Neraspoložena za mržnju. Mislila sam da je krivo vrijeme da pišem, ali možda je pravo. Možda je najidealnije vrijeme.
Sve dugine boje
Vjernica. Gay. Ateistkinja. Vjernica lezba. Ateist gay. Etikete koje si dajemo zatvaraju nas u ladice. Kad govorimo jezikom trgovine, kako smo očekivale da se nećemo naći označene kodom? Nedostatak raznolikosti nije dobar ni za jedan posao, to i djeca znaju. Tko bi želio ući u dućan i naći samo jedan proizvod na policama? Samo jedna stvar je dostupna. A još gore, što ako nam ta stvar ne treba nimalo? Okrenut ćemo se i otići u drugu trgovinu. Trgovinu bogatu raznovrsnim artiklima.
Puno aluzija. Puno i previše. Pa idemo onda ravno u glavu. Gay ljudi su za mene ljudi. Vjernici i vjernice su za mene ljudi. Zadnjih mjesec i nešto teško mi je pogledati bilo kuda oko sebe. Nisam čitala, nisam gledala, nisam se uključivala u sve veću raspravu oko potpisa za referendum koji bi LGBT populaciji trebao zabraniti sklapanje braka definirajući u Ustavu RH brak kao isključivo zajednicu muškarca i žene. Populacija mi pritom zvuči kao smiješna riječ koju je netko izvukao iz rječnika da gay osobe djeluju manje humano, depersonalizirano. Gay ‘populacija’ je nečija sestra, nečiji sin, nečija obitelj. Nisam reagirala na ništa do sada iz jednog jedinog razloga, iz istog zbog kojeg ne čitam komentare na našim portalima – sve političke i društvene rasprave završe na tome da je na jednoj strani komunist, a na drugoj fašist, a sve religiozne na tome da su ateisti sotonisti, a vjernici imaju imaginarnog prijatelja. Zašto sad imam potrebu progovoriti? Jednostavno imam.
O čemu se zaista radi?
Krenula sam u istraživanje i temeljito proučila stranicu na Facebooku U ime obitelji, nosača poticaja na referendum i njene kontra-akcije U ime svake obitelji. Nisam čitala članke jer se većina svodi na broj prikupljenih potpisa i komentiranje prve inicijative na djelovanje drugu i obrnuto. Odgojena sam u katoličkoj obitelji i još uvijek se smatram vjernicom, iako po Crkvi vjerojatno manjkavom. S druge strane podržavam LGBT osobe u njihovim nastojanjima da žive svoj život kao svi drugi, sa svim pravima i slobodama koje idu uz to. Zato sam prolistala sve. Slike, komentare, objave… Manjkavo istraživanje budući da jedna strana govori da je bilo napada na pretežno volonterke i manje na volontere za štandovima, i odgovora da napada nije bilo i da su volonteri i volonterke iznimno bahati i bezobrazni. Neću se baviti samom tematikom, mislim da se preko medija može saznati dovoljno o tome što želi inicijativa U ime obitelji, a što im slogan uostalom sam i govori ‘Žena + muškarac = brak, jer sve ostalo je nešto drugo’. Želim govoriti kako sam ja sve doživjela. Cijelo vrijeme, još od slavne odluke o uvođenju zdravstvenog odgoja i dolaska kvaziznanstvenice koja je uzdrmala sve medije i ostavila ljude da se danima prepiru, imam osjećaj da sam u cirkusu. Imam osjećaj da gledam iluzionista koji mi skreće pažnju s velikim crvenim plaštom kojim maše s jedne strane na drugu tako da ja ne bih primijetila da ptica više nije u kavezu nego ispod njegovog odijela. Distrakcija. Osjećam se odvučeno od onoga što je zapravo bitno. Od stvari koje se događaju sada, koje imaju veće i dalekosežnije posljedice od ove distrakcije. Osjećam se kao da su nas odveli u arenu da vidimo igre, dok se iza zidina odvijaju ratovi.
Šamar stvarnosti
Stvarnost nije ta da gay brakovi u Hrvatskoj ugrožavaju obitelj. Istospolni par u Hrvatskoj jedva smiju proći po centru dva grada držeći se za ruke jednom godišnje.
Stvarnost je ta da je nezaposlenost ogromna. Stvarnost je da su ljudi očajni i jadni. Stvarnost je da se osjećaju bespomoćno. Stvarnost je da je kopanje po kontejnerima u potrazi za bocama postalo normalno. Stvarnost je da se otkriva kako su više od deset godina ovu zemlju vodili kriminalci koje smo izabrali. Mi kojima se danas sve uzima. Dok zemlju sada vode ‘oni drugi’ i više ne znamo kome da vjerujemo. Nema više opcija kojima bismo povjerile svoj glas. Stvarnost je da rijetko koja obitelji nije u kreditu. Stvarnost je da se većina osjeća izgubljeno. Stvarnost je da se po shopping centrima više šeće nego kupuje i da se ulazi u sukob s kontrolorima i kontrolorkama javnog prijevoza jer su oni jednostavno previše. Nema se. Iz šupljeg u praznog – nema se. Nema se novaca, nade, a gubi se i perspektiva. Tako sam shvatila otkud iznenađujući uspjeh inicijative U ime obitelji. Ljudima nedostaje osjećaj zajedništva i akcije, osjećaj da su korisni, da rade, da rade nešto za dobrobit društva, nedostaje ujedinjenost cijele države, ponos u srcu, nedostaje osjećaj pripadanja. No, zajedništvo i ponos ne bi trebali dolaziti ugnjetavanjem drugih osoba, posebno ne onih koje su već diskriminirane i u manjini.
