Prošle sam godine s ponosom gledala svoju četverogodišnju kćer kako podiže svoju nogu u karate udarac i razbija ploču na pola. Njezin učitelj karatea, vesele i podržavajuće naravi, rekao joj je: “Imaš predivan osmijeh, Grace”. I predao joj njezin novi pojas, bijeli sa žutom crtom. Moje srce je potonulo. Počela sam obraćati pažnju na ono što govori ostaloj djeci. Varijacije na temu: “Stvarno si jak!”, “Imaš super stav!”, “Super si me poslušao!”. Samo je djevojčicama govorio o “predivnom osmijehu”. Poslala sam mu vrlo pristojnu poruku u kojoj je pisalo: “Kroz veći dio njezinog život stranci će zahtijevati njezin osmijeh i ona će se morati suočiti s intrinzičnim izazovom da izbalansira važnost svog izgleda sa svojim postignućima. Zanima me možete li primijeniti svoje komplimente o “predivnom osmijehu” na svu djecu ili ni na jedno dijete u budućnosti. Znam da ste odradili divan posao pokazujući i dječacima i djevojčicama da mogu biti snažni pa znam da razumijete o čemu vam pričam. Ne želim da ona podsvjesno prihvati poruku da su osmijesi manje važni za dječake nego za djevojčice”. Dobila sam brzi i pristojni odgovor o tome kako će u budućnosti više paziti.
Taj isti tjedan posjetile smo javnu knjižnicu Glandalea i razgledavale slikovnicu o supejunacima. Primijetila sam da su svi muški superjunaci prikazani u pozicijama snage i moći – skakali su sa zgrada, dizali aute, vukli tegljače itd. Na samo je jednoj stranici bila prikazana superjunakinja, Wonder woman, kako ljulja dijete na ljuljački. Razočarano sam objasnila Grace kako se to ne ubraja u super moći (iako je roditeljstvo vlastita vrsta super moći, ali na drugačiji način). Zašto nisu prikazali Wonder woman u junačkom svjetlu, kao ostale? Možda bi bilo drugačije i više fer da su dodali Batmana kako peče palačinke. Pisala sam knjižnici pitajući ih mogu li spaliti tu knjigu u najvećoj mogućoj vatri. Ne mislim stvarno da knjige treba spaljivati ili zabranjivati. Samo sam htjela da je bace u smeće. Knjižničarka mi je odgovorila da postoje druge knjige na polici sa snažnim ženskim likovima i da neće ništa mijenjati. Nisam imala snage argumentirati da neće sva djeca pregledavati sve knjige. Što ako pogledaju samo ovu? Zato sam zamolila Grace da obrati pažnju na ono što žene i djevojčice rade u njezinim knjigama, da vidi rade li drugačije stvari nego muškarci i dječaci. I da počne brojati. Da primjećuje.
Ima jedan klinac u predškolskoj grupi moje kćeri kojeg ću nazvati Lincoln. On je mali divljak koji ima naviku zadirkivati je dok se ona ne rasplače i praviti se da puca na nju iz imaginarnog pištolja. Istaknula sam to na roditeljskom sastanku i učiteljica je razumjela moju brigu, ali ga je i branila. “Voljela bih da vam mogu reći sve teške stvari koje su se već dogodile u njegovom mladom životu. Slaba sam na njega, on je jako drago dijete. Pričat ću s njime”. Ubrzo nakon toga, Lincoln i Grace postali su prijatelji – ona je čak bila pomalo zaljubljena u njega. “Volim ga i mislim da on mene voli, ali se boji to pokazati”, rekla je. Također mi je rekla da je rastrgana jer se on voli igrati s oružjem, a zna da to ona ne smije. Ovog tjedna kada je išla na zahod, on je ušao i ugasio sva svjetla. Čula sam za to nakon škola i istaknula to učiteljici koja je rekla da će razgovarati o granicama u razredu. Ne želim nadgledati njihovo prijateljstvo. Znam da djeca u toj dobi otkrivaju što je okej, a što nije, i da su opsjednuti sa svojim i tuđim tijelima.
