Posljednjih smo godinu dana svjedočili većem obimu referendumskih aktivnosti nego li u prethodnih dvadesetak godina. Nakon referenduma o ulasku u Europsku uniju, uslijedila su dva lokalna referenduma – u Fužinama o lokaciji gradnje vjetroelektrana, te u Dubrovniku o golfu na Srđu. Karakteristično za oba ta referenduma jest da su organizirani putem prikupljanja potpisa birača. Takav referendum na nacionalnoj razini još nismo doživjeli. Jednostavno do sada nitko, osim sindikata, nije uspio prikupiti dovoljan broj potpisa, no sindikalni je referendum – što zbog šlampavosti organizatora, što zbog dovitljivosti Vlade – pao prije održavanja na Ustavnom sudu.
Ovih dana bilježimo novu inicijativu koja pokušava prikupiti potpise za održavanje referenduma na nacionalnom nivou – potpise za raspisivanje referenduma najavila je prikupljati Katolička crkva. Dobro, ne baš Crkva, nego jedna od prigodno sklepanih ‘građanskih’ inicijativa. No kako je inicijativu najavio Krešimir Miletić, jasno je od kuda vjetar puše. U svakom slučaju, građani i građanke su, uz podršku Crkve, naumili prikupiti 375.000 potpisa kako bi raspisali referendum o stavljanju u Ustav odredbe o braku kao isključivoj zajednici muškarca i žene.
Moje je mišljenje da bi takva vrsta referenduma predstavljala nasilje.
Referendum o takvom pitanju po svojoj vokaciji nije demokratski – njime bi naime većina trebala sirovom snagom odlučivati o temeljnim ljudskim pravima manjine.
Štoviše, heteroseksualna većina takvom promjenom Ustava ništa ne dobiva, niti u suprotnom slučaju išta gubi. Ali zato sebi uzima za pravo određivati manjini koja temeljna ljudska prava smije imati. A pravo na obitelj sigurno jest među njima. Referendumi o ovakvim temama nisu nepoznanica u našem okruženju. Nedavno je u Sloveniji održan referendum o pravima ‘izbrisanih’. Usprkos tome što su i slovenski Ustavni sud, i Europski sud za ljudska prava utvrdili da je država Slovenija tim ljudima neustavno uskratila temeljna ljudska prava. Švicarska je isto tako održala referendum o dozvoljavanju gradnje minareta. Oba slučaja predstavljaju civilizacijsku sramotu, i primjer su zloupotrebe institucije referenduma. Demokracija nije puko vladanje većine, već i zaštita temeljnih ljudskih prava manjine.
Baš zato sam u više prilika do sada javno zagovarao i lobirao za izmjenu ustavnih odredbi koje govore o referendumu. S jedne strane zalažem se za smanjivanje broja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma putem građanske inicijative – mislim da je optimalna brojka za nacionalnu razinu oko 200.000, dok mi se kriterij za lokalni referendum čini dobro pogođenim. S druge strane, zalažem se za ograničavanje tema o kojima se može raspisati referendum. Po mojem sudu, tema referenduma ne smiju biti temeljna ljudska prava – ona jednostavno nisu tema za odlučivanje većine, već civilizacijska tekovina.
Zbog toga smatram da i u ovom konkretnom slučaju postoji građanska dužnost – dužnost ne potpisati zahtjev za ovakvim referendumom.
No uza sve navedeno, jednim dijelom bi želio da uspiju s inicijativom, te da se raspiše referendum. I to iz dva razloga. Prvi, kako bi Hrvatska pokazala talibanima da ne podržava takav uskogrudni i nasilnički povratak u srednji vijek. I drugo, kako bi ekipa u Saboru porazmislila o redefiniranju ustavne pozicije referenduma. Kada već nisu imali dovoljno mudrosti i dalekovidnosti to napraviti pri posljednjoj promjeni Ustava, usprkos amandmanu s tim sadržajem koji je bio na stolu.
Blog Aleksandra Hatzivelkosa možete pratiti na adresi: http://aleksandar-hatzivelkos.from.hr/
