Domaći obožavatelji treš-supkulture nedvojbeno su propustili mnogo ako im je promakao jedan od najnovijih doprinosa tom korpusu na ovdašnjoj sceni – emisija Božanstvena komedija Laudato TV-a. Intencija protagonista emisije doduše nije bila stvaranje treš-uspješnice, kao što to vjerojatno nije bio slučaj ni kod Walkera, teksaškog rendžera, ili Krim tima 2, no učinak je tim autentičniji. Programu koji kombinira razgovore s raznolikim asortimanom sugovornika i sugovornica (pretežno s desne strane političkog spektra) te nemušte tobože-komične skečeve i časkanja u studiju, stereotipnog humora lišenog ikakve spontanosti (nalik onome Nad lipom 35, ali bez samosvijesti o toj razini, karakteristične za Nad lipom), službeni je cilj da pokaže “svježe, kreativno lice Crkve” kroz “otvorene razgovore o različitim društvenim temama”, te navodnim elementima satire ismijava “određen[e] idej[e] koje urednički trio smatra štetnima”. Lako je moguće da negdje i postoje gledateljice i gledatelji u čijim očima ekipa Božanstvene komedije uspijeva kako u duhovitosti, tako i u proklamiranim ciljevima, no osobno bih realizaciju okarakterizirao prije kao balansiranje po onoj finoj nijansi susramlja na granici urnebesno smiješnog i nelagodno negledljivog, karakterističnoj za produkte obožavane u treš-supkulturi. Ipak teško da bih odlučio posvetiti tom fenomenu nekoliko kartica teksta da nije i jedne odlične ironije. Ironiju, naime, volim, na nju sam slab – smješnija je, pa, ako hoćete, i poučnija od stupidnih gegova koji su je ovaj put donijeli.
U jednoj od nedavnih epizoda Božanstvene komedije, u skeču koji je prenio i notorni narod.hr portal, ekipa se emisije tako odlučila obračunati sa središnjim baukom imaginarija tog portala – rodnom ideologijom. Tretman te zloglasne kovanice, u biti pseudoznanstvenog praznog označitelja, lansiranog u opskurantskim krugovima koji ga prema potrebi vežu uz različite dosege rodne i feminističke teorije, ali i druge elemente suvremenih humanističkih znanosti ili emancipacijskih političkih kretanja, zapravo je dosadno predvidljiv. U banalnoalegorijskoj analogiji s partijom šaha (koji protagonisti skeča igraju, pri čemu jedan, reprezentirajući “rodnu ideologiju”, infantilno odbija igrati po pravilima) apostrofirani su svi klišeji – od tobože kaotičnog i posve proizvoljnog skakanja između dostupnih (rodnih/šahovskih) uloga pa do ničim izazvanog spomena jednoroga, obligatorne tako-strašno-duhovite i pseudo-politički korektne aluzije na homoseksualnost. Ništa u tom skeču dakle ne bi bilo naročito vrijedno spomena da nije reinkarnacije one povijesne situacije u kojoj i seoske lude mogu nehotično postati proroci. Odnosno, bio bi to jedan najobičniji antidženderistički pamflet, da nije proradio onaj dekonstrukcijski aksiom – da diskursi koji inzistiraju na esencijalizmu u pravilu podrivaju sami sebe vlastitim nerješivim proturječjima.
Gdje se taj fenomen javlja u ovom skeču? U njegovom središnjem manifesnom sadržaju, u šahu. Od svih mogućih situacija na kojima su mogli graditi alegorijsku afirmaciju esencijalističkog pristupa rodu i njegove prirodne determiniranosti, božanstveni komičari odabrali su ponajgoru – onu igre. Igra je, kako nas podsjeća Wittgenstein, primjer konvencionalnosti par excellence. Upravo je čuvena njegova rasprava o ambivalenciji između činjenica da je igra nužno konstitutivno određena obvezujućim pravilima, te da su ta pravila tek konvencionalna i neizbježno varijabilna čak i unutar igre. A igra šaha, među svim ostalim mogućim igrama koje su se mogle odabrati, dodaje i dodatan sloj ironije. Naime, upravo je primjerima iz šaha svoju teoriju nastojao dočarati jedan od glavnih pra-prethodnika “dženderističkih” teorija protiv kojih ratuju naši neduhoviti ratnici, Ferdinand de Saussure.
Povlačeći analogiju između jezičnog znaka i šahovske figure, baš kao što božanstveni komičari povlače između rodne uloge i šahovske figure, De Saussure podcrtava činjenicu da narav šahovske figure ne proizlazi ni iz čega inherentnog. Za igru šaha, napominje, potpuno je irelevantno je li neka figura drvena ili bjelokosna, sve što je važno proizlazi samo iz njezinog odnosa prema ostalim figurama u igri. Dapače, možemo ga i dopuniti: u situaciji uvođenja druge kraljice u “isti tim” (kada pješak dosegne nasuprotnu stranu šahovske ploče pa se igrač odluči zamijeniti ga kraljicom) nerijetko se dogodi – znat će oni koji su amaterski igrali šah i mimo PC-a – da druge figure jednostavno nema, pa dobiva zamjenu: figuricu iz kakve druge igre, žeton, upaljač ili neki ini predmet opće uporabe. No nepodudarnost “urođenih osobina” ne mijenja činjenicu da taj predmet u referentnim okvirima partije šaha postaje kraljica, s obzirom na to da zauzima njezinu funkciju i njezin razlikovni odnos spram ostalih figura.