Moj razgovor s Grace je bio specifičniji. “Želim da znaš da je on želio da ti bude neugodno u ranjivoj poziciji. Nisi mogla ići na zahod. Prijatelji to ne rade jedni drugima”, rekla sam joj. “Bit će situacija kada će te pitati da se igrate s oružjem ili da radite stvari za koje ti znaš da nisu u redu. Ja ne mogu biti pored tebe stalno i govoriti ti što da radiš. Moraš se zauzeti sama za sebe“. Zatražila me još malo jabuke.
Vrtić počinje u kolovozu i ja sam se sprijateljila s roditeljima drugih polaznika i polaznica. Dobila sam poziv na druženje od jedne jako drage gospođe koju nisam nikad upoznala, gdje će biti i ostala djeca i roditelji. Kada me dodala u e-mail grupu kratko me predstavila, a zatim nadodala: “Dobro je da je Noah mali zavodnik jer će biti ozbiljno brojčano nadjačan!” Kada sam je upitala zašto romantizira djecu od tako rane dobi, rekla je da joj je žao ako me uvrijedila i da je to očito nivo prisnosti na kojeg nisam navikla. Napisala sam joj da mi je žao što sam je prozvala pred svima. “Nadam se da razumijete otkuda mi to: već postajem umorna od toga da se dječaci tretiraju drugačije od djevojčica. Vidim to svaki dan u njezinoj školi. Na ružno ponašanje dječaka se odmahuje rukom, a djevojčicama se govori da ‘šefuju’. Mislim da bi zvučalo jako drugačije da je situacija obrnuta i da imamo grupu dječaka i jednu djevojčicu i da netko kaže ‘Elsie se jako sviđaju svi dečki’, zar ne? Jedina paralela muškom zavodniku je ženska drolja, a znam da ne želite ići u tom pravcu. Pogađa me u živac jer je gledam kako se sa četiri godine suočava s rodnim i ponižavajućim stvarima i misli kako to jednostavno tako mora biti”. Gospođa mi nije odgovorila.
Postoji zajednička nit u ovim pričama: svi su imali dobre namjere. Svi su mislili da je sve to bezopasno, ili šala ili nešto što se može lako objasniti. Ja to zovem “mikro sranjem.” Ja nisam primjećivala ta mikro sranja, čak ni makro, kada sam odrastala. Nisam znala kada sam imala pet godina i kada sam prespavala kod nekog čudnog klinca čiju obitelj nismo ni dobro poznavali, da nije u redu da me udara po goloj guzici u mraku. Nisam nikome rekla za to jer sam mislila da stvari jednostavno tako stoje. Nisam znala da se ne moram smijati na glupu šalu kolege o tome “kako se sada mogu vratiti u kuhinju” kada sam prezentirala važan projekt za korporativnu Ameriku. Mislila sam da stvari jednostavno tako stoje. Mislila sam da su to presitne, beznačajne stvari za komentirati. Da ću izgledati kao cjepidlaka. Da ljudi neće misliti da sam kul ili duhovita.
Ali to mikro sranje stvara valove koji postaju tsunamiji. Jedini način da se odupremo mikro sranjima je uz pomoć mikro feminizma. Neću organizirati protest ili pokrenuti časopis ili političku kampanju. Samo ću progovoriti. Svaki. Put. Zato što ne želim da moja kćer odraste i prepozna mikro sranja i zapita se zašto se njezina majka uzmicala 10 tisuća puta. Naporno je i nije me briga ispadam li kul ili duhovita ili pokazuju li ljudi moje e-mail poruke svojim prijateljima/icama i govore: “Koji je kurac ovoj kuji?”. I onda će kolege na to reći: “Čovječe, neka se malo smiri. Djeca su djeca”. Već vidim da me roditelji iz vrtića neće moći pogledati u oči kad me vide, i žao mi je zbog toga. Ali vjerujem da će Grace proći bolje. Sinoć, nakon što sam poslala onu posljednju poruku gospođi koja je organizirala dječje druženje, popela sam se u Gracein krevet. Zagrlila sam je i ona je uzdahnula u snu. “Žao mi je što moraš prolaziti sve to tako rano. Tako si još mala”, rekla sam joj na glas. “Pred tobom je cijeli život sranja. Ali ja ti čuvam leđa, mala. Uvijek ću ti čuvati leđa”.
Prevela i prilagodila Jana Kujundžić