Posljedice prikupljanja potpisa i raspisivanja referenduma
U ime obitelji je pažljivo postavljena inicijativa od strane Crkvenih interesa. Čijih točno ne znam, ali došla je u izvrsno vrijeme. Ima sve osjećaje koji ljudima nedostaju. Nažalost, činjenica da je usmjeren protiv pedera i lezbi je samo nesretna slučajnost. Tako je jednostavno. Žao mi je LGBT zajednice, mogu samo zamisliti kakav je osjećaj ovih mjeseci živjeti ovdje kada se o njima konstantno govori na omalovažavajući način s mnogo prijezira i mržnje da čak i promatrači/ice ne mogu više trpjeti tu dozu netrpeljivosti. Mislim da obični građani i građanke iz inicijative U ime obitelji, mladi volonteri i volonterke uopće ne razumiju težinu svojih postupaka i posljedice koje njihovo djelovanje ostavlja. Ne shvaćaju kako utječu na ljudska bića koja žive kraj njih, s njima i uz njih. Kojima je još teže nego inače i proživljavaju još više diskriminacije i odbacivanja zbog svoje seksualne orijentacije. Nema gorega. Zamislite da vas cijelo društvo odbacuje zbog toga što jeste! Nema promjene toga, ima samo bijega ili nestajanja. U članku na portalu Jutarnjeg lista komentator D.D. je napisao komentar koji oslikava tu stranu: “…niste ni svjesni koliko taj lov na vještice i masovna histerija te ljude pogađa, koliko im zla nanosi. Mislite da ako osobno niste nekog istukli da nemate veze s tim? Varate se. I vi ste krivi”.
Zar su zaista oni koji bi trebali širiti toleranciju i mir, te promovirati pravo na raznolikost sebi kontradiktorni? Mislim da se nitko od volontera i volonterki, nitko od žena i muškaraca koji su potpisali peticiju nisu zapitali do kuda seže njihova ruka s olovkom na papiru. Jesu li svjesni da mogu tom olovkom nositi na svojoj duši nečiji život? Pitam to prvo, jer evidentno nisu svjesni koliko košta raspisivanje referenduma. Do sada je Republika Hrvatska kao samostalna država imala dva referenduma – onaj za samostalnost i onaj za pristupanje Europskoj uniji. U vrijeme kada je svaka kuna bitna da se izvučemo iz krize i zaposlenost poraste, ovakvo trošenje liči više na neodgovornog pijanca i kockara, a ne na ljude koji organiziraju akcije iz svojih uvjerenja. Posebno me razočarala činjenica da se ljude krivo informira o svemu, pa se potpisi skupljaju na prijevaru, potpisuje se za više osoba, na misama se prijeti vjernicima/ama koji još nisu potpisali za referendum kako je to ‘grijeh nečinjenja’, šalje se maloljetnike da skupljaju potpise od kuće do kuće… Zbog čega? E, ovo je najsmješnije od svega… Zato da se brak u Ustavu definira kao zajednica muškarca i žene. Je li itko od osoba iz U ime obitelji shvaća koliko je to promjenjiva stvar? Kako je anonimni gay muškarac iskreno napisao i poslao Indexu; “Žao mi je što za pedesetak godina kada homofobija i rasizam budu stvar prošlosti, vaši unuci neće razumjeti zašto bi itko branio nekome brak, a vama će biti neugodno iskreno mu odgovoriti. Žao mi je što ste na krivoj strani povijesti, a da toga niste ni svjesni.”
A gdje ja pripadam?
Iako mislim da gay aktivizam poput ljubljenja pred štandovima gdje se potpisuje za referendum neće donijeti neke značajne promjene osim provokacije, ja sam na strani razuma za kojeg sam do prije par mjeseci mislila da dijelim sa mnogo više sugrađana i sugrađanki. Također sam mislila da puno manje ljudi u Hrvatskoj ne želi niti ima potrebu diskriminirati. Počelo me smetati što se mene automatski povezuje sa stavovima koje promovira U ime obitelji kad kažem da sam vjernica. Tako da ako je ova inicijativa uspjela nešto napraviti u vezi mene osobno i moje obitelji, to je odgurati nas još dalje od Crkve i bliže drugačijem pristupu vjeri, pa čak i ateizmu. Jer moj Bog ne mrzi pedere.
