Kao mala sam pogledala puno filmova i serija u kojima glavni ženski lik sanjari o vječanju s glavnim muškim likom. Disneyjeve princeze poput Snjeguljice, Ariel, Belle, lijepe Jasmine i Aurore (Trnoružice), pa čak i Mulan, dale su mi do znanja što mora biti moja životna misija – postati nečijom suprugom. Mislim, da, mogu ići u rat i pobijediti opasnu neprijateljsku vojsku, sve dok će moja prava nagrada na kraju biti sklapanje braka. O tome što zapravo taj odnos dvoje ljudi predstavlja, što je taj magični Brak, je li to odnos dviju ekvivalentnih figura, kako se gleda na žene koje ga odbiju ili ne žele, Disney mi nije mogao, kao maloj, pružiti odgovore.
Ako ste također bile_i fanovi “Televisa presenta“ produkcije, znat ćete da junakinju svake sapunice oženi najzgodniji, najpošteniji, najbolji (i najbogatiji) Miguel, Juan, Roberto ili Ignacio Lugo Navarro. Kako će taj dan izgledati, kakvu će joj prijateljica ili susjeda frizuru napraviti, tko će joj kupiti haljinu (u skoro svim verzijama, ona je bila siromašna, ali DOBRA), hoće li On biti sretan kad ju vidi? Prije vjenčanja nije bilo prethodnog samoispitivanja, introspekcije, retrospekcije i analize ponašnja budućeg supružnika jer se implicitno znalo da će ju on, uz veliku dozu poštivanja, voljeti zauvijek. Ona će biti mila i draga, on velik i snažan, oni neće imati problema.
Na te načine se ideja ljubavi prikazivala na ekranima, na te načine je ideja ljubavi ulazila u moju glavu. Aha, biti draga i poštena, mirna i povučena, vitka i spretna, dobra i skromna je provjeren i siguran način da nađem Mr. Biga (i popularna američka serija o toksičnim odnosima je imala utjecaja na mene).
Ono na što sapunice, animirani filmovi i serije nikad nisu davali odgovore je tko se bavi kućanskim poslovima, tko zapravo kuha, pere i čisti, tko se odriče svog posla i karijere, tko se odriče cijelonoćnog spavanja i spavanja do podne da bi se brinuo o djeci, tko ima kakvu ulogu u braku, tko koga ipak sluša, koliko se koji partner poštuje. To je sve uvijek bilo manje važno, o takvim pitanjima (još manje odgovorima) nije se raspravljalo, iako su odrasli znali na čija leđa pada cijeli obiteljski i kućanski posao… samo nama curicama, kojima su tu patrijarhalnu kašu servirali, to nikada nisu htjeli priznati.
Postoji, doduše, jedna uloga muškarca kojoj su me odrasli i televizija naučili – muškarac će zaštititi svoju ženu. Muškarac će se rado izložiti pogibelji, propješačiti najdužu zemlju, popeti se na najveću planinu, preplivati najdublji ocean, boriti se s najjačim neprijateljem; on će se nasmijati smrti u lice, samo da zaštiti vlasništvo za koje on smatra da mu prirodnim pravom pripada svoju najdražu. Nema straha, neizvjesnosti, tjeskobe i nema te sile koja bi ženi, koja pripada muškarcu, mogla naškoditi. Tvoj muškarac je tvoj broj jedan, tvoj kralj, ali ti si zato njegova kraljica. On će uvijek biti na tvojoj strani, slušat će te i tješiti, on će iz prve rješiti tvoje probleme. Koliko god da situacije u braku budu gadne, sjeti se da imaš njega i da te on neizmjerno voli.
On ti nikada neće nauditi.
{slika}
Po komentarima ljudi uživo i po internetu, primjećujem da je hrvatsko stanovništvo “u šoku” zbog nedavnih slučaja nasilja nad ženama. Neki od komentara su: “Ovo se prije nije tako događalo, što je ovo? Kakvi su to muškarci, od kuda su oni? Ja ne vjerujem da se ovo i dalje događa u 21. stoljeću. To nije muškarac, to je kukavica. Pa ovog ima samo u Hrvatskoj. Svaki dan čitam o liku koji je prebio ženu, što se događa…”
Ne, ovoga (nasilja nad ženama) nema ‘samo’ u Hrvatskoj i ne, ti muškarci nisu s Marsa. To su muškarci koji su vođeni idejom da njima sve pripada, pa tako i ženska pažnja i žene, da će oni biti vođe i da se njih sluša, njihova je zadnja. To su muškarci koji su odgajani da ništa ne rade, da je kuhanje, peglanje i pranje ‘ženski posao’, muškarci odrasli gledajući kako im tata povremeno udari mamu (“ma to je više bilo iz ljubavi, znaš da je ona ponekad neurotična i histerična, pa da se malo smiri, nije to ništa sad strašno bilo, sve je to normalno“).
To su muškarci UČENI da fizički ili psihički kazne neposlušnost, nepokoravanje i svaki oblik otpora prema njihovom autoritetu i strahovladi. Oni su naši očevi, naša braća, susjedi, prijatelji, sinovi, nećaci, profesori, studenti, momci i partneri – Hrvati iz Hrvatske, zemlje u kojoj je nasilje nad ženama toliko normalizirano da više nitko ne shvaća ozbiljno šamar ili psovke – to je dio standardnog ponašanja među partnerima.
