Socijalističko-feministička perspektiva zagovara radikalno novu i neseksističku podjelu rada koja promiče rodnu ravnopravnost na radnom mjestu i vrednuje netržišni kućanski rad za muškarce, za žene i za zajednicu.
Socijalizam koji teži demontirati kapitalizam, no koji ne unaprjeđuje položaj žena politički, ekonomski i socijalno – nije revolucija. Pokret za prava žena koji ženama želi ograničiti slobodu napredovanja prema višim pozicijama na ljestvici postojećih struktura moći, a da pri tom ne napada kapitalističku i patrijarhalnu bazu društva – nije pokret za oslobođenje. Reorganizacija političkog i osobnog života za žene i za muškarce ključna je za socijalističko- feministički projekt koji želi ukinuti kapitalistički patrijarhat. Paralelna identifikacija s političkom ljevicom i s feminizmom stvara politike međuklasne (cross-class) solidarnosti, ali i potencira stvaranje velikih napetosti među progresivnim osobama i grupama kada se ukaže na krosklasni seksizam i opresiju. Prilikom jednog razgovora, jedan student (i prilično mehanicistički marksist) mi je rekao: “Socijalistički feminizam? To je za ljude poput tebe kojima je feminizam važniji od [socijalističke] revolucije”. Ta njegova tvrdnja je jako daleko od istine.
Položaj i status žena u globalnoj ekonomiji danas je mnogo kompleksniji nego prije. Zbog ekonomskih kriza diljem svijeta žene su u sve većem siromaštvu te su ranjivija skupina i na njima se prelamaju mjere štednje i kresanja resursa za socijalne servise. Zemlje globalnog Sjevera nastavljaju “apsorbirati” žene, posebno ne-bijele žene, kao jeftinu radnu snagu – to je strategija koju odobravaju i vlade zemalja u razvoju želeći jeftino prodati svoju radničku klasu.
Na Karibima, žene danas dominiraju u tzv. “srednjem menadžmentu” i više ih se upisuje na fakultete, no seksualno nasilje i rodni jaz u plaćama i dalje su u porastu, što je i vidljivo u javnosti. Čak i dobronamjerni aktivisti upadaju u klopku usvajanja jezika/diskursa međunarodnih organizacija za razvoj – jezika neoliberalne logike – koji vide žene kao “neiskorišteni resurs”.
Ovu nepravednu realnost često ne primjećuju obezvlašteni muškarci koji su uronjeni u sve veće siromaštvo i nesigurnost te se okomljuju na žene kao na uzrok svojih problema, umjesto na kapitalističko razmještanje (rekonfiguraciju). Nije moguće ukazati na fleksibilnost kapitalizma i rodni poredak kada oboje imaju sposobnost prilagođavanja novim manjinskim dijelovima opresiranih skupina i istovremeno podupirati opresiju u korist većine. Posljedica je da takve rekonfiguracije kompliciraju klasne sukobe, a još više otežavaju mogućnosti solidarnosti i oslobođenja.
Socijalistički feminizam, koji je niknuo u Južnoj Americi i šire na globalnom Jugu, od samog početka je bio suprotstavljen feministkinjama globalnog Sjevera čija je analiza univerzalnog sestrinstva ignorirala imperijalističko nasilje i opresiju, a liberalni koncepti feminizma su ignorirali kulturalne i ekonomske uvjete zavisnih i nerazvijenih ekonomija Južne Amerike, Kariba, Afrike i Azije.
Sredinom 20. stoljeća, u Južnoj Americi, diktature, državna represija i mačizam bili su najveći problemi s kojima su bile suočene žene u svim segmentima i na svim razinama društva. Premda je ženama kroz revolucije bilo omogućeno da dobiju snažniji glas kako bi “redizajnirale” ženski rod/identitet (womanhood) i feminitet među konzervativnim religijskim i seksističkim muškim stavovima, ubrzo su otkrile kako vode dvostruku borbu: jednu protiv kontrarevolucionara, a drugu protiv muške dominacije i autoritarizma na vlastitim oslobodilačkim frontama.
Očito, žene u revoluciji i žene i revolucija su dvije odvojene teme. I premda mnogi muški revolucionari žele stvoriti “novo društvo” i “novog muškarca” i kasnije uključenu “novu ženu”, partijski autoritarizam i muški standardi rada i radnika/ca marginalizirali su žene. Zbog te frustrirajuće borbe protiv drugova, žene su oformile ili vanpartijske odvojene grupe ili donekle autonomne grupe unutar partija kako bi uveli ženska pitanja na revolucionarnu platformu.
