Teška su vremena dočekala ovu zemlju: ako smo donedavno za samog ministra kulture imali neprikrivenog ustašofila bez dana iskustva rada u kulturi, treba li čuditi što u Vijećima koja je za sobom ostavio sjede isti takvi? Zatim, treba li čuditi što nominalno friški, moderniji, umiveniji, ideološki manje opterećen i centru bliži vladajući set u svakom pogledu provodi politiku identičnu svojoj prethodnici, crnoj desnici od koje se kozmetički distancira? Jasno da ne, no bila bi greška rezignirano odmahnuti rukom, umorni cinizam kojem je sve unaprijed jasno dugoročno samo normalizira ludost u koju se pretvara svakodnevica.
Priču o rezultatima natječaja za javne potrebe u kulturi već znate, vijest je projurila hrvatskim medijima, ponegdje čak i onima srednje struje, s dva naglaska: Zagreb Pride po prvi put otkad na natječaj aplicira nije dobio ni lipe, a šibenski Festival alternative i ljevice demonstrativno je odbio pišljivih 10.000 kuna kao iznos koji je, kako sami u otvorenom pismu aktualnoj ministrici vele, “nedostatan čak i za smještaj naših gostiju”.
Stvar je strukturna, jasno, no ne treba zanemariti ono jedno pitanje koje se uporno nadvija nad tužnim pogledom uperenim ka trenutnom hrvatskom kulturnom pejsažu: tko su ljudi koji odlučuju kako će se naš novac rasporediti unutar kulturnih potreba ove zemlje? Uzmimo samo jednog gospodina iz vijeća o kojem je riječ, onog najživopisnijeg – Hrvoja Juvančića, čovjeka čiji je simbolički kapital potreban za ovu funkciju svodiv na opskurni dokumentarac o neslavenskom genetskom podrijetlu Hrvata.
Naime, ovaj je kulturnjak još u junu, na svom Facebook profilu, a kojeg prenosi njegovim i sličnim idejama naklonjen portal Narod.hr, Festival alternative i ljevice u Šibeniku okarakterizirao “opskurnim neomarksističkim jugo festivalom”. Nije samo FALIŠ na nišanu, u već klasičnom stilu paranoične i od stvarnosti odcijepljene hrvatske konzervativne misli, HDP je “projugoslavenska književna udruga”, a jedan od najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih romana, ‘Črna mati zemla’ (ili ‘Črna zemla mati’, kako naš kulturnjak uporno piše), zapravo je sadistička pornografija koja svoju dobru recepciju duguje isključivo “neomarksističko-neojugoslavenskoj lobističkoj metodologiji”.
Što na ovu deprimirajuće smiješnu situaciju veli Emir Imamović Pirke iz FALIŠ-a?
“Ne može pravo na slobodu izražavanja, pa i izražavanja gluposti, nekome biti smetnja da obavlja određeni posao u javnoj službi, ali pod jednim uvjetom: da ga obavlja profesionalno, držeći se jasnih kriterija i poštujući liniju razgraničenja između vlastitih stavova, ma kakvi bili, i uloge, u ovom slučaju, neke javne institucije. Teorija je, posebice u hrvatskom slučaju, radikalno drugačija i, naravno, ljepša od grozne praske, pa eto vidimo kako netko tko po vlastitom Facebook profilu piše da u knjizi Kristiana Novaka vidi pedofiliju, a u žiriju za književnu nagradu T-portala neomarksiste i jugoslavene, ne može vlastiti svjetonazor podrediti poslu koji ga je dopao dok je Zlatko Hasanbegović pretvarao Ministarstvo kulture u Glavni stan”, izjavio je Imamović Pirke za Libelu.
Sve stoji, bez sumnje, no osobno bih otišao i dalje – javno izražavanje političke gluposti ovakvog tipa itekako bi trebalo biti uteg onom građaninu koji odlučuje o dodjeli javnih sredstava. Kada osobu koja je u stanju pisanje o pedofiliji poistovjećivati s pedofilijom, kojoj ne uspijeva apsorbirati činjenicu da je knjigu staru dvije godine ne samo legitimno, već i poželjno uvrstiti među one lektirne, koja iza svakog ugla opsesivno detektira jugo zombije te koja, na kraju, međunarodni festival s nizom sasvim objektivno respektabilnih gostiju i konstatnim rastom odredi opskurnim, postavite da odlučuje o javnom financiranju kulture – kakve rezultate možete očekivati?
No, dakako, ne radi se ovdje samo o FALIŠ-u, niti se radi o Juvančiću, koji je na kraju samo potrošna dnevnopolitička figura, sasvim banalna ilustracija našeg opasnog političkog momenta.
Ponovno Pirke: “Pristali smo na to da se sve može opravdati, pa je, eto, prihvatljivo da u Saboru sjede ljudi koji su čekićima razbijali dvojezične ploče u Vukovaru, da su pored njih osobe koje haluciniraju i kojima se na svakom koraku priviđaju OZNA, UDBA, KOS…da ministar zdravlja u obiteljskom albumu ima sliku s grobom Ante Pavelića, da ministar obrazovanja sjajno vlada copy/paste tehnikom, da premijer o ploči sa ustaškim pozdravom u Jasenovcu nema jasan stav, već ima komisiju, da se Ministarstvo branitelja umjesto braniteljskim problemima bavi Radom Šerbedžijom… Kada ste spremni naći opravdanje za nešto vrijedno prezira, sve ostalo je inercija, pa i to da odluke o hrvatskoj kulturi donose klonovi Božidara Alića.’.
Situacija je, dakle, bez sumnje ozbiljna, no kultura srećom nikad nije ovisila isključivo o darežljivosti političke vlasti. Koliko god nas ona užasavala, jasno nam je da će i Muf i Voxfeminae i ostali zakinuti neprofitni mediji inzistirati na svojoj prisutnosti, da će Zagreb Pride i ove godine zauzeti ulice, da će se FALIŠ ponoviti i u 2017. godini, da će cijeli civilni neprofitni sektor svoje djelovanje nastaviti i dalje, u svakom mogućem obliku, uključujući i onom kojim će uporno i beskompromisno prozivati ove koji bi svoje odluke trebali donositi prije svega uzimajući u obzir interes javnosti, a koji nas umjesto toga uporno pokušavaju vratiti u vrijeme za koje smo se nadali da je nepovratno iza nas.
“Festival smanjenog obima i skromne kvalitete jednostavno nikome ne treba i mi takvo što ne mislimo raditi, iako nas se pokušava usmjeriti baš ka tome da postanemo nerelevantni, da sve pretvorimo u produženi vikend grupice istomišljenika, čime bi, prvo, poništili do sada napravljeno, pa zatim gledali kako nestaje još jedno mjesto otvorenog dijaloga, polemika i kritika sustava. No nitko, pa ni Ministarstvo kulture ne može ugasiti FALIŠ”, zaključio je Pirke.
