Još jedan katolički blagdan, još jedan pokušaj da opravdam svoj krsni list i budem dobra katolkinja. I to ne radi drugih, već prvenstveno radi sebe. Ta potreba za religioznošću u meni ne jenjava od malena. Usprkos svim protivljenjima koje u meni izazivaju određena crkvena stajališta, usprkos svim nelogičnostima koje prate određena crkvena učenja, usprkos činjenici da je kroz povijest crkva bila toliko grješna koliko je bio i njezin narod, uvijek iznova pokušavam naći neki smisao u toj priči. Već godinama pokušavam uklopiti svoje viđenje Boga u crkveno, još otkada sam u školskim klupama na satovima vjeronauka pomislila kako tu nešto ne štima.
Ono čemu su me roditelji učili bez iznimke jest da su svi ljudi na svijetu jednaki u svojoj različitosti i da nas Bog sve takvima prihvaća, ipak je naišlo na iznimku. I to na posljednjem mjestu gdje je to smjelo biti iznimka – u crkvi. Kako sam odrastala, tako sam shvaćala da crkva ljubi, ali i ne tolerira previše. Da je spremna prihvaćati, ali samo sebi jednake. Da svima želi mir i blagostanje, ali pod svojim uvjetima. Da trebamo slušati svoju savjest, ali i lokalnog svećenika. Da trebamo imati čvrst karakter, ali i biti pokorni kršćanskoj zajednici. Ipak, u potrazi za nečim dobrim, dolazim na početak misnog slavlja, po tko zna koji put dajući novu priliku sebi i crkvi kojoj pripadam, da zanemarimo razlike i složimo se u dobru. Puna nade u to da ću se uvjeriti kako nisam bila u pravu i kako ću odande otići smirenija, ispunjena pozitivnom energijom i dobrim mislima.
Blagdan je Velike Gospe, Isusove majke i ima li prigodnijeg kršćanskog blagdana da se u duhu vjere skrene pozornost na probleme koje žene danas imaju u društvu, koliko su sputane i koliko ih se premalo cijeni naspram njihovog doprinosa zajednici. Nadala sam se nekoj lijepoj riječi o svim majkama, o njihovoj žrtvi, o ljubavi koju pružaju. Moje nade ubrzo su splasnule.
“Nažalost, u današnjem svijetu se život uništava, zamrzava se, njime se postupa neprirodno, a svjedoci smo i novih zakonskih okvira koji omogućuju takvo postupanje sa životom “, zagrmjelo je sa oltara. Rečeno je još i kako su to ‘đavolji naumi’, a ostatak propovijedi se govorilo o važnosti života. Zvuči li samo meni to kontradiktorno?
Dotični svećenik nije jedini koji ima potrebu natuknuti protivljenje crkve novom zakonu o umjetnoj oplodnji. Protiv njega propovijedaju, za njegovo neizglasavanje u saboru mole, a ljude koji se na tako nešto odlučuju nemilosrdno se osuđuje. Osuđuje se i istospolne zajednice, osuđuju se sve seksualne manjine, osuđuju se nevjenčani životni partneri, osuđuje se kontracepcija, osuđuju se abortusi. Kategorički, bez iznimke, bez davanja prilike i mjesta objašnjenju s druge strane.
Pa, gospodo u zlatnim haljinama, možda je došlo vrijeme da i vas netko osudi.
‘Đavolji naum’ – reče ‘sveti čovjek’. Što je to đavolje u potrebi žene da u rukama drži svoje dijete i za njega brine? Što je to đavolje u želji muškarca da ima potomstvo? Što je to đavolje u ijednoj ljudskoj osobi da pruži nekome toplinu doma, nekoga odgoji i učini ga/je osobom? I što, pobogu, ima đavolje u tome da znanost ljudima pomogne da ostvare svoje božanske naume?! Zapita li se itko od pripadnika crkvenog klera daju li im svećenička odora i zlatni kalež ikakvo pravo da stvaranje voljenog života nazivaju đavoljim naumom? Zapita li se itko od istih imaju li pravo svojatati nečije životne odluke? Zar nismo pozvani na život u samoostvarenju kako bismo kao potpune osobe mogli pomoći i drugima da postanu to isto? Zar zbilja mislite da ste kompetentni da nekome zabranite majčinstvo ili očinstvo samo zato jer ste sami pristali na isto? Nitko od onih koje vi prozivate nije stao na put vašem životnom pozivu ili odabiru. Koji to dio katoličkog učenja daje vama za pravo da istu slobodu izbora uskratite njima?
Nakon prošlogodišnjeg splitskog gay pridea, svećenik je s oltara pitao svoje vjernike zašto ih je tako malo bilo na onoj pravednoj strani, nasuprot sramotnoj povorci. Jedino sramotno, dragi svećeniče, vaše su riječi i činjenica da nitko nije napustio propovijed. Pretpostavljam da oni, kao ni vi, nisu znali da su s ‘one, pravedne strane’ bili mladi neonacisti koji su fizičkim nasiljem ugrožavali ljude dok su mirno šetali i propagirali ljubav i svoje temeljno ljudsko pravo – pravo na različitost, pravo da budu ono što jest.
Zašto pretpostavljate da je ovo Vaša država? Zašto mislite da su ovo Vaši gradovi? Zašto mislite da bi se moj Bog složio s vama? Zašto mislite da mi koji ljubimo Boga, ali ne i Vas, ne smijemo ustati i osuditi vaše riječi na način na koji Vi osuđujete naše? MI VAS nazivamo bogohulnima, MI VAS nazivamo mrziteljima života, MI VAS nazivamo neprovoditeljima Božje riječi, MI VAS smatramo nedostojnima haljine koje nosite i oltara sa kojeg govorite.
Zašto kategoričku osudu nismo čuli za zločine pedofilije u vašim redovima? Kako je moguće da u instituciji pravednosti kao što je Crkva, tako nepravedno stradaju oni koje biste prve trebali zaštititi? Zašto se ne odričete kukolja među vama, zašto ih ne izložite javno kako nikada ne bi bili u mogućnosti ponoviti slično, već zločine zataškavate premještajući zločince iz jedne župe u drugu?
Zašto ne čujemo kategoričku osudu zlostavljanima u obitelji, ali slušamo o važnosti ženine pokornosti u braku? Zašto su žene i dalje druga rupa na sviralu te iste crkve? Zašto glorificirate Majku Božju, dok sve žene u stvarnosti svakodnevno ponižavate uporno zagovarajući patrijarhat, braneći im ‘djecu iz epruvete’, osuđujući djecu iz ‘divljih brakova’?
Kao rješenje problema neplodnih parova predlažete usvajanje djece, što je svakako plemenit cilj. Zašto onda ne inzistirate na boljim zakonima vezanim uz posvajanja djece? Ili ste možda previše zauzeti slanjem političkim poruka i indirektnim, a nerijetko i direktnim porukama kome bismo trebali dati svoj glas na predstojećim izborima. I zašto mislite da na taj način ne vrijeđate inteligenciju onih koji vas slušaju? Ili i sami sumnjate u sposobnost njihove procijene?
“Uvrijedio sam ih jer sam se usudio da mislim“, kaže Meša Selimović. Jeste li uvrijeđeni, gospodo?