Socijalistički feminizam bio je najznačajniji u zemljama sa snažnom političkom ljevicom ili u socijalističkim državama. Niknuo je iz ženskih redova – organizacija i posebnih komiteta političkih stranaka i sindikata. Organizacije kao što su udruženje Luisa Amanda Espinoza žena u Nikaragvi, pokret Flore Tristan u Peruu, te u manjoj mjeri na Jamajci organizacija Women’s Auxiliary of the People’s National Party od 1975. do 1979. godine, osnovale su istaknute socijalistkinje no ni one nisu uvijek zagovarale socijalističko-feminističku poziciju.
Kada se radi o karipskim feminističkim tekstovima, čini mi se kako su zbog jezične “barijere” i “podjele” Karibljani i Karibljanke koje/i govore engleski (odnosno ne govore španjolski) u potpunosti uskraćene/i za radikalne perspektive koje su zagovarale feministkinje koje govore i pišu na španjolskom. Usko anglofona karipska perspektiva umanjila bi opseg i značaj socijalističko-feminističkog trenda u ovoj regiji.
U razdoblju radikalizma 1970-ih i 1980-ih, seksualnost i reproduktivna prava uvijek su bila viđena kao nižerazredna pitanja i lažna svijest u usporedbi s narodnim oslobođenjem. Neke revolucionarne i progresivne grupe vidjele su “feminizam” kao ideologiju koja je uvezena iz SAD-a, te su ga neke revolucionarne partije i teoretičari odbacili kao imperijalističku paradigmu.
Nasuprot tomu, organizacije kao što je Socijalistička fronta žena u Peruu, radile su na tome da ukažu na teške životne uvjete žena i muškaraca u siromašnim gradskim četvrtima (barrios), a Ženska sekcija centra za edukaciju u Dominikanskoj Republici (‘Women’s Section of the Dominican Center for Educational Studies’) pokrenula je političku svijest žena kao radničke klase oslanjajući se na snažnu rodno-klasnu analizu.
Socijalistički feminizam prepoznao je intersekcije identiteta koji oblikuju opresiju žena mnogo prije nego što je “intersekcionalnost” kao koncept ušla u mejnstrim društvenih znanosti. U nekim udžbenicima, socijalistički feminizam je objašnjen kao “brak” marksizma i radikalnog feminizma.
U slučaju Južne Amerike i Kariba, ta sinteza je bila manje teoretska, a više praktična, jer su radikalne žene ujedinile analizu i političke pragmatične strategije kako bi shvatile kontekst svoga vremena – kroz otpor i borbu protiv kolonijalnih sila, rasizma, imperijalističkih ratova i muških struktura autoriteta i dominacije.
Ekonomska stagnacija stvorila je plodno tlo za izrabljivanje radnica i radnika; ekonomski dûg je oslabio državu iznutra i njezinu poziciju u pregovorima s međunarodnim kapitalom; korupcija je “izgrizla” socijalnu mrežu društva. Te su sile zajedno stvorile kapitalističku strukturu i okvir koji zahtijeva analizu koja može slomiti rodni poredak i ekonomsku bazu koja opresira i žene i muškarce. Koja analiza i diskurs su dostupni generaciji koju zabrinjava ekonomska i rodna nejednakost?
Može li muškarac biti socijalistički feminist? Može. Muškarci koji se samoidentificiraju kao ljevičari ili progresivni trebali bi učiti iz bogate analize koju nudi ova perspektiva. U studenome 2015., izviješteno je kako se 89 osoba iz Trinidada i Tobaga priključilo ISIS-u. Koja perspektiva nudi analizu koja se istovremeno bori protiv terorizma i religijskog fundamentalizma i ukazuje na islamofobiju? Koja teorija može učiniti vidljivim otuđenje koje stvara kapitalizam i istovremeno kritizirati hegemonijske maskuline ideale koji oprimjeruju veće nasilje prema ženama i rat? Socijalistički feminizam nudi mogućnost oslobođenja ljudi i od kapitalističke krize i od maskuliniteta koji dodatno pojačavaju i ubrzavaju globalnu militarizaciju i društveno rasulo. Do kada će kapitalistički patrijarhat uništavati ljude?
Većina naše djece danas ne zna imena utemeljiteljica i revolucionarki koje su važan dio povijesti poput bilo kojeg muškog heroja koje vidimo na posterima, majicama i pamfletima. Za svaku majicu s Fidelom ili Cheom, isprintajte po jednu s Vilmom Espin i Celijom Sanchez iz Kube; prilikom svakog odavanja počasti Cheddiju, sjetite se Janet Jagan iz Gvajane; kada se sjetite panafričkog aktivizma Padmorea, sjetite se i Claudije Jones iz Trinidada i Tobaga; a kada u budućnost povedete C. L. R. Jamesa, povedite sa sobom i Selmu James.
Jer, polovična revolucija uopće nije revolucija.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević