Današnja Europa pokazuje snažne ekstremno desne tendencije na najvišim razinama političke moći. Na nedavnim predsjedničkim izborima u Austriji, radikalna desna Slobodarska stranka (FPO) izbila je na prvo mjesto sa 36 posto glasova, prije nego što je njezinog kandidata Norberta Hofera s tijesnim rezultatom pobijedio dugogodišnji lider Zelenih Alexander Van der Bellen.
U Finskoj, Poljskoj i Mađarskoj ekstremna desnica već participira u vlasti, dok u Nizozemskoj i Francuskoj ankete pokazuju kako su vodeća politička snaga. I druge države su doživjele udar desnice uključujući Dansku, Švicarsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Italiju. Iste takve zabrinjavajuće trendove, premda “začinjene” hollywoodskom tragikomedijom, vidimo i na drugoj strani Atlantika.
Naravno, izvan područja izbornih politika, stvari su mnogo složenije. U temeljima zapadnih društava odvija se žestoka bitka između desničarske dinamike i vitalnih dijelova društva, s radikalnim društvenim pokretima na čelu. U takvom kontekstu, postaje jasno da je uspon krajnje desnice u dijalektičkom odnosu s neoliberalnim projektom vladajućih elita u Europi.
O Neoliberalima i kanibalima
Suvremena ekstremna desnica ima moderne uzroke, nove značajke i ogromnu globalnu popularnost, stoga su povijesne usporedbe s nacističkim pokretima u prošlosti samo djelomično korisne. Općenito, krajnja desnica se pojavljuje kao nuspojava negativnih ekonomskih dodatnih učinaka (eksternalija) kapitalističke globalizacije. Većina ljudi vidi krajnju desnicu kao neki oblik političkog utočišta protiv propadanja društva koje je uzrokovalo sve veće takmičenje u globaliziranoj ekonomiji.
Uspon ekstremne desnice također korespondira s destabilizacijom društvenih struktura uzrokovanom financijskim tržištima, započevši od država i poslovnih struktura pa sve do zajednica i obitelji. Nostalgičarskim povratkom zamišljenoj zajednici ili naciji, radikalna desnica nudi kohezijski sadržaj društvima u raspadanju, nešto što nedostaje apersonalnim institucijama financijskih tržišta i nemoćnoj novčanoj zajednici.
Ta pseudokolektivna ponuda desnice iznimno je popularna među različitim društvenim grupama, uključujući i europsku srednju klasu koja je pretrpjela ekstenzivno otuđenje i individualizaciju koje donose tržišne sile, te se postupno riješila društvenih veza s prošlošću. Stoga, ondje gdje je neoliberalni rat svih protiv sviju prisilio društva na neki oblik kanibalizma, krajnja desnica nudi povratak zajednici. Naravno, problem je u tome što u fašističkoj zajednici kanibalizam ne prestaje već biva vertikalno integriran.
Za vladajuće klase, povratak masa ekstremnoj desnici poželjan je razvoj. Radikalno desne ideologije zasnovane su na pojednostavljenom manihejskom svjetonazoru “prijatelj/neprijatelj” zbog čega je umovima sljedbenika iznimno lako manipulirati. Stoga europske elite već iskorištavaju ultra-desne ideologije kako bi kanalizirali negativne učinke neoliberalne dominacije nad raznim žrtvama, ponajviše nad najranjivijim društvenim skupinama i “opasnim klasama”.
{slika}
U Srednjem vijeku, Crkva je bila glavni subjekt premoći i mučenja, pa ipak su “vještice” naposljetku bile spaljene. Pod današnjim dualizmom ekstremne desnice, oni koji imaju društvenu moć mogu lako izbjeći društveni bijes zbog neravnopravnosti potičući strah prema društvenoj raznolikosti. Takva politička ponuda radikalne desnice za elite je ujedno i jedinstvena prilika da iznova legitimiziraju nacionalne političke institucije, a da ne moraju “dirati” uzroke koji leže u korijenu njihove sadašnje delegitimiziranosti.
U prošlosti su starorimski vladari smirivali sudionike/ice velikih društvenih nemira priređujući spektakle svome narodu. Danas, političke sile mogu još više pogurati neoliberalni projekt pomoću željezne pesnice nacionalnih država, a istovremeno privremeno zaustaviti rapidnu stopu kojom se raspadaju predstavljačke institucije tako što agresivno investiraju u nacionalističke i ksenofobne ideologije.
Upoznajte Tehnokrate
Progresivan plan prevladavanja krize globalnog kapitalizma zasigurno ima određenu cijenu za pojedince/ke te zahtijeva osobnu mobilizaciju i sudjelovanje u izgradnji alternativnih društvenih odnosa “odozdo prema gore” (bottom-up). Takav prijedlog osporava dominantne odnose neoliberalnog kapitalizma. S druge strane, politički prijedlog radikalne desnice funkcionira u komplementarnom međuodnosu s neoliberalnim projektom. Stoga ga je moguće primijeniti i na mikro i na makro društvenoj razini, bez potrebe za podrivanjem etabliranih hijerarhija i suprostavljanjem dominantnim društvenim snagama.
