Više od 15 godina sam policajac. Po struci detektiv, trenutno sam zaposlen kao viši policajac koji poučava nove policajce za ulicu. Prije toga radio sam kao vatrogasac. Još prije toga igrao sam nogomet na fakultetu, bejzbol i nogomet u srednjoj školi i u drugom razredu bio pohvaljen zbog sportskih uspjeha. Volim pivo, najobičnije kamione, punk muziku, volim voziti svoj motor i utakmicu s dečkima. Pretpostavljam da sam stereotipni primjerak “tipičnog muškog” i muškosti za puno ljudi, zbog čega se možda iznenade kada saznaju da moj sin nosi haljine. I visoke pete, i šminku. Još su više iznenađeni kada saznaju da je meni to u redu. Sada, ne bih uopće volio da se mijenja. Kada bi moj sin volio dječačke stvari i oblačio se poput dječaka, ne bi bio moj sin, bio bi stranac.
Odrastao sam u sportskoj obitelji. Moj otac je trenirao nogomet i bejzbol u srednjoj školi, a majka bila profesionalna surferica. Imao sam jednog brata. Ne sjećam se razgovora o homoseksualnosti ili rodu u kući za vrijeme odrastanja. Ni negativnih razgovora ni pozitivnih razgovora. Nikakvih razgovora. Brat i ja smo heteroseksualci. Zapravo je cijela proširena obitelj heteroseksualna, kao i roditelji mojih prijatelja. Mislio sam da to tako ide. Onda sam s 18 godina upoznao svoju buduću ženu i ona me upoznala sa svojim bratom. On je bio prva otvoreno homoseksualna osoba koju sam ikada upoznao. Bio je zanimljiv, a to koga je odlučio voljeti ili s kime biti fizički blizak, nije bila moja briga. Nije mi to bilo bitno. Bila mi je važna jedino njegova privlačna sestra. Bio sam koncentriran jedino na to.
Kao sportaš, vatrogasac i policajac, proveo sam puno vremena po garderobama i s dečkima koji izbacuju homofobne izjave poput automata. Peder. Gej. Homić. Puši***. Još sam više počeo primjećivati te uvrede nakon što sam upoznao svojeg budućeg šogora. Onda sam dobio sina koji će za sebe reći da voli stvari za djevojčice i želi da ga se tretira poput djevojčice. Te su mi se uvrede tada zavukle pod kožu na drugi način.
Ponekad bih prozvao ljude naglas kada bi ih koristili. “Stari, samo sam se šalio. Znaš da sam se šalio. Koji je tvoj problem?” To su bili odgovori koje sam dobio.
Evo u čemu je stvar. Kada koristite te riječi da bi nekoga ponizili ili bili iznad nekoga, onda implicirate da biti homoseksualan ili feminiziran znači biti ‘manje nego’. Kada čujem te riječi, osjećam se kao da njega i ljude poput njega nazivate ‘manjima od’. Ne želim to podupirati. Uzmite rječnik. Naučite neke nove riječi.
Većini ljudi s kojima radim na poslu ne pričam o svojem sinu. To nije njihova briga, a i ne želim im povjeriti tu informaciju. Nemam povjerenja u to što bi mogli misliti ili reći meni iza leđa, a zapravo bi mi to trebali reći u lice. Ne mogu im povjeriti toliko posebno dijete poput moga.
Moji bliski prijatelji znaju. A znam da su mi bliski prijatelj jer ih uopće nije briga. Nije ih briga koje igračke moj sin voli ni kako se voli oblačiti. Jedino što ih zanima jest da je sretan i zdrav i jesam li ja dobar otac.
Ponekad bi mi se dogodilo da mi je izletjelo i rekao bih o njemu nekim drugim dečkima. “Čovječe” kako se nosiš s tim? Ja to ne bih mogao. Ne u mojoj kući”, rekli bi.
Što to sve znači? Ne bi mogao biti roditelj djetetu kao što je moje? Bio bi njegov prvi zlostavljač i ‘napravio od njega muškarca’? Za mene je to čin manjeg čovjeka. Puno puta se zna dogoditi da kada se suočim s takvim ljudima, oni se odmah povlače i pokušavaju krenuti na neku drugu temu. Ja se ne bojim te rasprave dok se puno ljudi odlučuje ne ulaziti u rasprave ili braniti svoj stav.
Smatram kako je moja uloga oca i ljudskog bića pružiti ljubav djetetu koje je drugačije, koje je meta i možda vidljivo kao ranjivo. Jednako je poseban i voljen kao moj stariji sin, kojemu je njegov džepni nožić nešto najvrednije što posjeduje, koji igra nogomet, voli viceve o prdenju i koji počinje primjećivati djevojke. Ja ga želim voljeti, a ne mijenjati.
Kad sam postao otac, dobio sam taj posao bez ikakvih posebnih uvjeta, bez upozorenja. Mogu nabrojiti sve Disneyeve princeze i filmove iz kojih dolaze. Lakirao sam sinu nokte i jurio ga skinuti kada se bojao da će ga zezati jer to nosi. Nisam ga želio skinuti, želio sam ga slijediti okolo i buljiti u svakoga tko bi samo i pomislio na to da ga zafrkava. Skinuo sam ga jer je počeo dobivati napadaje panike. Bila je to njegova odluka i ako se on odluči preurediti kako bi se osjećao sigurnije, učinit ću to. Svaki put, bez ikakvih pitanja.
Moja supruga počela je pisati blog o podizanju našeg sina koji je u srcu djevojčica. U početku sam mislio da to nitko neće čitati. Čitaju, a ona je počela dobivati mailove roditelja koji imaju sina kao što je naš. Moja žena zove ga ‘rodno-kreativnim’. Većina ljudi odabire neku negativnu konotaciju poput rodno-neprilagođenima ili rodno nezadovoljnim.
Neki mailovi koje dobiva šalju i očevi koji se bore. Suosjećam sa svakim od njih. I ja sam to prošao. Borio sam se, puno. Ali sam i sazrio, puno.
Dobila je i puno mailova od majki koje sada same podižu djecu jer se otac s time nije mogao nositi. To me ljuti, ali znam da je to stvarnost. Puno brakova nije preživjelo zbog odgajanja rodno-kreativnog sina koji će, statistički rečeno, kad odraste biti ili homoseksualac ili transrodna osoba. Volio bih pričati s tim očevima. Volio bih biti uz njihovu djecu.
Moja supruga također dobiva puno mailova od ljudi koji je pitaju gdje je otac, kao da je nemoguće da sam prisutan i da to dopuštam. Svim tim ljudima poručujem kako sam ovdje, otac sam svojem sinu. Želim ga voljeti, a ne mijenjati. To što moj sin skakuće i pleše u haljini nije znak da mu u životu nedostaje snažni muški lik, meni je to znak da sam ja u potpunosti predan njegovom životu i odan tome da ga štiti i dopušta mu da izraste u osobu kakvu je stvoren da bude.
Možda sam ja stereotipno ‘tipično muško’, ali to ne znači da i moj sin to mora biti.
Prevela i prilagodila Ljiljana Žegrec
