultirati i pokojom isprikom, onim što je Holy na kraju i napravila, jasno i nedvosmisleno priznavši da je pogriješila i da je nanijela štetu Vladi. Podsjetite me, kada je to netko zadnji put napravio, čak i kada je imao daleko više razloga za to?
Imam osjećaj da je Mireli Holy, poput Don Quiota koji je zbilja mislio da je bistri vitez od Manche i da su obične krčme začarani dvorci, a mlade seljanke prelijepe princeze, tek sada u potpunosti jasno gdje i s kim je bila. Ono što mi je ponovno dirljivo u čitavoj ovoj priči je to što ne mislim (“Naivna si, naivna si!”) da se ona sada pita “Što mi bi” i da bi se u osinjem gnijezdu ponašala iole drugačije kada bi imala mogućnost vraćanja u prošlost sa sadašnjim stupnjem svijesti, da bi išla protiv sebe i otvorila prostor za drugačiji epilog.
