Ovogodišnja norijada maturanata/ica na gradskim ulicama diljem zemlje možda nam pokazuje pravo stanje našega društva i propast u koju nezaustavljivo tonemo. Ulice prepune brašna, građani i građanke u strahu od (o)bijesne mladeži, zapaljen automobil, uništen displej na tramvajskom stajalištu, pijanstvo i golotinja, sve su to slike koje se, s manjim izmjenama većih motiva, ponavljaju iz godine u godinu na dan kad maturanti pokazuju svoju ‘zrelost’. Generacije odgajane u potrošačkom društvu cijene prije svega stvari i kratkotrajan vlastiti užitak, bez obzira na druge ljude. Dobiva se dojam da su te generacije bezosjećajni/e i bez odgovornosti prema društvenom, prema drugačijem, prema tuđem, prema svemu onome što nije u službi njihovog vlastitog zadovoljenja, zadovoljavanja i izazivanja sreće. Ono što ne koristi njima i odmah, ne predstavlja im nikakvu važnost.
Zabava za mlade, uništavanje javne imovine, napad je na sve nas koji smo propustili/e odgojiti nove generacije. Svi mi koji sudjelujemo u tom odgojnom i obrazovnom procesu nosimo dio tereta. Tereta, zato što smo propustima ili nedovoljnim znanjem, možda prevelikom borbom za vlastiti opstanak izazvali/e to da danas imamo pošast mladih bezidejnih, bezosjećajnih ljudi koji su obijesni i bijesni, ponajprije zato što im društvo ne nudi opciju da budu drugačiji od toga.
Današnja je generacija od malih je nogu usmjerena uspjehu. Više ne postoje klasične dječje igre, skrivača, lovice, gume… Djeca su odvojena od prirode i okrenuta natjecateljskim igrama kojima je jedini cilj pobjeda. Najviše se radi o igrama ili stjecanjima vještina i znanja u kojima je bitna pobjeda pojedinca/ke. Mala djeca, predškolski i školski uzrast, upisuju se na razne preskupe aktivnosti koje uče samo natjecanju kako bi ih pripremili za tzv. konkurentnost na tržištu rada. Aktivnosti koje roditelji jedva plaćaju, budući da je većina roditelja nezaposlena ili slabo plaćena, aktivnosti koje ih ne uče ljudskim vrijednostima, ne prenose im znanja koja bi im koristila u životu i donijela im istinski osjećaj životne radosti. Tako dobivamo djecu koja kasnije na tržištu rada smatraju da mogu biti samo direktori/ce, veliki/e šefovi/ce na vrhu piramide, a ako to nisu, postaju izrazito nesretni/e, a na kraju i agresivni/e: prema sebi, ali najčešće prema drugima.
{slika}Odgajajući ljude koji nisu sposobni za rad nego samo za upravljanje/šefovanje, odgajamo generacije nesretnih ljudi. Ljudi koji rad ne smatraju darom nego sramotom. Moramo se upitati kamo ovo društvo ide budući da u funkcioniranju društva jednako trebaju i jednako vrijede i čistači/ce ulica i prodavači/ce, i profesori/ce i liječnici/e, inženjeri/ke, astronauti/kinje i svi ostali.
Malo po malo, tijekom gotovo četvrt stoljeća radnici/ce su se našli/e u robovlasničkom odnosu, a društveno bogatstvo podijeljeno je na dvije stotine bogatih obitelji. Opustošeno društvo na svim razinama pokazuje strašne posljedice stvaranja kapitalističkog, konzumerističkog društva. Robovi novca, robovi loših političkih poteza, robovi kapitalista.
Možemo li kriviti mlade što su možda i predobro svladali sve ono u što se naše društvo pretvorilo u posljednjih nekoliko desetljeća? Ili smo krivi mi?
