Sherlock Holmes može biti pametan, usamljenik, abrazivan, boem, hirovit, hrabar, tužan, manipulativan, neurotičan, tašt, neuredan, izbirljiv, umjetnik, uglađen, nepristojan, matematički genij. Ženski likovi moraju biti snažni.
Mrzim ‘snažne ženske likove’.
Budući da mnogi provode velik dio vremena žaleći se na internetu da ne postoji dovoljno ženskih heroina, ovo što tvrdim moglo bi izgledati prilično neobično.
Naravno, volim različite ženske likove koji su otporni i hrabri. Sviđa mi se kada Angel pita Buffy što joj je ostalo nakon što joj je oduzeo oružje i prijatelje, a ona uzme njegov mač i kaže ‘ja’. U Crouching Tiger, Hidden Dragonu sviđa mi se kada Zhang Ziyiova Jen kaže: “On je moj pokoreni neprijatelj”, kada je pitaju je li povezana s Chow Yun-Fat’s Li Mu Bai. Sviđa mi se kada Jane Eyre tvrdi da ‘brine za sebe’ unatoč tome što joj je svijet htio oduzeti samopoštovanje. Moje očajavanje zbog toga što filmska industrija smatra da je svijet spremniji na superheroja kojeg predstavlja rakun nego što je spreman na film u kojem bi žena bila glavna superjunakinja je glasno i neumorno.
Ali fraza ‘snažni ženski lik’ mi oduvijek diže kosu na glavi, kao i mnogi likovi koji su osmišljeni kako bi se uklopili u taj predložak.
Sjećam se dok sam gledala Shreka sa svojom majkom.
“Princeza zna kung-fu! To je zgodno”, rekla sam. No, ipak sam imala osjećaj da sam to rekla samo zato što se očekuje da to kažem.
Preokrenula je očima. “Sve princeze sada znaju kung-fu”.
Nitko nikad ne dovodi u pitanje to je li muški lik ‘snažan’. Niti je li borben ili žilav.
Očigledno je da je tako zato što se pretpostavlja da je muški lik “snažan” sam po sebi. Dio tvrdnje o snažnim ženskim likovima jest da one predstavljaju anomaliju. “Naravno da su normalne žene dosadne i slabe i ne mogu učiniti ništa vrijedno spomena. No, ova je drugačija. Ona je snažna! Vidiš, ona udara ljude u facu.” Ponekad će biti upotrebljena i fraza ‘ne tako tipična dama u nevolji’, kao da se popularna kultura nije pomaknula dalje od Disneyeve Snjeguljice i kao da dobar postotak snažnih ženskih likova nije završio tako da zapravo trebaju spašavanje.
To je istina, ali nije cijela.
Jesu li naši najvoljeniji muški heroji snažni muški likovi? Je li, recimo, Sherlock Holmes, snažan? U jednom smislu, jest, naravno. Suočava se s opasnošću i smrću kako bi istjerao pravdu. No, s druge strane, na njegovu se fizičku snagu često ne možemo osloniti – dovoljno je snažan da savije željezni žarač, no svejedno mu je potrebna Watsonova pomoć da odbije svoje napadače, barem jednom jer se doveo u položaj u kojem ne može ni pokušati uzvratiti udarac. Njegovi mentalni i emocionalni resursi su također promjenjivi. Ovisan i depresivan, tvrdi da je čak i njegova borba protiv zločina vrsta vlastitog lijeka. Gledano na taj način, njegova voljnost da se dovodi u fizičku opasnost možda uopće nije “snaga” – može biti još jedan oblik autodestrukcije. S druge strane, možda ga njegove slabosti čine snažnijim, budući da preživljava unatoč prijetnjama, kao i bez njih.
Je li Sherlock snažan? Nije stvar u tome da je odgovor ‘naravno’, već se radi o pogrešnom pitanju.
Što se događa kada bismo pokušali ugurati nekog drugog muškog heroja u zamišljenu ‘snažni muški lik’ kutiju? Nekoliko njih se dobro uklapaju, ali mnogi izgledaju zatočeno. Nisu navikli na takvu vrstu ograničavanja, jadni. Navikli su da su zanimljivi na više razina i u više od dvije dimenzije.
