Nakon 40 dana klečanja pred bolnicama i maltretiranja medicinskog osoblja i sveopće javnosti, dežurni moralni dušebrižnici konačno su spremili svoje krunice i povukli se u privatnost svojih domova osuđivati tuđe izbore i odluke, barem do iduće godine. Međutim, izgleda da im ove godine 40 dana nije bilo dovoljno za nametanje vlastitih konzervativnih svjetonazora i izigravanje moralne vertikale društva, pa se tako 21. travnja u Splitu održava događaj kojim žele ukazati na monstruoznost ostvarivanja temeljnih reproduktivnih prava žena i nepotrebnost prihvaćanja civilizacijskih dosega svijeta u kojem žene imaju pravo odlučivati o vlastitom tijelu.
U patetičnom pozivu, prepunom floskula kojima se vrlo eksplicitno cilja na emocije, a ne razum, vidljiva je i simbolika datuma odabranog za iskazivanje moralne superiornosti – davne 1978. godine usvojen je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, kojim je u Hrvatskoj legaliziran pobačaj na zahtjev. Prema navedenom zakonu, u Republici Hrvatskoj žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dozvole komisije, ukoliko se radi o trudnoći koja traje do 10 tjedana.
Međutim, iako je ova medicinska usluga u Hrvatskoj legalna punih 37 godina, praksa pokazuje da dostupnost pobačaja zalazi u neku drugu sferu, opterećenu jačanjem konzervativnih struja koje ne biraju sredstva kako bi je zabranile, i uplitanjem Crkve u sekularna pitanja društva, gdje njeni protagonisti s oltara propovijedaju o ženskim reproduktivnim i seksualnim pravima i zdravlju s kojima, po samoj definiciji, nemaju nikakve veze. Feministička sintagma ‘osobno je političko’ najbolje se pokazuje upravo na primjeru pobačaja, gdje se političke i crkvene elite razbacuju vlastitim partikularnim definicijama onoga što smatraju ‘ispravnim’ i ‘moralnim’ i nameću ih ženama kao nepromjenjive paradigme.
Osim konzervativnih političkih stranaka i najviših slojeva crkvene hijerarhije kao duhovnih vodiča, spomenutim se inicijativama sada priključuju i građani i građanke koji također smatraju da je njihovo mišljenje nepohodno u donošenju odluka o vlastitom tijelu. Budući da se neprestano pozivaju na ‘pravo na život’, nije jasno kako u cijeloj priči tako olako zaobilaze život žene koji se, u slučaju neželjene trudnoće i prisile zadržavanja iste, može pretvoriti u pravi pakao. Žene koje odluče iskoristiti svoje zakonsko i moralno pravo na prekid trudnoće bivaju stigmatizirane i osuđivane od strane dijela društva koje se, vođeno slijepom vjerom u crkvene dogme, ni ne trudi staviti na mjesto žene i upoznati s okolnostima koje su je dovele do te odluke. Borba za život može imati nebrojeno puno oblika, poput dostupnosti i edukacije o kontracepciji, spolnog odgoja u školama, potpore žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, stabilnih radnih uvjeta, od kojih svi donose daleko bolje rezultate od klečanja pred bolnicama i hodanja po centru grada.
Pravo na siguran i legalan pobačaj temeljno je ljudsko pravo svake žene koja mora imati mogućnost raspolagati svojim tijelom, bez straha da će joj to pravo, propisano zakonom, biti oduzeto zbog nečijih vjerskih ili moralnih uvjerenja. Veliki problem koji je ove godine izašao na svjetlo dana jest i pitanje priziva savjesti, kojim se liječnicima/cama omogućuje da odbiju izvršiti ili sudjelovati u izvršavanju pobačaja ako se to kosi s njihovim vjerskim ili moralnim stavovima. Međutim, i to je jedan od načina kojim se ženama onemogućuje pristup medicinskoj usluzi, osobito u kontekstu hrvatskog društva u kojem su alternativna rješenja skupa i vrlo teško dostupna.
Pravo na siguran i legalan pobačaj temeljno je reproduktivno pravo i pitanje rodne ravnopravnosti koje ubrajamo u jedno od najvećih dosega ljudske civilizacije u zaštiti ženskih ljudskih prava. Korak unaprijed nije zabraniti pobačaj već raditi na tome da do neželjenih trudnoća uopće ne dolazi sustavnom edukacijom i obrazovanjem te stvaranjem uvjeta u kojima će žena imati bolje uvjete za ostvarivanje majčinstva ako i kada to želi. Napori za zakonskim onemogućavanjem pobačaja su kontraproduktivni jer izvršavanje pobačaja time neće prestati, samo će ponovno postati iznimno opasno, a govor o ‘izgubljenim životima’ će postati realnost za brojne žene.