Dok je u neoliberalnom svjetonazoru odnos između pojedinca/ke i društva zarobljen u apersonalnoj instituciji financijskih tržišta, u ultradesnom otklonu takva je veza ideološki dopunjena osjećajem zamišljene zajednice i zajedničke sudbine. Drugim riječima, esktremno desni prijedlog pruža osjećaj lažnog pripadanja bez plaćanja osobne cijene, te identitet zasnovan na simplificiranoj dihotomiji “prijatelj-neprijatelj”, što olakšava osobnu “navigaciju” u složenoj i kontradiktornoj društvenoj stvarnosti. Istovremeno, slijepo oslanjanje na rigidne hijerarhije i u potpunosti posredovan odnos s politikom omogućuje apsolutno delegiranje politike predstavnicima i tehnokratima, što je u neoliberalnim meta-demokracijama, kako se čini, prirodna pojava.
Na kraju, ali ne najmanje važno, skrivanje društvenih nejednakosti i kontradikcija pod apstrakcijom nacije iskupljuje ih od svake namjere suprotstavljanja odnosima dominacije ili eksploatacije, a umjesto toga se lažno predstavljaju legitimizirajući se kao saveznici interesa opresiranih. Ukratko, u desnoj totalitarističkoj inačici neoliberalizma, pojedinac/ka se mora pokoriti – bez znakova otpora – tržišnim sankcijama i društvenim hijerarhijama, no sada s dodatnim teretom jer se mora pretvarati da nije “Židov/ka”.
Popularnost ekstremno desne ideje nije pala s neba. Zapravo, ta ideja je kultivirana dominantnim bihevioralnim modelima i svjetonazorima te potaknuta društvenim rasulom koje je proizveo neoliberalni projekt. U europskim društvima kojima vladaju neoliberalne elite, građani/ke su svakodnevno izloženi/e i trenirani/e za transformaciju ljudskih bića u sredstva za otuđenje. Ovakvi uvjeti su idealna podloga za stvaranje bliskosti s nacističkom konverzijom ljudskih bića u sredstva koja vode nacionalističkim ciljevima s koncentracijskim logorima i ratovima.
Instrumentalna cost-benefit logika neoliberalizma, kojom se društveni ugovori navodno mogu svesti na pseudoobjektivistička tehnokratska pitanja, postaje moćno legitimno oružje u rukama radikalne desnice za upravljanje “drugim” kao homo sacerom. Licemjerna nezainteresiranost neoliberalizma za asimetriju društvene moći koja je generirana kapitalom i financijskim tržištima – i njezino idoliziranje kao vrhunca ljudske slobode – legitimizira glorifikaciju društvene hijerarhije i nadmoći koje čine temelj totalitarizma.
Stvaranje povijesti demokracije
Pomak prema ekstremnoj desnici održava sadašnje stanje, ali i donosi nove elemente u dominantan sustav moći. Na makro-društvenoj razini, radikalno desni projekt ostavlja neoliberalni ekonomski model netaknutim u srcu nacionalne države. No, možda je najvažniji novitet opovrgavanje osnovnih demokratskih dostignuća; to je ključna tendencija u trenutnoj fazi kapitalizma i Sveti gral neoliberalne društvene konsolidacije.
U vanjskim odnosima s globaliziranim tržištima, radikalna desnica investira u pragmatični protekcionizam i nesmiljeno globalno tržišno natjecanje. Stoga ekstremna desnica slavi i ističe određene aspekte kapitalističke globalizacije (natjecanje među nacionalnim ekonomijama, tranziciju u nedemokratske režime), dok istovremeno tvori jasnu i stalno prisutnu opasnost za druge aspekte kapitalističke globalizacije, budući da ima inherentnu sklonost samodestrukciji društva u kojemu prevladava.
Na mikro-društvenoj razini, ultra desnica investira u najmračnije elemente ljudske prirode, kao što su strah, mržnja i žudnja za ratovanjem. Ako imamo na umu da su svi oblici ljudskog društva zasnovani na suradnji, nasilno nametanje tendencija od vrha prema dnu koje uništavaju takvu suradnju i zamjenjuju je mržnjom i ratom vodi do društvene dezintegracije.