“Naravno da sam snažan, ja sam idealizirana fantazija, ali najzanimljivija stvar o meni jest to što sam, iznutra, mali umjetnički šmokljan”, kaže Captain America tužno, uvlačeći svoj trbuh.
“Računa li se kao snaga ako sam praktički psihopat?”, pita James Bond, naslanjajući se na zid.
Batmanovo inzistiranje na tome da može, mora i ući će u ‘snažni muški likovi’ kutiju blizu je histeriji, ali tamo nema mjesta za njegove šišmišje uši i plašt, koje ne želi skinuti.
Doctor Who, kada je shvatio da je kutija još manja iznutra nego što je izvana, počeo je brbljati nešto nerazumljivo i pobjegao.
Oni koji se najbolje uklapaju su najčešće najdosadniji. He-Man, Superman (žao mi je) ili The Lone Ranger. Jack Ryan, možda. Kada bi snažni muški likovi bili jedini kriterij za heroje, naša bi fikcija bila znatno siromašnija. Ipak, za naše heroine očekujemo da će živjeti unutar te male klaustrofobične kutije.
{slika}
Vratimo se na Sherlocka Holmsa. Bolje bi pitanje bilo – “kakav je Sherlock Holmes?”
On je pametan, usamljenik, abrazivan, boem, hirovit, hrabar, tužan, manipulativan, neurotičan, tašt, neuredan, izbirljiv, umjetnik, uglađen, nepristojan, matematički genij.
To što bismo dodali riječ ‘snažan’ tom popisu ne bi puno promijenilo stvar.
A što se dogodi kada govorimo o likovima koji se čak ne uklapaju ni u kutiju ‘heroji’? Je li Hamlet ‘snažan’? Do kraja predstave, možda u nekom smislu i jest, ali je to vrlo specifična i konfliktna forma snage koja mu donosi mir samo pod cijenu njegova života. Richard II, s druge strane, ne samo da nije ‘snažan’, on je izrazito slab, i kao ljudsko biće i kao kralj. Pa opet, dio najljepše engleske poezije i razmišljanja o monarhiji proizlaze iz tih slabih usta. Nema snage, ali zato ima dovoljno podrške. Radnja predstave vrti se oko njegovih (često jako loših) odluka. U narativnim terminima, podrška je daleko važnija od ‘snage’ – to je ono što određuje hoće li lik zaista postati dio priče ili samo dodatak.
To je primjer gdje mitovi o snazi ne samo da propadaju, već mogu izazvati i štetu – i to ne uzimajući u obzir mjesta na kojima se “snaži ženski likovi” preklapaju sa stereotipom o ‘snažnoj crnkinji’.
Chuck Wendig ovdje kaže da ne bismo trebali ‘snagu’ razumjevati kao, pa, ‘snagu’, već radije kao nešto dobro napisano. Ja jednostavno ne mislim da većina pisaca ili čitatelja/ica taj termin tako razumije. Kako drugačije objasniti činjenicu da, kada su scenaristi Lord of the rignsa odlučili proširiti Arweninu ulogu iz knjige, napravili to tako da luta po ekranu, stavi mač pod dečkov vrat i hvali se kako mu se prišuljala? (Liv Tyler je kasnije shvatila da nije potrebno staviti joj mač u ruke kako bi je učinili snažnom).
I da se podrazumijeva ovo drugo značenje, nije li onda još tužnije i manje shvatljivo da, kada se radi o karakterizaciji polovice svjetske populacije, dobro pisanje se tretira kao nešto prilično impresivno, ali i dalje nepotrebno?