Nadalje, značenje i vrijednost figura – ističe de Saussure – u partiji šaha nisu ni nepromjenjivo određeni njihovim nazivom i inicijalnim svojstvima, već se redeterminiraju iz poteza u potez te u svakom pojedinom odsječku partije proizlaze isključivo iz stanja na terenu i međuodnosa s položajem i mogućnostima svih ostalih figura. Iako pravila postavljaju osnovne okvire, unutar tih okvira može se odviti beskonačno mnogo različitih izvedbi u kojima će značenje i vrijednost naoko istih figura biti i drastično različito. No ako bi netko skrenuo pozornost na činjenicu da su u pozadini tih različitih izvedbi ipak čvrsta pravila, vrijedi se vratiti Wittgensteinu i podsjetiti da pravila nisu oduvijek (ni zauvijek). “Šah postoji oduvijek” iskaz je analogan onome da oduvijek postoje i dva tobože diskretno odvojena, prirodno zadana i nepromjenjiva spola, čime bi se koncept roda pokazao izlišnim. No točnost obiju izjava ovisi o historijski potpuno nekritičkom ocrtavanju kontinuiteta (kao i kod drugih “oduvijek” tvrdnji). Naime, iako je šah – baš kao i vjekovna Hrvatska – po nekim tvrdnjama u igri još od stoljeća sedmog, kada se igra njemu nalik bilježi u Indiji, ili čak i od ranije, računaju li se neke usporedive u Kini, njegov europeizirani oblik ustalio se tek u petnaestom stoljeću, a današnja pravila standardizirana su u devetnaestom. No s druge strane standardizacije tih pravila i njihove institucionalizacije u šahovskim savezima i olimpijskim odborima odvijao se i obrnuti narativ – zajednice igrača modificirale su inačice igre, pa ih je danas na životu od nekoliko desetaka pa do, po nekim procjenama, više od dvije tisuće, ne računajući još i brojne druge šaholike igre. Rod je stoga doista usporediv sa šahom, ali ne na način kako to karikiraju božanski komičari – on je posve konvencionalan historijski konstrukt čiji se okviri sporo, ali ipak u široj perspektivi primjetno i nezaustavljivo mijenjaju kroz povijest, dok se unutar njih odvija mnoštvenost pojedinačnih izvedbi.
Netko bi, konačno, mogao reći i da Božanstvena komedija naglasak svoje kritike nije stavila na dugoročnu promjenjivost i varijabilnost roda, tj. šaha, već na njegovo potpuno proizvoljno određivanje usred partije. No to je najobičniji strawman, potpuna karikatura onoga što opskuranti nazivaju dženderizmom, kreirajući je kao dijametralnu suprotnost svoje iluzije monolitne stabilnosti i kontinuiteta između spola, roda i seksualnosti. Naime, i Judith Butler – čiji je kanonski tekst Nevolje s rodom praktički metonimija džendernizma u očima onih koji ga izmišljaju – upozoravajući na društvenu konstruiranost roda i diskontinuiranost roda, spola i seksualnosti ne tvrdi da se rod “bira” iz dokolice i potpuno proizvoljno, kako to sugerira sporni skeč. Naprotiv, Butler razotkrivajući oponašalačku strukturu roda, kao ponavljajuće izvedbe koja nema svog originala niti svoje unutrašnje biti, skreće pozornost na gramatiku i stilistiku egzistencije roda, koja implicira istovremeno i pojedinačnost te nužnu različitost i nesavršenost svake izvedbe, ali i kolektivna ograničenja njezinih mogućnosti – ponovno, baš kao u partiji šaha. Čak i drag-kraljice (za one koji ne razumiju, to je ono kad se Frano Čirko i njegovi polugoli prijatelji zajedno šminkaju), koje Butler smatra ponajboljim primjerom oponašalačke naravi roda, svoje izvedbe zapravo izgrađuju od dostupnih i kolektivno priznatih obrazaca, koje tom izvedbom istovremeno i podrivaju.
Metafora roda kao šaha zbog svega je toga zapravo jako dobra i prvi bih je prihvatio kao adekvatnu, no bojim se da to nije ono što su božanstveni komičari svojim traljavim skečom željeli poručiti. Kada bi, doduše, nešto naučili iz onoga što je njihov tekst protivno njihovoj namjeri pokazao, bilo bi to doista jedno “svježe, kreativno lice Crkve”, kako se sami predstavljaju. No kako čisto sumnjam da je to u skorije vrijeme izgledno, u međuvremenu bih sugerirao da makar porade na učenju nečega drugog. Nešto o humoru ili materiji koju satiriziraju bilo bi dobro za početak. Ili oboje odjednom. Mogli bi, recimo, pogledati koju epizodu A Bit of Fry & Laurie šoua. Tamo bi naučili ponešto o tome kako treba izgledati dobar humoristični skeč, a vjerojatno bi nabasali i na čuvenu referencu tog dvojca na šah i Ferdinanda de Saussurea.