{slika}
No, radikalno desna inačica kapitalističke globalizacije nije sklona samo unutarnjem ratovanju, već i onom među društvima. Ortodoksnost neoliberalnog takmičenja između nacionalnih država nije ograničena samo na mirnodopska sredstva. Zapravo, rat među nacijama postaje nastavak ekonomskih sukoba drugim sredstvima. Ta činjenica neizbježno ugrožava nesmetano funkcioniranje tržišta. Stoga, dominantan sustav moći uvijek izabire ekstremno desnu varijantu, premda na kraju takav sustav, kako bi riješio svoju krizu i zaštitio kapitalističku društvenu reprodukciju, prolazi kroz cikluse destrukcije.
Neoliberalno – fašistički sklop
Uz iznimku Zlatne zore u Grčkoj, radikalna desnica, u nastojanju da pokori državu, danas u Europi ne gradi iste strukture poput onih u međuratnom razdoblju; nema masovnih paravojnih Sturmabteilung (nacističkih) grupa koje se bore sa suprotstavljenim grupama na ulicama. Zapravo, taktika današnje radikalne desnice uglavnom se drži izbornih politika.
Čini se da je razlog tomu isti onaj zbog kojeg suvremena ljevica nije uspjela rekonstruirati masovne radničke pokrete kakvi su postojali u prošlosti. Izgleda da je fragmentacija osobnog odnosa s bilo kakvom vrstom društvenog kolektiviteta “gotova stvar”. S tim fenomenom fragmentacije ljevica se ne može lako nositi, jer se reproducira i na konstrukcije alternativnih društvenih odnosa.
S druge strane, radikalnoj desnici dovoljno je kultivirati legitimne mentalitete putem delegiranja kako bi prebrodili organizacijske probleme. Naposljetku, nakon Noći dugih noževa Hitler je shvatio kako je inherentna totalitaristička jezgra mnogo racionalnija od jurišnih odreda, jednom kada je moć uspostavljena. Stoga, za razliku od progresivnih društvenih snaga, agenda radikalne desnice je primjenjiva trenutno i iznimno je kompatibilna sadašnjem statusu quo, budući da naprosto sama stvara inflaciju postojećih neoliberalnih tendencija prema društvenom kanibalizmu i totalitarizmu.
Generatori fašističke hegemonije
Čim se uspostavi hegemonija, čak i prije osvajanja moći, svaka politička snaga se odražava u centrima političkog odlučivanja. Prije nego što je radikalna desnica zadobila moć u srcu Europe, njezina hegemonija se već reflektirala u politici EU-a putem odluka koje su bile potpuno desne orijentacije. Takve reakcionarne politike vodećih europskih institucija su rezultat dijalektike između krajnje desnice i dominantnih neoliberalnih snaga. Radikalno desna devijacija neoliberalizma kompatibilna je stvaranju sadašnjih globalizacijskih procesa, čak i dok dramatično vodi eskalaciji tog procesa. Prema ratu.
Međutim, postoji progresivni kontra-prijedlog koji je zasnovan na solidarnosti, suradnji i demokraciji među ljudima i narodima, te na izgradnji alternativnog oblika međunarodne zajednice. Za razliku od radikalno desnog otklona, takav prijedlog nije kompatibilan globalizacijskim procesima. Dok danas možemo vidjeti kako radikalno desne vlade funkcioniraju bez značajnih sukoba ili otpora s već uspostavljenim strukturama moći, nasuprot tomu lijeve vlade bivaju smjesta apsorbirane strukturalnom moći globalnog financijskog kapitala.
{slika}
Premda je krajnja desnica već uspostavila moć u gotovo polovici Europe, Wolfgang Schäuble nikada nije rekao svojim novoizabranim fašističkim satelitima u središnjoj i istočnoj Europi “odrat ćemo vas poput zečeva i mahati vašim kožom Podemosu”, kao kada se obratio lijevoj Syrizi kada je pobijedila na izborima u Grčkoj.
Fašizam i nacizam nisu strani zapadnoj civilizaciji. Baš suprotno, to su djeca autoritarnih i antidemokratskih tendencija u srcu europskog Prosvjetljenja. Današnje međunarodne politike ne ostavljaju niti najmanje prostora za solidarnost i suradnju, no pozdravljaju neprijatelje humanosti, sile uništenja i rata.
Iz perspektive radikalnih društvenih pokreta, doista već dvadeset godina, dan za danom, vodimo bitku da stvorimo društva slobode unutar i protiv moći kapitala. No, danas nam je svima više nego očito kako moramo transcendirati i podići sadašnju razinu organizacije prema transnacionalnoj razini. Umrežavanje europskih društvenih pokreta je projekt koji je već izgrađen kroz platforme zbližavanja koje kombiniraju direktnu političku akciju i dugoročne političke ciljeve.
Poput generacija boraca i borkinja prije nas, na nama je da uništimo kapitalizam i njegove moderne radikalno desne devijacije putem internacionalne suradnje. Kao što je nekoć rekao Gramsci, ovo je vrijeme čudovišta. Naš je zadatak da pomaknemo ravnotežu u korist humanosti i promijenimo tijek povijesti.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