Naravno, postoje likovi koji su očigledno bili pisani u skladu s odlikama snažnih ženskih likova i koji su kao takvi barem djelomično oživjeli. Peggy Carter iz Captain Americe, zajedno s Pepper Potts iz Iron Mana, najbolji su primjeri Marvelove ljubavi prema takvim likovima. Peggy ubija naciste. Nikada ne mora biti spašena ili zaštićena od strane Kapetana Amerike ili bilo koga drugoga. Zauzima velik dio scenskog prostora. Njen zanimljiv status kao ženske britanske vojnikinje u Drugom svjetskom ratu nije baš istražen, ali implicira neodoljivu pozadinsku priču i impresivnu dubinu uvjerljivosti i gipkosti, a njena romansa s Kapetanom Amerikom nikada to ne zasjenjuje. Iako je njena uloga podređena muškom heroju, to ne znači da je definirana njegovom ulogom; moguće je zamisliti film samo o njoj – žena odlučna u tome da prijeđe sve što joj se nađe na putu kako bi se borila protiv zla nacizma. Najvažnije za uspjeh lika, glumi je divna Hayley Atwell.
Ona predstavlja određenom broju potencijalnih novaka supervojnički program. Ta je scena očigledno napisana kako bi se uspostavio njen ‘snažni ženski lik’ kredibilitet, a prikazuje se ovako: jedan od novaka odmah počne govoriti loše o njoj, najprije vrijeđajući njen naglasak, a potom, kada ga ona pozove da istupi, nadoda uvredljivi, seksistički komentar.
Ona ga obori udarcem na tlo.
Kasnije Kapetana Ameriku poljubi jedina druga žena u filmu koja ima ulogu u kojoj govori, i čija uloga nije ništa više osim toga da poljubi Kapetana. Peggy uspijeva ostati pribrana dok Kapetan Amerika ne podigne svoj slavni štit po prvi put, kada ispaljuje nekoliko metaka u njega, no štit ga ipak uspijeva zaštititi.
Obje scene su opisane kao zabavne i impresivne.
{slika}
Udarac je moguće opravdati, pretpostavljam – ratno je vrijeme, ona nema vremena natezati se sa šovinističkim idiotima, mora uspostaviti autoritet brzo i efikasno – no, svejedno, verbalni konflikt dosta brzo eskalira u ozbiljno fizičko nasilje, i teško je zamisliti muškog lika koji bi nam se trebao sviđati da je tako predstavljen. Druga scena, ako izuzmemo haha-kakav-mali-živac priču, je poprilično nečuvena. Pucanje bez upozorenja u predmet svoj ljubavnog interesa koji ima štit za koji još uvijek ne znaš može li zaustaviti metke zato što si ljubomorna? Ili iz bilo kojeg drugog razloga? Koji vrag, Peggy?
To što je ženskim likovima dopušteno takvo ponašanje koje bi se, kod muških likova, smatralo nasilničkim, može se činiti kao nepoštena neravnoteža u njenu korist. Ali takve scene zapravo otkrivaju nedostatak poštovanja koji ženski likovi imaju otpočetka i koji onda moraju nadoknaditi putem nekakih očajnih, preuveličanih poteza. Scenarij pokazuje kako se suočava sa seksizmom u svojoj prvoj sceni – no, neće pobiti uvjerenje seksisičkog vojnika da žene tu ne pripadaju tako što će ubaciti još žena u priču. Barem ne žena s imenom i ulogom u kojoj govore.
Sigurna sam da će netko tvrditi da bi ovo bilo nemoguće jer svi znaju da nije bilo žena u Drugom svjetskom ratu, pa zato, kao prvo – oh, molim vas. Drugo, Njemice su dosta dobro napredovale u znanosti prije Hitlerovog uspona. Zašto nije mogao Erskine, tužni njemački znanstvenih čiji je serum preobrazio Steve Rogersa, postati žena zbog potreba filma? Howard Stark, otac Tonyja/Iron Mana, dobije nakit od lave – nije li se onda mogla pojaviti njegova buduća žena Maria? Što sa zaštitarom koji je čuvao Cosmic Cube – zar je morao biti muškarac? Nije li Red Skull mogao regrutirati nekoliko zlih žena za Hydru? S obzirom na sve to, kada shvatimo da odgovornost za predstavljanje svog roda i borba protiv seksizma počiva na Peggyinim leđima, da sve što radi vrijedi i za druge žene koje nisu prisutne, neka pretjerivanja u karakterizaciji njenog lika postanu razumljivija.
Snažni ženski likovi se moraju dokazati. U obrambenom je položaju prije nego što uopće počne išta raditi. Ona je odrasli George iz The Famous Five i još uvijek mora dokazivati da je ‘jednako dobra kao i dječak’.
