Zašto se nazivam feministom? Kao muškarcu koji piše o feminističkim temama, često mi postavljaju ovo pitanje – muškarci, žene, feministi/kinje i nefeministi/kinje podjednako. Feminizam se bavi ženama, kažu mi; zašto ga pokušavaš usmjeriti na sebe?
Ova pitanja donekle imaju smisla i o njima se već podosta raspravljalo. No, čini se kako ta pitanja proizlaze iz određenog svijeta feminizma. Pritom općenito mislim na feminizam osnaživanja – feminizam usredotočen na žensko stjecanje moći i jednakosti. Pokret Lean In Sheryl Sandberg jest visokoprofilna verzija tog feminizma. Sheryl Sandberg je usredotočena na priskrbljivanje ženama poslova na visokim pozicijama i u velikim uredima, uklanjajući tako ideju da postoji nešto pogrešno u tome da su žene šefovi ili da su sklone “šefovanju“. Beyoncein stil “Nezavisne žene” (Independent Women) i njezine himne ženskoj snazi također se temelje na toj ideji što je vjerojatno razlog suradnje pjevačice sa Sandberg na njezinoj kampanji “Zabrani šefovanje!” (“ban bossy”).
Jedan od glavnih ciljeva feminizma uvijek je bilo osnaživanje: žene bi trebale biti šefovi, baš kao i muškarci. Žene, uključujući žene svih rasa, bi trebale biti multimilionerke koje svojim partnerima jasno daju do znanja da nisu nezamjenjivi. Ako su ovo jedini ciljevi, onda doista ne postoji baš široki spektar razloga zbog kojih bi se muškarci nazivali feministima, osim eventualno u onoj sporednoj ulozi podržavatelja.
No, smatram da se feminizam ne bavi isključivo ženskim osnaženjem, ili barem da postoje i druge vrste feminizama. Konkretno, feminizam često uzima formu kritike, posebice kritike mizoginije koja se često definira kao mržnja prema ženama. No, u knjizi Whipping Girl autorica Julia Serano nudi opširniju definiciju. Serano objašnjava kako je mizoginija “tendencija koja teži odbaciti i omalovažiti ženskost i femininost”. Djelomično, tu uključuje omalovažavanje i obezvrijeđivanje žena, no mizoginija također označava obezvrijeđivanje bilo kojeg izražaja femininosti bez obzira na rod osobe o kojoj se radi. Primjerice, mizoginija znači da ljudi predočavaju šefove/ice ili one s iznimno uspješnim karijerama kao važnije od onih koji/e ostaju kod kuće brinući se o djeci jer se odgoj djece smatra femininim. Feminizam osnaživanja pokušava ukazati na to da bi žene trebale biti u mogućnosti baviti se svim onim stvarima kojima se bave i muškarci. No, postoje i one verzije feminizma koje ističu kako ono čime se muškarci bave nije nužno tako sjajno; kako bismo možda, umjesto težnje da se što više poistovjetimo s muškarcima, trebale pokušati doći do one pozicije gdje nitko ne mora biti muškarac.
Dakle, jedna stvar kojom se feminizam bavi i kojom se oduvijek bavio jest propitivanje toga što zapravo znači biti muškarac, a što očito vrlo direktno utječe na same muškarce. Žene su glavne žrtve mizoginije jer su neizbježno povezane s femininošću. No i drugi zbog toga mogu patiti. Gay osobe su, primjerice, stereotipno predočene kao feminine, slabe, neozbiljne i bespomoćne. “Maćuhica nema željeza u kostima”, da citiram autora Raymonda Chandlera u jednome od njegovih mizoginijih i homofobnijih trenutaka. Slično tomu, femininost se često predočava kao lažna i neautentična – figuracija koja je posebno štetna za trans žene i muškarce čiji su rodni identiteti često predočeni kao nemuževni, lažni, iskrivljeni ili odglumljeni.
No, niti heteroseksualni muškarci ne mogu izbjeći kritici. Oni, naime, imaju mnogo koristi od mizoginije; percipira ih se kao ponajmanje feminine osobe, a kao rezultat toga, smatra ih se najvrijednijima poštovanja. No, ta je pozicija uvijek neizvjesna, uvijek izložena gmižućoj prijetnji femininosti. Kao jedan od ikoničkih primjera, u filmu iz 1984. godine – Sixteen Candles – srednjoškolska hijerarhija podjarmljena je bijesnom mizoginijom protiv muškaraca. Krupniji i muževniji sportaši štrebere konstantno nazivaju “pederima” te ih maltretiraju. U međuvremenu, lik Long Duk Dong (Gedde Watanabe) – zloban stereotip Kineza – “komično” je prikazan u paru s krupnijom, snažnijom ženom kako bi se prikazala njegova apsurdna nemuževnost. Muškarci koji nisu bijeli, ne bave se sportom, zanimaju se za video-igrice ili, poput mene, mnogo vremena provode brinući se o djeci – ako mogu biti na bilo koji način protumačeni kao feminini, postat će mete ismijavanja, a ponekad i nasilja.
Može se činiti kao da ovi stereotipi štite određene vrste ljudi od mizoginije, primjerice, heteroseksualne bijele sportaše. No, to nije istina. Nijedan muškarac nije savršeno, idealno maskulin, što znači da bi svatko mogao biti predočen kao odviše feminin. Kao što sam pisao prošli tjedan, Elliot Rodger bio je itekako svjestan ove prijetnje; osjećao je da je njegov status muškarca oštećen jer žena koju je prema vlastitom uvjerenju zaslužio nije spavala s njim. Njegov prevrat i iznenadno nasilje bila je ekstremna i grozna reakcija – ali ne potpuno jedinstvena. Strah od feminiziranosti u mnogim situacijama može voditi prema nasilju. Primjerice, u knjizi Women and War, autorica Jean Bethke Elshtain objašnjava kako je prijetnja da bi muškarac mogao biti smatran ženskastim ili nemuževnim tijekom ratnih razdoblja upotrebljavana kao svojevrsni pritisak na vojnike; internalizirana mizoginija i strah od izdvajanja gurala je muškarce u borbu i u smrt – ” na muški način”.
Mizoginija je razorna i za muške žrtve silovanja. Novinarka Maite Vermeulen autorica je bolne rasprave o načinu na koji je ratno seksualno nasilje nad muškarcima posebice sramotno – ono se smatra gubitkom muškosti. Mizoginija kod muškaraca žrtava silovanja proizvodi osjećaj srama od nasilja koje je nad njima počinjeno; ranjivost, prije nego napad, postaje zločin. To je kultura silovanja koja štiti počinitelje seksualnog nasilja, od Steubenvillea do Penn Statea, bez obzira je li nasilje usmjereno na žene, muškarce, djevojke ili dječake.
Mizoginija je, dakle, način manipuliranja, sramoćenja i kontroliranja ljudi kojom se marginaliziraju ne samo žene, već i muškarci. I to je razlog zbog kojega bi muškarci trebali biti feministi. Istina je da se ponekad muškarci feministi, (ovdje ne ubrajam sebe), zamišljaju kao hrabri saveznici koji altruistično spašavaju žene zauzimajući se za njih. No, snovi o muškom spašavanju žena su samo još jedna verzija mizoginije, u ovome slučaju, potpuno unazađujuća. Mizoginija je ograničavajući kavez za svakoga. Kada sebe nazivam muškim feministom, ne radim to jer mislim da ću tako spasiti žene. Radim to jer mislim da je potrebno da muškarci shvate da dok god žene ne budu slobodne, neće biti ni oni.
Prevela i prilagodila Marina Tkalčić
