Svakako, možda je pomalo neprimjereno otvarati tekst ovakvim cinizmom, no pomisao je uporna, ne odustaje: Nada Mihelčić morala je umrijeti da bi se iz njene književnosti izrodio koliko-toliko pristojan hajp. Govori to nešto o statusu književnog autora (autorice pogotovo!), govori nešto i o dinamici književnog polja, a govori, bojim se najviše, i o mjestu koje dječjoj/omladinskoj književnosti dodjeljuju institucionalni i medijski kulturni arbitri. Ne shvaćajući ju kao jednu od prvih linija estetske izobrazbe i ideološke indoktrinacije, propuštaju je da pluta van dometa njihova pogleda, kao nešto irelevantno, prije svega estetski, a onda i šire društveno. I sama je Mihelčić u jednom od intervjua s razočaranjem ustvrdila kako se malo tko, gotovo nitko, ozbiljno ne bavi kritikom dječje književnosti. Da tako ne valja uvjeravaju nas i njeni romani, koji svakako zaslužuju da im se pristupi kako spada: kritički.
Zeleni pas, obasut naramkom ovdašnjih literarnih nagrada i Bilješke jedne gimnazijalke, koje su već i dio lektire, uzimaju se kao njena kapitalna djela. I zaista, ti romani sasvim lijepo ocrtavaju dva, rekao bih ključna momenta Mihelčićina opusa: s jedne strane zahvaćanje u bitne, pa čak i tinejdžerima iznimno seksi, ali tzv. tabu teme (droga, seksualnost, socijalne razlike, religija), a s druge fokalizacija kroz snažne, britke, samosvjesne mlade ženske likove (jedini među njenim tinejdžerskim romanima koji od ovog zadnjeg odstupa je Edbin, ali i tom razmaženom naslovnom junaku tlo pod nogama izmakne i sustav vrijednosti preokrene Ema, još jedan strong female character). Dakle, hvali ju se kako zbog nedocirajućeg obraćanja teen populaciji, tako i zbog, a ova dva dobitka strogo su povezana, kompleksnog zahvaćanja u teme inače ne toliko prisutne u žanru romana za mlade.
No bojim se da pohvale na toj liniji njena književnost nije baš sasvim zaslužila. To da je unekoliko podigla ljestvicu kad je u pitanju književnost za tinejdžere/ke, pogotovo u lokalnom kontekstu, bez sumnje stoji i hvala joj na tome. Međutim, njeni romani de facto samo zavrću rakurs kojim se obraćaju teen populaciji, nudeći im takozvani kritički pogled na ustaljene društvene institucije. Nije nepotrebno, to suočavanje klinaca s drugačijim pogledom na rodnu asimetriju, religiju ili pokvareni ekonomski sustav, ali ponovno, a to ne valja, imamo posla s čistim dociranjem. Prigovor ovdje nije samo politički, onaj koji hoće problematizirati didaktiku i popovanje u tekstovima namijenjenim mladima i djeci; on je i estetski. Naime, takav Mihelčićin diskurs direktno šteti tekstu, banalizira ga, i zaigranost njene književnosti sve više prigušuje, čineći ju, u njenom totalu, literarno sve impotencijom.
Ovaj smjer svoj je loš vrhunac uobličio u njenom par godina starom romanu Napokon brucošica, koji se javlja kao nastavak kultnih Bilješki jedne gimnazijalke. Mogli bismo se postaviti dobronamjerno i reći, kako se već drugdje to govorilo, da se kod nje naprosto radi o žanru romana-ideje, te stoga prigovori na račun mudrovanja i nemaju baš previše smisla. No knjiga koja mladima servira stavove, eksplicira im valjani kritički odmak, zapravo je još samo jedna instanca u kojima ih se svodi na pasivne konzumente, pogubljenu dječicu kojima treba pružiti ruku vodstva. Samo što im, eto, ovaj put nudimo nešto drugačiji sadržaj. Književnost je to koja zaboravlja na svoje literarno poslanje – groteskno starmali likovi totalno se pogube iza svojih parolaški proklamiranih rečenica, najčešće smještenih u grupnu diskusiju za stolom kvartovske gostionice. Uz to, a ovo je i najbitnije, jedina književnost koja zaista može ponuditi odmak, kritičnost, koja može pobuditi kreativnost i energiju, ona je koja nam izmiče tlo pod nogama, koja inzistira na svojoj literarnosti, ona koju se ne može tako lako politički fiksirati – dakle ona koja nije banalna. Ako to vrijedi za književnost za odrasle, ne vidim zašto ne bi i za onu namijenjenu mladeži. Problem je, kad govorimo o romanu Napokon brucošica, na kraju i prečesto otklizavanje u strašno plitku političnost s rečenicama kao što su “Naomi [Campbell] je još uvijek tu, jer cijeloj toj industriji daje pikantne začine. Tamnoputost je u toj profesiji još uvijek egzotična, pa kad tome dodaš malo histerije, neodmjerenosti i opake zloće, dobiješ ime koje će privući publiku i na sljedeću reviju” ili “[…]i zar bi ti, idiote, uveo neposrednu demokraciju u kojoj bi svaki boljar i svaki mužik od Moskve do Vladivostoka referendumom odlučivao od toga koliko će koštati glava šećera pa do toga s kime će zaratiti i treba li vojsci ove zime kupiti nove odore! Daj se saberi’.’ Iskreno, radije bih da se tinejdžerima ponude neke druge stvari, i na nešto drugačiji način.