Kada govorim o tome, ljudi nude sinonime; ili bolje, manje ograničavajuće načine da kažu istu stvar. Što s “‘efektivnim ženskim likovima’, naprimjer? Ali nije dovoljno samo redefinirati pojam. Potreban nam je potpuno novi pristup problemu, što znači da moramo znati da je problem puno više od tendencije da se ženski likovi prikažu kao pomalo sentimentalni. Moramo se odmaknuti od ideje da se seksizam u fikciji može riješiti tako da se napravi jedan ispravan ženski lik.
Prebacivanje između Kapetana Amerike i Richarda II moglo bi biti neobično, ali želim to još jednom učiniti kako bi ukazala na dvije stvari koje Richard ima, koje Bond, Kapetan Amerika i Batman također imaju, ali Peggy, bez obzira koliko je snažna, ipak nema. To su dvije jednostavne stvari:
1) Richard je u središtu pažnje. Koliko je god slab ili tužan ili pasivan, on je i dalje glavni prokleti lik.
2) Richard ima popriličan broj drugih muških likova oko sebe, tako da nikada ne mora biti ambasador za svoj rod. Čak i kad ga zbace s trona ili zatvore, i dalje može biti jedinstven.
Vrlo je rijetko da ženski lik postigne prvo, a još rjeđe da postigne drugo. Pogledajte samo listu glumaca za Salt iz 2010. godine, recimo. Angelina Jolie plus muški.
Danas sve princeze znaju kung fu, pa ipak ostaju iste princeze. I dalje su u središtu ljubavne priče, i dalje je jedna cura u timu od pet dečki, i sve su više-manje iste. Marširaju po ekranu, udare nekoga da bi pokazale da neće trpjeti ničija sranja, kažu tu i tamo koju rečenicu ili na silu poljube nekoga jer je pristanak za slabiće i onda se s damskom diskrecijom izgube iz glavne priče.
Na posterima stoje daleko iza muškaraca, u trailerima se nasmiju ili razbiju nešto, ali uvijek ostaju tiho. Njihova im snaga dopušta da, nakratko, dominiraju gledateljima, ali nikada radnjom. To je svojevrsni Trojanski konj – tu je da vam odvuče pažnju i da vas zbuni, pa da zaboravite tražiti više.
Podsjetimo se da stvarni cilj nije nekakav čudan lik koji je snažan, efektivan ili bilo što drugo. Vrlo je jednostavno zapravo, ali bi tražilo i puno veću promjenu koju individualni snagatori ne mogu postići i značilo bi puno manje postera poput ovih iznad.
Jednakost.
Što želim umjesto Snažnih Ženskih Likova? Želim omjer muških i ženskih likova 1:1, a ne 3:1. Želim više ženskih protagonistkinja koje mogu biti i snažne i slabe i oboje i nijedno od toga, jer su one više od snage ili slabosti. Opake ratnice s borilačkim vještinama također, ali isto tako i zanimljive žene koje koje su sramežljive i tihe i ponekad trpe tuđa sranja jer u stvarnom životu često nema alternative. I osim heroina, želim vidjeti žene u svim mogućim ulogama kao i muškarce: suputnice, mentorice, suparnice, zločinke. I kada pokušavam prodati knjigu o dvije cure, dva dečka i robotu koji nema rod, ne želim da me pitaju možemo li promijeniti jednu od tih cura u dečka.
Konačno, kada razmišljam o tome što želim za ženske likove, sjetim se što pjesnik Guante želi za sebe, u pjesmi u kojoj odbacuje ograničenja koja nameće uvredljiva naredba ‘budi muško‘. Pa ako smijem to posuditi i parafrazirati…
Želim da se može slobodno izraziti.
Želim da ima važne, emocionalne veze s drugim ženama.
Želim da ponekad bude slaba.
Želim da bude jaka na način koji se ne tiče fizičke snage ili dominacije.
Želim da plače ako želi plakati.
Želim da traži pomoć.
Želim da bude ono što jest.
Pisati snažne ženske likove?
Ne.
Prevela i prilagodila Tea Stipan
