Nikome ne dugujete objašnjenje za vlastite postupke, za vlastiti pobačaj. No uz tolike žene koje osjećaju sram, trebamo li o njemu progovarati?
Za neke žene koje su pobacile, progovaranje o tom činu i priznanje abortusa moglo bi značiti gubitak posla, uništenje veze i neizbježno zlostavljanje. No neke od nas mogu progovoriti, a možda bi doista i trebale.
Poznajem ženu u tridesetim godinama; udana je, ima malo dijete i očajnički želi još jedno, ali njeno ozbiljno narušeno medicinsko stanje znači da bi trudnoća s drugim djetetom mogla biti po život opasna. Unatoč oprezu, ostala je trudna. Pobacila je zato što nije bila spremna niti voljna riskirati vlastiti život i ostaviti svoje već rođeno dijete bez majke. No unatoč tome, ona osjeća duboku tugu.
Poznajem još jednu ženu, u dvadesetima, koja se nalazila u lošoj vezi (bez djece) u trenutku kada je kontracepcija zakazala te se tako zatekla s trudnoćom za koju je znala da ju ne želi iznijeti. Trudnoćom na koju nije bila spremna. Bila je uzrujana, potresena, no nije imala dvojbi u vezi onoga što je željela i trebala učiniti. Nakon pobačaja nije osjećala žaljenje. Sada više rijetko i razmišlja o toj trudnoći ili abortusu.
Ako razmišljate kao većina ljudi, vrlo vjerojatno osjećate znatno veće suosjećanje spram prve žene no spram druge. Usprkos tome što većina ljudi u SAD-u i recimo Sjevernoj Irskoj, te u mnogim drugim državama, smatra da bi pobačaj trebao biti legalan, svejedno prečesto razmišljamo o reproduktivnim pravima u obliku hijerarhije prema kojoj rangiramo dobre i loše pobačaje. Pobačaje koje žene zaslužuju i pobačaje kojih bi se žene trebale sramiti.
No te dvije žene? Obje su ja.
Nedavna kampanja ‘jedna od tri’ (referirana na činjenicu da jedna od tri Amerikanke abortira barem jednom u životu) je objavila uživo prenošenu emisiju na nacionalnoj razini o iskustvima pobačaja u kojoj su se pojavili ljudi poput Cecile Richards, predsjednice organizacije Planned Parenthood, komičarke Lizz Winstead, umjetnice Flavianne Rodriguez i – mene.
Pisala sam već o prekidu svoje vrlo željene trudnoće i o mukama s kojima se suočila kada sam donijela tu odluku, no nikada ranije nisam javno govorila o svojem prvom pobačaju. Ne zato što sam ga se sramila već zato što on doista nije imao veliki utjecaj na moj život. Ako je nešto istina, onda je to činjenica da se moj život zapravo poboljšao zato što sam bila spremna i u mogućnosti, tog prvog puta, pobaciti. Tada sam bila slobodna objaviti svoju prvu knjigu, upoznati svojeg sadašnjeg supruga, izgraditi život koji sada živim i stvoriti obitelj koju volim.
Možda mislite da je to bezosjećajno. No istina je takva. Unatoč pričama o abortusu koje dominiraju pro-choice diskursom, pričama koje često uključuju željene trudnoće koje se moraju prekinuti zbog ozbiljnih zdravstvenih problema majke ili abnormalnosti fetusa, većina žena koja se odluči na pobačaj učinit će to iz istog razloga iz kojeg sam ja to učinila u svojim dvadesetima – jednostavno ne žele biti trudne. I ne postoji ništa loše u tome.
Nikome ne dugujem objašnjenja za to što sam pobacila, no, s obzirom na kontinuirano jačanje konzervativnih pokreta koji pokušavaju i dijelom uspijevaju ženama oduzeti njihova reproduktivna prava i ljudskost, vjerujem da one od nas koje imaju iskustvo pobačaja, a mogu o njemu govoriti, to trebaju i činiti. Za mnoge žene posljedice javnog progovaranja o abortusu su preteške. Jednostavno se ne isplati.
Za neke žene bi javno priznanje pobačaja moglo značiti gubitak posla ili narušavanje odnosa s članovima obitelji. Druge žene se jednostavno ne žele izložiti neizbježnom osuđivanju koje dolazi ruku pod ruku s priznanjem pobačaja, osobito ako se on priznaje online.
Steph Herold, zamjenica direktora Sea Changea (organizacije posvećene uklanjanju stigme vezane uz pobačaje i druga reproduktivna iskustva), rekla mi je da se u istraživanju na temu pripovijedanja o abortusu, većina žena izjasnila kako su podršku dobivale od ljudi iz svojih privatnih života, ali i stranaca. No jednako tako mnogobrojni su primjeri osjećaja srama i nametanja krivnje od strane neznanaca, ali i bliskih osoba pri pričanju o abortusu.
“U stvari, kada sam tweetala o rezultatima naših istraživanja, jedna žena je to prokomentirala svojom pričom o tome kako je bila nesigurna želi li ispričati svoju priču javnosti s obzirom na to da je jednom ranije to učinila i završila kao žrtva zlostavljanja anti-abortivnih organizacija”, rekla je Herold.
Vrijeme je da prestanemo ‘monstruizirati’ pobačaj, jer on je normalan dio reproduktivnog života mnogih žena. Ponekad su naše priče banalne, nekad tragične, no uvijek su naše. I čak i ako neke od nas odluče javno progovoriti o svojim iskustvima kako bi se aktivno borile protiv stigme koja okružuje sve nas koje smo jednom u životu pobacile, to svejedno ne znači da su ikakva objašnjenja potrebna niti nužna.
Prevela i prilagodila Ines Mihić