Srećom, prije svoje smrti, Nada Mihelčić pripremila je još jedan tinejdžerski roman, objavljen posthumno krajem prošle godine: Draga mama daleko je najbolja stvar koju je napisala. Ta tanjušna knjiga već svojim obimom pomalo odskače od ostatka opusa: kratak, sabijen, sažet, bez prodika i pamfletističkih tirada. Ogoljen na radnju, to je konačno roman koji radije pokazuje stvari nego što ih do u beskraj i, zapravo, prvoloptaški objašnjava. Pri tom, daleko je političniji i hrabriji od svih svojih prethodnika. Podignut je, naime, između dvije kompleksne i važne teme: odnos kćer-majka i alternativni koncept obitelji.
Snažni ženski (djevojački) lik ovdje je Viktorija, ili Bucka, kako ju majka zbog njene debljine uporno zove – i već tu, u samim prvim rečenicama romana, imamo moment ambivalentne majčine ljubavi koji se dalje raspetljava kroz tok knjige. Naime, mama ju uporno zove Bucka da bi joj sugerirala, a nekad i sasvim eksplicirala, ogromnu važnost fizičkog izgleda, pogotovo za žene, pogotovo u heteropatrijarhatu. Međutim, ubrzo postaje jasno da je kroz ovu brižnu agresiju majka zapravo očaj vlastitog nezadovoljstva godinama, dosadašnjim životom i svojim mjestom u svijetu projicirala u svoju kći, koja naočigled ulazi u svoje najbolje godine: mlada, zgodna, na pragu seksualne zrelosti, poželjna. Gorčina i zavist (možemo li čak govoriti i o uklizavanju u privremenu majčinsku mržnju?) lome se na kćeri, onoj čija mladost majku podsjeća na vlastitu dotrajalost. U jednom trenutku, ona će konačno i priznati Viktoriji taj vlastiti zazor, a onda će, neumoljivo vođena krizom srednjih godina, napustiti nju i supruga, u pokušaju da sreću rodi s drugim muškarcem, u drugoj zemlji.
Ovo je moment u kojem roman gazi u svoj drugi tematski sklop. Naime, nakon što ih je majka/supruga ostavila, Viktorija i njen sada samohrani otac, koji je u međuvremenu ostao i bez posla, na jedvite jade krpaju kraj s krajem, sve dok ne dobiju lijepu ponudu od Viktorijine najbolje, pomalo imućne, prijateljice odnosno njena oca: Viktorijin tata se zapošljava u njegovoj firmi, te svi zajedno useljavaju u zajedničko kućanstvo. Dva odrasla muškarca i dvoje djece. Sve se ovo događa po svojoj sasvim smislenoj logici, vrlo postepeno i za čitateljicu i za likove koji stoga bivaju nepripremljeni i zatečeni kad ih Viktorijina profesorica upozori na pismo koje je dobila (poslano od drage majke), a u kojem se protestira zbog krajnje neprikladnog aranžmana njihova stanovanja. Kćer mi živi s dvojicom pedera!
Naravno, stvari se razriješe na najbolji način, nitko ne razori tu dražesnu malu obitelj, a očevi objasne djevojkama da iako nisu gej, ne bi bilo ništa loše u tome niti da jesu, ljubav je ljubav, budimo tolerantni itd. Svakako, trenutak je to u kojem se spisateljica opet bez potrebe odaje svom parolaškom diskursu, ali u vrlo maloj mjeri, koja stoga ne škodi previše onom najboljem dijelu, a to je zapravo konstatacija sasvim spontanog ostvarivanja dubokih i lijepih osjećajnih veza koje izmiču klasičnom poimanju porodice. Roman sasvim točno detektira da takve obitelji već postoje, tu među nama, i suštinski ne funkcioniraju ništa drugačije od onih koje nam se medijski proturaju kao jedine moguće, ili jedine ispravne.
Dakle, imamo posla s vrlo dobrim romanom u kojem je Mihelčić konačno prigušila svoju sklonost patronizirajućem modu komunikacije s tinejdžerima, te kompleksno i suptilno zahvatila u pitanja obitelji i njenih patologija, roditeljskih odnosa zahvaćenih narcističkim projekcijama, dobizma, kulture terora mladosti, mogućnosti alternativnih afektivnih struktura koje se ne uklapaju u model tradicionalne obitelji. Na kraju, knjiga koja je, osim što nesumnjivo zaslužuje prvo mjesto u njenom opusu, naprosto veliki događaj u književnosti za mlade uopće.
