Muškarac iz gradića Bath, 150 km zapadno od Londona, na javnome je mjestu postavio glasovir i obećao da će “svirati bez prestanka dok mu se ne vrati ljubav njegova života”. Za Bristol Post izjavio je kako je to bio “očajnički pokušaj da vrati djevojku koja mu je promijenila život”, a članak ga opisuje kao čovjeka slomljena srca. Tužna je to priča, doista jest, ali zapravo nije nimalo slatko ni romantično kada muškarac glasno i pred svima traži pozornost, vrijeme i naklonost žene.
Glazbenikova je ustrajnost prekinuta nakon što je jedno jutro napadnut. Njegovo ponašanje definitivno nije povod nasilju, ali vrijeme je da i muškarci i mediji prestanu predstavljati takvo ponašanje “slatkim”, tvrditi da muškarci na njega imaju pravo ili tražiti suosjećanje.
Odbijanje je bolno, ali ta bol nikome ne daje pravo da ne poštuje tuđe granice – a odbijanje je upravo postavljanje granica. Ljudima je dopušteno postavljanje granica u odnosu na to s kim žele provoditi vrijeme ili biti u vezi. Kao odrasle osobe, trebali bismo naučiti prihvatiti tu činjenicu i krenuti svojim putem. Ali muškarce se oduvijek podučava da jednostavno zanemare tuđe granice, što je i vidljivo iz bilo kojeg statističkog izvještaja o uličnom uznemiravanju.
Kroz odrastanje, ljudi uče razne oblike ponašanja. O tome što je prihvatljivo podučavaju nas roditelji, društvo i pop kultura. A kroz ovakve priče učimo da opisano ponašanje nije samo normalan, nego je i poželjan dio odnosa. Protagonistica jedne od najpoznatijih humorističnih serija svih vremena, Teorije velikog praska, opisuje početak svoje romantične veze s muškim protagonistom riječima: “Počeo me smarati”. Nasnimljeni smijeh. “Nije me preveslao“, rekla je drugom prilikom, “izmorio me je”. Glasniji smijeh.
Umjesto da ga je dobrovoljno pustila u svoj život, on je morao testirati njezine granice sve dok je nije prisilio da mu pruži priliku. To nije ljubavna priča, to je invazija. Filmovi poput Love, actually, The Notebook i mnogih drugih govore nam da je muškarčeva ustrajnost unatoč odbijanju vrijedna divljenja. To je borba koju heteroseksualni muškarac mora proći kako bi “osvojio djevojku”.
Takvim prikazima, odnosno odobravanjem kršenja tuđih granica šalje se poruka da je ono prihvatljivo i u stvarnom životu. Prema riječima znanstvenice Julie Lippman, “takvi prikazi zavođenja mogu zapravo imati posve negativan utjecaj, jer uvjeravaju ljude da uhođenje i nije tako velik problem”.
Istraživanja na koja se poziva većinom ukazuju na to kako mediji rado prihvaćaju mitove o uhođenju, čime perpetuiraju okrivljavanje žrtve (“pravila se nedostupnom”), suosjećanje umjesto osude i druga pogrešna uvjerenja koja uzrokuju štetna ponašanja muškaraca. “Ljudi možda neće ozbiljno shvatiti uhođenje jer se s tim mitovima ustvari slažu”. Uostalom, televizijska i filmska industrija govore nam da je to romantično jer protagonisti filmova i serija to neprestano čine. No samo zato što je takvo ponašanje popraćeno nasnimljenim smijehom, ne znači da je ono prihvatljivo.
Umjesto da poučavaju muškarace da – ma koliko bolno i neugodno odbijanje bilo – poštuju tuđe granice, mediji im poručuju da su njihovi osjećaji i prava važniji. Muškarcima se poručuje da ne trebaju doživljavati žene kao osobe, nego kao ciljeve, da odbijanje vide tek kao izazov a granice kao ograde koje valja srušiti. Žene tako postaju vlasništvo, a ne partnerice.
Ipak, možemo bolje.
Za početak, možda bismo mogli prestati zvati odrasle žene “djevojkama” i pokazati im poštovanje kakvo zaslužuju. Drugo, neovisno o duljini trajanja veze, takvo je ponašanje jezivo. Tip za glasovirom možda je bio u vezi s tom ženom tek nekoliko mjeseci, ali javni zahtjevi za njezinom “ljubavlju” bili bi neprikladni čak i da su proveli deset godina u sretnom braku.
Najgori dio medijskog interesa u takvim pričama jest preuzimanje uloge Kupida koji otrovnim strelicama progoni žene koje se drznu odbiti Romea. Granice koje žene postavljaju tako se iznova krše na internetskim portalima koji do posjeta dolaze “sočnim detaljima”.
Podržavanje tih muškaraca u traženju pozornosti samo otežava drugima da prihvate odbijanje kao odrasli ljudi. Medijska pozornost, naime, podupire vjerovanje da slomljeno srce zaslužuje lovorike.
Mediji stoga imaju odgovornost ne uzimati si to za pravo. Prestanimo koristiti izraz “slomljeno srce”. Prestanimo slušati cviljenje i zahtijevanje pozornosti. Počnimo prokazivati takvo ponašanje i nazivati ga pravim imenom: muškarci koji misle da se imaju pravo oglušiti na tuđe “ne”.
Prevela i prilagodila Silvija Jakovljević