Razlog zbog kojeg su naši ljudi lažno začuđeni jest taj što prije nije bilo interneta i što se vijesti nisu ovom brzinom širile. Oduvijek se znalo kakva je naša zemljica i što se u njoj radi, samo se o tome nije pričalo. Na partnersko nasilje se gledalo/gleda kao na prljavu malu tajnu kojoj je mjesto između svoja četiri privatna zida, daleko od pogleda ostalih. Sve_i znaju što se događa u stanu iznad, ispod ili pokraj njih, no ne da im se intervenirati i ne žele pomoći – “samo će nastati još veća strka, ta žena je ionako luda i ostat će s tim muškarcem, što mi treba, da on još mene počne slijediti ili tući, ma pusti ih, vidiš da oboje nisu normalni”.
Jedan od argumenata, koji ‘đavolji odvjetnici’ vole isticati (zato što se nikad nisu našli u sličnoj situaciji) jest da je “tim ženama usitinu toliko loše, one bi odavno otišle”. To je argument koji se toliko ustalio na našim prostorima, da će se ispucati kao ‘iz pištolja’, bez prethodnog razmišljanja o fizičkom, emotivnom ili financijskom stanju žrtve. Ta tri bitna stanja ionako nisu važna za one ljude, koji vole pametovati i kriviti žrtve za ponašanje nasilnika.
Odlaženje od nasilnika je po žrtvu najopasniji period, zato što zlostavljanje počiva na odnosu moći i kontrole. Činom odlaska, žrtva preuzima kontrolu i prijeti agresivnoj moći partnera, što obično nagna zlostavljača da se osveti na destruktivan način. Osim ovog po život opasnog čina, postoji niz razloga zbog kojih žene ostaju u vezi sa zlostavljačem:
1. Strah – žrtva se boji posljedica koje bi ju zatekle, ako bi napustila zlostavljača.
2. Vjerovanje da je zlostavljanje normalno – žrtva možda ne zna kako izgleda zdrava veza jer je mogla od odrastanja biti u okruženju u kojem je zlostavljanje bilo uobičajeno, stoga ne prepoznaje da je u nezdravom odnosu.
3. Osjećaj sramote – često je osobama teško priznati da su bile zlostavljane. Možda osjećaju da su same učinile nešto pogrešno, time što su s partnerom zlostavljačem. Također se mogu brinuti da će ih njihovi prijatelji i obitelj osuđivati.
4. Nisko samopoštovanje – kada zlostavljač neprestano spušta žrtvu i okrivljuje ju za zlostavljanje, žrtva može lako povjerovati u te izjave i smatrati da je zlostavljanje njezina vlastita krivnja.
5. Ljubav – jako često žrtva osjeća ljubav prema svom nasilnom partneru. Možda imaju djecu i žrtva želi zadržati svoju obitelj na okupu. Zlostavljači znaju biti šarmantni, osobito na početku veze, te se žrtva može nadati da će njezin partner opet postati osoba s početka veze. Žrtva možda želi samo da nasilje prestane, a ne da njihov odnos u potpunosti završi.
6. Kulturalni / vjerski razlozi – tradicionalne rodne uloge koje podržava nečija kultura ili religija mogu utjecati na žrtvu da ostane umjesto da prekine odnos zbog straha od sramote za svoju obitelj.
7. Nedostatak novca / resursa – financijsko zlostavljanje je uobičajeno, a žrtva može biti financijski ovisna o svom nasilnom partneru. Bez novca, pristupa resursima ili čak mjesta za odlazak, čini se nemogućim napustiti odnos. Taj osjećaj bespomoćnosti može biti posebno jak ako žrtva živi sa svojim nasilnim partnerom.
8. Invaliditet – kada žrtva fizički ovisi o svom nasilnom partneru, može osjetiti da je njezina dobrobit povezana s odnosom. Ta ovisnost može uvelike utjecati na njezinu odluku da ostane u nasilnom odnosu.
Potrebna je ogromna hrabrost da žrtva progovori o zlostavljanju. Jedini način na koji će u Hrvatskoj biti bolje jest ako se sve_i zauzmemo za žrtve. Stoga kako možete podržati žrtve obiteljskog nasilja?
Provedite vrijeme s njima i slušajte ih, ponudite financijsku potporu (ovdje možete donirati za Autonomnu žensku kuću) kako biste im pomogli da izađu iz teške situacije. Možete ići s njima na policiju ili im pomoći da odu u sigurnu kuću (ovdje je popis skloništa i savjetovališta, a ovdje za sigurno mjesto). Obrazujte se o stvarnosti partnerskog nasilja (obiteljsko nasilje u 2017.), odbacite mizoginične stereotipe te uvjerite žrtvu da ne zaslužuje zlostavljanje.
“A kada ćeš se udat’?”
Ženama je oduvijek bilo rečeno da će nas naša ljepota, submisija, milina i ljubaznost zaštititi od zla, da je najbolje za nas da budemo dobre žene, da ‘igramo po pravilima’, ali to je laž. Od našeg rođenja, učene smo da se bojimo, da smo tihe, da krvarimo, da rađamo, starimo, zaboravljamo, i onda umiremo. Toliko toga što susrećemo, od braka do odgajanja djece, ima namjeru držati nas nepomičnima. One, koje ne nude zahvalnost za tu nepokretnost ili odlučuju preuzeti kontrolu nad vlastitim kretanjem, kažnjavaju se. Označene su kao neposlušne, kao štrace, kao drugotne. Žene su stoljećima učene da uvijek budu ljubazne – pogledajte gdje nas je to dovelo. Lišene naših prava, degradirane i još uvijek pod čizmom patrijarhata. Više nema mjesta za ugodnu toplinu ljubaznosti. Sada je vrijeme za bijes i snagu – vrijeme za čuvanje onoga što imamo, za čuvanje naše upornosti, naših tijela te čuvanje jedni drugih.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
